[INTERVJU] Golman protiv golmana Ispis
(4 ocjena, prosjek: 5.00 od 5)
Pogled s desna
Autor Tomo   
Srijeda, 15 Siječnja 2020 23:55

Utrecht. Po veličini četvrti grad Holandije. Rodno mjesto najboljeg voleja ikada. Marca van Bastena. Na tablici trenutno sedmi sa 29 bodova. Mjesto u kojem je legendarni Johnny Štulic našao svoj zen i mir, te mjesto u kojem san ja amo reć „intervjuira“ gospodina Egona Jurišića. Golmana koji je ponikao u riječkom Primorju, te kojeg je posli zamijenia talijanskim Triestom, Catania-om i jos nekin klubon. Zaboravia san mu ime. Uglavnom nakon 7 godina u Italiji, ode nam Egon priko bare za Brazil, te osvoji prvenstvo Brazila sa Pinheiros-om. I sad se pitate, kako to su se ova dva golmana našla u Utrechtu?

 

Jednostavno. Egon je nakon završetka svoje sezone u Brazilu odlučia posjetiti svog bivšeg timskog suigrača iz Catania-e, te nizozemskog reprezentativca Thomas Lucass-a koji stanuje u Utrechtu. A Utrecht je od mene udaljen nekih 20 eura u jednom smjeru. U uvodu nisan točno zna sta očekivati od ovoga svega. Ovo mi je prvi intervju sa nekin golmanom. Obično intervjuiran... Andriju Martica haha. Neznan na šta će sve ovo ličiti. I tako, pokupi me on na kolodvoru. Di ćemo sta ćemo? Ja bi u coffeeshop, ali Egon bi da odemo do njega. A dobro. Nećemo u coffeeshop, nego ćemo do njega. A dobro. Možemo i tako. Malo „small talk“ u autu ovo ono i dođemo do Thomas-ovog stana. Tamo se lipo posjednemo i započeli. O svemu. I dosta priča nam se poklapalo, dosta sličnih životnih i vaterpolskih situacija. Odnosi sa ljudima. Luda golmanska glava. Pavić ili Vićan. Mali žal i tuga obojice zbog Obradovićevog neigranja za reprezentaciju. Međutin ima jedna „situacija“ o kojoj Egon nevoli baš pričati. Egon, koji po nekin obiteljskim korijenima ima talijansku putovnicu, je jednom čak i bio pozvan na pripreme sa talijanskom reprezentacijom. Znači Campagna ovo ono. I u svemu tome nekako je on posla zahtjev za prijateljstvo legendarnom Stefanu Tempestiju, koji ga je hladno skulirao. Nikad ga nije prihvatio za prijatelja. DOK je nakon cilog mog show-programa sa „onom“ obranom i intervjuima posli, legendarni Stefano Tempesti ničim izazvan, sam od sebe, meni lično posla zahtjev za prijateljstvom. Ja sam ga naravno prihvatio i sad smo si Stefano i ja fejsbuk prijatelji. Još mi nije da nijedan lajk, ali bogu fala. Nemoš sve. Egon stvarno nije jedan od onih koji je ljubomoran na sve te moje viewse i slično, ali ovo sa Tempestijem ga je stvarno zabolilo haha. Tijekom cijelog razgovora i druženja uvik smo bili iskreni po pitanju naših stvarnih kvaliteta i nismo se hvalisali ili pokušavali sebe uzdizati, drugog umanjiti. Međutin ovo sa Tempestijem i dalje ostavlja gorak okus našem Egonu. Naravno baš zato ćemo ovaj intervju odma započeti baš sa ovim pitanjem hahaha.

.

1. Egone. Dobro nam došao. Svi unutar vaterpolo svijeta znaju kakva je veličina gospodin Tempesti. Svi znaju kolika i kakva je to čast jednom golmanu, kada mu on sam od sebe pošalje zahtjev za prijateljstvom. I ljudi razume da nije sramota ako ti netko kao on hladno „skulira“ zahtjev za fejsbuk prijateljstvom. Međutim za ljude koji nisu možda toliko usko vezani uz vaterpolo, a čitaju ovi intervju, možes li nam pokušati objasniti i racionalizirati tvoju, potpuno opravdanu, ljubomoru, da nekazem ogorčenost, spram mene?

-Prije nego odgovorim na ovo tvoje neugodno i nepotrebno pitanje prvo ću pozdraviti tvoje i moje cijenjeno čitateljstvo. Eto i frizurom sam ga kopirao ga, a i dalje ništa. Svejedno evo ti kao medijski najeksponiraniji golman/influencer u tekućoj godini dolazis iz Dusseldorfa kako bi me ulovio u Utrechtu da napravimo ovaj intervju. Znači ti si došao mene intervjuirati. Ja nisam došao do tebe u Dusseldorf da bi ti mene intervjuirao. I još nešto. Vidia sam na Instagramu ja imam više followera nego ti, tako da u biti ja tebi radim uslugu ovim intervjuom. Vjerovatno će više mojih ljudi pročitati ovaj intervju nego tvojih.

 

2. Haha, no dobro Egone. U redu je malo ubosti i spustiti, ali nema potribe udarati nisko i uvoditi followere u sve ovo.

-A sam si si kriv, a možda sam i ja još uvik ogorčen na ovo sa Tempestijem haha. Izvini mi.

 

3. Ma u redu je. Nego pustimo mene, vratimo se mi na golmanske velikane. Pričali smo malo o razlikama izmedu Pavića i Vićana. Nismo finalizirali tu debatu do kraja. Sada imaš priliku. Uzmimo godine kada su bili u nekom svom „Prime-u“. Po tvom mišljenju ko je bia bolji golman Frano Vićan iz Melbourne-a 2007. godine, ili Josip Pavić sa Olimpijade u Londonu 2012?

- Imao sam sreću nešto kratko raditi i sa jednim i sa drugim pa bih kao mogao tu dati neko svoje viđenje. U zadnjih 20 godina stvarno se profiliralo par golmana koji će ostati duboko zapisani u povijesti vaterpola, a njih dvojica su sigurno u top 5. Tu je još Šefik, već spomenuti Tempesti i od ovog malo novijeg naraštaja svakako Bijač. Ja bih ipak tu izdvojio Vićana jer sam njegov pristup i profesionalnost me je očarala. I ta čuvena prica oko “Crne bilježnice” dovodi moj respekt na razinu više.

 

 

4. Osobno san "Pavićevac", ali dobro. Holandija je slobodna zemlja. Svak ima pravo na svoje mišljenje. A sad ćemo golmanske velikane pustiti malo na miru i uvatiti se tebe haha. Do svoje 22. godine si bio vjeran svom matičnom klubu Primorju, da bi narednih 7 godina provea u Italiji. Možeš li nam malo opisati taj tvoj prelazak iz momka kojem je Primorje svetinja, do profesionalca u okrutnoj talijanskoj ligi? Kako sada gledaš na sve te svoje godine provedene u Italiji? Kada baciš pogled unazad, da li bi šta mjenjao? Jel misliš da si mogao neke pametnije odluke donijeti? Mozda neki mladi 20 godišnjak, ili 20 godišnjakinja, koji/a cita ovo i zelio/a bi volio/la otici viditi malo svita, igrati vaterpolo i zaraditi koju belu. Sigurno postoje neke stvari za koje ti misliš da bi mladi igrači i igračice tribali znati prije nego se daju u neku takvu avanturu. Ukratko di si se ti zajeba, a nezelis da se netko drugi zajebe?

- Teško mi je bilo prihvatiti kao mladom nadobudnom golmanu da neću dobiti pravu priliku u svom matičnom klubu, ali isto tako sad kad gledam sa kojom sam energijom i voljom za dokazivanjem otišao u Italiju to je bila super odluka koja mi je eto na kraju promjenila i oblikovala život. Bio sam 5 godina u Trstu i dvije u Catanii. Mnogi bi rekli da je taj život vani kao kod pomoraca “kruh sa sedam kora”, ali realno sad kad gledam na taj period, to su bile najljepše godine u mom životu. Tako da o mojih 5 godina u Trstu bi mogao u nedogled i pogotovo o tom mutnom rastanku, ali sažeti ćemo to ukratko. Ja sam uvijek bio sentimentalac u sportu. Nisam volio te umjetno izgrađene momčadi u kojima kupiš 15 pojedinaca i onda ti nešto osvojiš jer si potrošio vise novaca nego onaj drugi koji je kupio drugih 15 pojedinaca (možda je taj način razmisljanja i izgradio moje razočarenje zbog situacije koja se dogodila u mom matičnom klubu i zbog koje sam morao otići). Tako da je Trst bio za mene super priča u kojoj se nešto gradilo od nule. Odlično prihvaćen i uživajući u svakom trenutku tamo nekako se kroz godine stvorila momcad i uveli smo taj Trst u prvu ligu. Počelo je dolaziti preko 1000 ljudi na utakmice, što je bila naša najveća pobjeda, a ja sam se osjećao kao mali kotačić cijele te priče i dio obitelji. Međutim svakoj priči dodje kraj pa tako eto i ovoj. Spletom nekih okolnosti, o kojima nema smisla sad pričati, razišli smo se nakon tih 5 godina i ja sam otišao prvo u Muri Antichi, pa potom u Nuoto Cataniu. Ja sam nakon tih 5 godina ostao malo razočaran i sportom i nekim ljudima, ali onda shvatiš da ne treba sve to toliko srcu uzimati jer jednostavno ti si na kraju tamo samo plaćenik. Rezime mojih 7 godina u Italiji može se sažeti u dvije rijeci. Sreća i razočaranje. Nekako mi u ovom sportu ne možemo i dalje prihvatiti da je on poluprofesionalan pa samim time i pun nezamislivih kalendara, neisplaćenih potraživanja, potplaćen, nejasnih pravila (dalo bi se o tome knjigu napisati). Uglavnom život profesionalca vani je jednostavan. Puno se od tebe očekuje, tako da možeš ispasti ili heroj ili krivac. Baš zbog toga sam gore napomenuo to razočaranje. Nekako bez obzira na sve svugdje su mi ili ostali dužni ili su me nešto zakinuli. Tako da tu dolaziš do te neke druge strane sporta sa kojom se moraš pomiriti. Vjerojatno je to moje drugo razočarenje bila zadnja kap koja je prelila času da se odlučim otići na drugi kraj svijeta i igrati u Brazilu. Izvini ako sam malo odlepršao u svom pričanju.

A najbitniji savjet? Danas ja gledam na taj vaterpolo kao na nešto iz čega svatko od nas prokušavati izvući najbolje za sebe. On nažalost u većini slučajeva ne može riješiti egzistencijalnu sigurnost, ali može ti priuštiti predivan život i otvoriti ti jako puno vrata.

Eto meni je na kraju vaterpolo dao i najveće bogatstvo, a to su osim loših iskustava koji te izgrade i nauče naravno i oni predivno trenuci, a najbitnije od svih da imas mogućnost kao ja npr. u zadnjih 6 godina imao sam priliku živjeti sa ljudima 6 različitih nacionalnosti. Od naravno Hrvata, Talijana, Brazilca, Amerikanca, Nizozemca do eto sad Kubanca. Iz toga se može izvuci jako puno lijepoga. Pa eto i sad intervju radimo u stanu prijateja koji je igrao samnom u Catanii, a ja ga eto malo došao posjetiti jer mi je prifalio. Smile

 

 

5. I nakon 7 godina odeš ti za Brazil. Kako, šta? Jel ti to malo predaleko? Kako si se snaša? Možeš li nam objasniti neke sličnosti i različitosti između europskoga i južno američkog vaterpolo, ako se takve paralele uopće mogu stvarati?

- Da, eto došao i taj Brazil. Sasvim slučajno. Ja sam igrao sa Grummy-em (Brazilac) jednu sezonu u Trstu i živjeli smo zajedno. Tako da me on jednom prilikom zvao da dođem za njegov klub odigrati jedan turnir i eto spletom nekih okolnosti meni se svidjelo, a i njima je trebao golman kao dugoročno riješenje, te smo brzo dogovorili. Meni je Brazil bio interesantan kao neka nova platforma za moj život, a i sa vaterpolo aspekta. Neki novi izazov. Kako ovo malo mog iskustva šta ga iman pokušati prenijeti na moj novi klub. Jednostavno probati negdje drugdi.  Za sad mi u tome ide odlično i jako sam zadovoljan. Dosta sam brzo prihvaćen i već nakon godinu dana postao kapetan što je meni jako puno značilo, a eto trudim se i svakodnevno raditi sa djecom i prenijeti im neka svoja znanja. Brazil je pred olimpijadu u Riu doživio ogromnu ekspanziju sto se tiče svih sportova pa tako i vaterpola. Dosta je novaca uloženo da bi se nešto napravilo preko noći. Kako sam i gore u tekstu naveo, a i zdrava logika govori da to u većini slučajeva ne može dugoročno donijeti dobro. (tu bi se vratio i na moje Primorje koje je eto nakon svih uspjeha sad u drugoj ligi). Tako da je Brazil nakon te sve euforije i potrošenog novca opet spao na loše organiziranu ligu i malo trenera koji mogu prenijeti neko znanje na klince.

 

6.  Mišljenja sam da klubovi, kao i igrači imaju svojih oscilacija. Samo što kod klubova ti ciklusi traju malo duže i vuku puno više elemenata sa sobom. Unatoč lošem plasmanu na tablici prve ekipe određenog kluba, sam sistem unutar kluba bi triba funkcionirati sasvim normalno. Rijeka je uvik imala kvalitetne vaterpoliste, i uvik će ih imati. Sa ili bez braće Varga, a tek kroz koju vaterpolo generaciju čemo imati realnu sliku i puni utjecaj te ere i generacije u povijesti Primorja. Moje mišljenje Smile Nego dosta o Primorju. Aj daj objasni nam malo taj tvoj Pinheiros? Kako to sve funkcionira?

-Haha. Može. A kakav klub je Pinheiros je teško ljudima u Europi objasniti, ali to je zbilja klub od preko 40 000 članova. Klub koji uz to ima preko 5000 zaposlenih. Negdje oko 38 sportova (nemoj me hvatati za riječ) i preko 60 sudionika na zadnjoj olimpijadi. Velika je čast bio dio takvog kolektiva. Kad uđeš ujutro u teretanu, a tamo par medalja iz par različitih sportova i svako radi neki svoj program totalno drugačiji. Vaterpolo je organizacijski dosta nisko. Ne uspjeva se napraviti liga koja će trajati 8-9 mjeseci kao u Europi, nego eto rade se dvije zasebne lige i svaka ima završni final 6 ili 8 na kraju pol godine. Vaterpolo je klasičan kao i u svim tim egzotičnim zemljama. Može se naletiti na talent i ima mulaca koji imaju mota, ali generalno se ne igra ekipno i ne igra se baš obrana. Jednostavno to ne uče. Uglavnom vaterpolo igraju samo bogati jer su to ogromni kompleksi kojem samo oni imaju pristup pa je samim time ograničen broj djece i to otežava rad.

Međutim isto tako moram navesti jednu zanimljivu činjenicu. Da je u zadnjih 5,6 godina jedan od najboljih igrač svijeta brazilac Filipe Perone. Za kraj bi se nadovezao da po meni najveću zabludu naših ljudi, a to je ta subjektivnost i uporno piljenje da je ova regija najtalentiranija za sve sportove. To su gluposti. Jednostavno u puno zemaljama sport je sekundarna stvar. Ljudi imaju bitnije stvari u životu, a sport je tu da bi ga vukao paralelno, da te izgradi i da u njemu pronadješ neko zadovoljstvo. Kod nas je on drukčije postavljen. Kao primarna stvar u puno slučajeva, pa se djecu uči od malena krivo. Postavljaju im se krivi uzori i pred njih stavljaju krivi ciljevi.

 

7. Igra si na dva kontinenta, u tri zemlje, za pet klubova. Govoriš četiri jezika. Kako bi ti to iskustvo primjenia u radu sa djecom? Jesi li možda već vršia funkciju trenera u klubovima za koje si igrao?

- Kako me zanimalo već sam sa 23. godine u Trstu tu i tamo dolazio pomoci na treningu sa djecom. Poslije radio i sa golmanima u Catanii. Sad se toga primio malo ozbiljnije i trudim se pomoci u Brazilu koliko je to moguće da bi im prelio neko bar ovo svoje malo znanje. Imao sam sreću da sam radio sa jako puno vrhunskih trenera (Ratko, Campagna, Roje, Nikolić), a čak sam po ljeti kad bi bio slobodan išao ciljano jednom prilikom u Herceg Novi, jednom u Dubrovnik kako bih tamo trenirao i nešto novo naučio od tadašnjeg trenera Gojkovića i trenera Juga Kobeščaka. Djeci pokušavam prenjeti ne samo tehnički dio nego i generalno neku predanost bilo čemu što rade (u ovom slučaju vaterpolo), a opet da pokušaju u tome uživati koliko je god teško spojiti odricanje i užitak u samom stvaranju.

 

 

8. Osim pobjeda i poraza koje nas uče životu. Koja je po tebi najveća vrijednost sporta u odgoju jednog djeteta?

- Osim što kako sam gore naveo budi tu neku odgovornost kod djece, sama fizička aktivnost je vrlo bitna i u njihovom razvoju radja se i taj “timski duh” ,tj. kako funkcionirati u nekoj grupi. Od puno ljudi sam imao “feedback” da im je dosta pomogao sport u razgovorima za posao. Tako da, bavite se sportom i nećete ostati nezaposleni sigurno. Smile (mogao bi to biti novi program da smanji demografsku situaciju kod nas).

 

9. Neka najbazičnija razlika između golmana i igrača je ta što golmanima triba više vrimena da stasaju. Stara škola trenera Vlaho Asić i pokojni Bata Orlić su govorili da golman postaje golman tek sa 24. godine. Imaš 31 godinu. Kako se osjećaš? Jel misliš da su tvoje najbolje golmanske godine iza tebe, ili po uzoru na Branislava "Baneta" Mitrovića, koji je u svojin 30tima podigao svoju igru na jedan još veći nivo, misliš da je najbolje još isprid tebe?

- Uf, ovo pitanje mi vrati tešku bol. Zoran mi je u Primorju kad sam imao 18,19 znao govoriti da se golman postaje sa 25,26 godina, a ja onako nadobudan misleći da sve znam sam bio lud na njega. Sad ga razumijem. Ima nešto u tome da zbilja golmani stasaju sa godinama i dobiju tu neku potrebnu stabilnost i sigurnost što je na kraju i najbitnije kod golmana, tako da kad sagledaš to i ima logike. Što se moje karijere tiče nemam sad neke visoke ciljeve postavljenje, ali i u svom slučaju vidim ogroman napredak što se tiče poznavanja samog sebe pa samim time i fizički mi se lakše pripremiti tako da stojim na raspolaganju i Tucku i Campagni. Smile

 

10. I Tucku i Campagni haha. Jebeš mi sve, ali baš zbog ovakvih stvari volin 21. stoljeće. Znači još je "ulja u svići" haha. Međutin i to ulje će jednom nestati. Jel se bojiš vaterpolo mirovine? Koji su ti planovi jednom kada taj crni dan dođe? Jel planiras ostati u vaterpolu, ili ćes vaterpolo zabataliti i otić u neki ured jest ona tipična govna koja

svaki smrtnik mora jesti?

-Uf, to prokletstvo da ne možemo igrati vaterpolo do 100 me ubija. Smile Ma prije me to čak i više mučilo. Mislia sam da ću se skroz maknuti od vaterpola jednom kada se odlučim ostaviti. Sad nekako

kroz godine me privlači ideja da ostanem u vaterpolu, da vratim nazad sportu koji mi je toliko puno dao, a u istom trenutku mi dolazi masu novih ideja i stvari u kojima bi se volio okušati. Baš eto sad radim na tome da dovedem klince iz Brazila u Hrvatsku. Da malo treniraju, da vide kako to funkcionira kod nas, a usput da i vide malo turistički ove naše ljepote.

11. I za kraj. Evo sad je ovo europsko prvenstvo. Jedno polu kladioničarsko, polu navijačko pitanje. Uz sve te tvoje jezike i državljanstva za koga češ točno navijati, te što misliš kako će proći Brazil na ovome Europskome? Fala na suradnji Egone Smile

Brazil se nije kvalificirao. Moj Tomo. Ni Instanovinari nisu što su nekad bili. Kod muškog djela turnira državljanstva Italije i Hrvatske mi nedaju pravo da se ne veselim tom finalu pa što bude. Kod žena bih volio vidjeti finale Italije i Nizozemske. Nizozemske jer mi draga prijateljica Sabrina igra tamo, a Italija jer tamo igra “Brazilka” Chiappini koja je i kćer mog trenera u Brazilu.
Pa eto tako bi nekako bio najsretniji, a nije nemoguce da se i ostvari Smile

 

Komentari

Morate biti prijavljeni za slanje komentara i odgovora.
Radim....
Poslano
Nije uspjelo