Nakon analize većine propusta koje sam primijetio u igri hrvatske reprezentacije u Eindhovenu spomenut ću i dobre stvari, a možda i ponuditi koje rješenje za naredno natjecanje. Nadam se da su kritike shvaćene kao konstruktivne, jer svi mi na ovom portalu i volimo i poznajemo vaterpolo. I željeli bi da se neke stari poprave i unaprijede, posebice ove koje su toliko očite. I koje će svatko dobronamjeran priznati.

Sandro Sukno – 4. osvajač Trofeja „Rudi Reš“

Sandro Sukno je u izboru žirija danče.hr-a izabran za najbolje hrvatskog igrača u protekloj godini. Najmlađi je laureat ove prestižne nagrade i nakon Vićana (2008.), Dobuda (2009.), Burića (2010.) dobili smo i četvrtog pobjednika. Protekla godina bila je godina oscilacija. Na klupskom nivou za niti jednu našu ekipu, ili inozemnu u kojoj igraju naši igrači, nije se moglo reći da su odigrali bez kikseva. Od Jugovog u Euroligi, Mladosti u prvenstvu, Primorje je ostalo bez trofeja i bez Final4-a. Od inozemaca Premuš je osvojio Jadransku ligu, a u nacionalnim natjecanjima je ostao bez naslova, a Bošković s Vasasom bez trofeja u Mađarskoj, a u Euroligi sa samo jednim bodom u drugom krugu.

Sandro je cijelu godinu bio ključni igrač Juga, prevaga u većini slučajeva. A Volpi ga je nakon nekoliko pokušaja uspio dovesti u svoje redove. U reprezentaciji, na SP-u su svi kiksali u prvoj težoj utakmici (3 ekstra lagana protivnika u grupi i oslabljena Crna Gora u četvrtfinalu). Izbor za „Rudija“ je do samog kraja bio neizvjestan, a osim Sukna još su Dobud i Joković prikupili najviše bodova. Nikad nije bilo toliko izjednačeno i neizvjesno, što je donekle rezultiralo i s tim lošijim igrama reprezentativaca u globalu, kao i klupskim kiksevima.

Ipak, Sukno, kao da je osvajanjem naslova najboljeg igrača u prošloj godini – neposredno pred ovo EP – dobio dodatni poticaj i odigrao najbolje natjecanje u reprezentaciji. Igrao je fenomenalno od početka, i bio je možda i najbolji pojedinac uopće na ovom EP-u. Iako se tek u polufinalima i finalu vidi tko je najbolji, ali Sukna su suigrači „opstruirali“ tako da nije mogao konkurirati za te individualne dosege. Ipak, s 23 zabijena gola (iako LEN vodi broji i gol iz peterca u raspucavanjima nakon produžetaka pa mu vodi 24 gola) osvojio je titulu najboljeg strijelca. Dosta od tih golova su bili izvanredni; u rašlje s 8–9 metara, uz varanje bloka s krila, na prebačaj, nakon cimanja, iz doplivavanja u napad, itd. Međutim Sandrova veličina je kompletnost u igri. Tako da je osim golova on bio naš glavni igrač u organizaciji napada (uz Jokovića), među najboljima u obrani što se odlično vidjelo u posljednjim trenucima utakmice kontra Njemačke, ali su suci drastično pogriješili u dva uzastopna navrata. S 21 godinom nametnuo se kao vođe reprezentacije. Gotovo je nezamjenjiv i Rudić ga je koristio točno 3 i po četvrtine u prosjeku, neke utakmice i gotovo punu minutažu. Očito je u Pro Reccu dodatno napredovao. Udarac mu je postao još snažniji, neki obrambeni potezi sugerirali su da je i u tom pogledu još bolji. I prije je bio naš najbolji igrač za povlačenje u zoni jer je izrazito plovan, dugih ruku, inteligentan, a sad je i odigravanjem na beku u nekoliko navrata pokazao dodatnu kvalitetu.

Joković i Pavić vrlo dobri

Osim Sukna još se treba spomenuti Jokovića i Pavića. Oni su također odigrali blizu svoga maksimuma, a to je ono što se od svakog igrača traži i očekuje. Povezuje ih i činjenica da su u Rudićevoj koncepciji nezamjenjivi. Drugog golmana Rudić niti ne vodi uz nebulozno objašnjenje da želi imat igrača više u rotaciji. Osim što je to nepotrebni rizik (doduše mali), pa što sam sebi oduzima mogućnost da reagira u slučaju da Paviću ne ide taj dan, pa do toga da on uopće ne koristi tog trinaestog (često i dvanaestog i jedanaestog) igrača u utakmicama u tolikoj mjeri da se njegova minutaža ne bi mogla, bez ikakvih problema raspodijeliti na preostale igrače. A i imali smo Pavića, Sukna i Jokovića koji praktički nisu izlazili iz igre pa je preostalih 10 igrača dijelilo minutažu za samo 4 pozicije.

Pavić je podsjetio na svoje najbolje dane i konačno je odigrao bez velikih kikseva. To je po prvi put od SP-a u Montrealu 2005. Za najveće rezultate barem vrlo dobar golman je jedan od najvažnijih preduvjeta. Jasno uz opciju da ga se u potencijalno lošem danu zamjeni.

Joković je bio rame uz rame s Pavićem, bio je naš drugi strijelac i prvi asistent. Preuzimao je dosta odgovornost, rijetko griješio. Njih trojica nam ovakvi trebaju i na ljeto na Olimpijadi, a uz to im se treba pridružiti Dobud, da nam bekovi u obrani budu kakvi to već Burić i Bušlje to inače budu, a ostatak ekipe da u pojedinim utakmicama pojedini od njih daju svoj doprinos. Jasno, moraju se eliminirati brojne pojedinačne greške koje smo imali priliku vidjeti u Eindhovenu, tako da se barem ne odmaže suigračima i bude pouzdana karika u lancu. Uz veliki napredak u momčadskoj igri – igrač više, manje, preuzimanja u obrani, polukontre itd...

Kako u London

Treba nam bolje vođenje s klupe jer će OI biti jedne od, ako ne i najjače ikad. Osim Srbije, Crne Gore i Mađarske koji su i ovdje odskakali od ostalih, Italiji će se vratiti Tempesti, Španjolska je uvijek na SP-ima i OI bolja nego na EP-u (treba im golman u barem solidnim izdanjima), SAD se cijelu godinu zajednički sprema, a poznat je njihov mentalitet u vezi Olimpijade uz nekoliko odličnih pojedinaca. Drugi razred ekipa (Australija, Njemačka, Grčka...) je također u stanju zaprijetiti i iskoristiti lošiji dan tako da nam je potreban maksimum na svim poljima ako želimo do medalje.

Osim vođenja potrebno je kvalitetno odraditi i ono prije toga. Za početak izabrati najboljih 13. Rudić je uoči ovog EP-a izjavio da je dugo razmišljao prije nego je na kraju izabrao momčad. Toliko je dugo razmišljao pa je opet uzeo istu ekipu kao i na prethodna dva natjecanja (samo što se Hinić svojom voljom povukao nakon 2010.). Sa saznajem da smo na prethodnom natjecanju igrali loše, ali nas je ždrijeb pomazio (pali bez ispaljenog metka u polufinalu od Italije). I također uz činjenicu da su neki igrači imali problema sa ozljedama (prije svih Burić), te da neki već barem godinu dana nisu u formi (Muslim), a da neki nikad i nisu bili na nivou reprezentacije koja puca na medalje (Paškvalin i Buljubašić) nije bilo nikakvog osnova da se vodi ovih 13 igrača.

Prije Olimpijskih igara treba pozvati sve one najbolje što Hrvatska ima na raspolaganju:

Golmani: Pavić i Bijač
Sidruni: Dobud, Premuš i Pavlović
Bekovi: Bušlje, Burić, Obradović i Kunac
Desno: Joković, Bošković, Sutić, Vranješ i Šetka
Lijevo: Sukno, Barač, Muslim, Marković, Vukičević, Karač.

I prvi potez Rudića je objasniti igračima da će ovaj put odabrati onih 13 koji će to zaslužiti i koji će biti u najboljoj formi. Iako bi mnoge stvari samim igračima koji se bore za određena dvojbena mjesta već po eliminaciji nekih i samim pozivima njima, bile puno jasnije. Dio igrača je apsolutno siguran ako su zdravi (slika pored).

Ipak, 4 pozicije nisu malo i borba za njih treba bit žestoka i takva da reprezentacija na kraju profitira. Recimo s Premušem, koji je u ovom trenutku ispred Pavlovića, umjesto Paškvalina već smo znatno jači s obzirom koliko je pozicija sidruna bitna u modernom vaterpolu. Sa Kuncem kao trećim bekom otvara se mogućnost prebacivanja Obradovića na vanjskog i time se dobiva mogućnost boljeg vanjskog udarca, ili njegovog češćeg ulaska s krila kao drugog sidruna. Jasno može se Obradović i dalje koristiti kao treći bek, ali da se onda ne vodi Kunca ili još gore Buljubašića kao vanjskog igrača. Marković je poslije operacije puno oslabio u šuterskom dijelu, ali i takav je bolji od Muslima i Buljubašića u tom segmentu kakvi su oni bili i sada, a i u zadnje vrijeme. Da ne govorimo o njegovim kvalitetama kao jednog od najsvestranijih igrača – odličan u obrani, brz u kontri, vrlo dobar u ulascima kao drugi sidrun, itd... Vukičević također pokazuje kvalitetu kojom bi se pored ovakvih Muslima i Barača bez problema izborio za udarnih 13. Ostaje nam još pozicija za desnu stranu, igrač koji bi malo odmorio Jokovića, ponekad i zaigrao s njime u paru. Sutić, Vranješ i Šetka bi se u žestokoj borbi trudili izboriti za nastup na Olimpijadi. Svaki od njih ima svoje prednosti i mane, a motiv za nastupom na Olimpijadi bi im sigurno bio jako velik. Šetku nisam toliko često gledao, posebno ne uživo pa neću o njemu sada. A Sutić i Vranješ nude pouzdanost u obrani, činjenicu da im je ta pozicija prirodna i da se tu najbolje osjećaju. Vranješ nije više kao u najboljim danima, stigle su ga godine. Ali ako bi se odlučilo da će on biti igrač koji je na 4 – 5 minuta po utakmici odmarati Jokovića mislim da bi on to bez problema i vrlo dobro odradio. Sutić je jedan od naših najboljih igrača za pobjeći u kontru (što nam dosta nedostaje u zadnje vrijeme), a mogao bi igrati i više minuta, i biti opcija i za mijenjat Boškovića, a ne samo Jokovića.

Vidjeti ćemo hoće li ovaj debakl u Eindhovenu ipak biti koristan i hoće li se unatoč ridikuloznom zaključku stručne komisije i Upravnog odbora HVS-a dogoditi nužne promjene bez kojih smo u startu dosta hendikepirani u odnosu na najjače protivnike.