Početna Putopisi Gozo
Gozo PDF Ispis
(3 ocjena, prosjek: 5.00 od 5)
Putopisi
Autor rg   
Nedjelja, 14 Lipnja 2009 22:59

    Večer prije odlaska na Gozo pošli smo vidit noćni život Malte. Većina noćnog života se odvijala u našem kvartu St. Julians. Ima masu kafića i diskova, za svakog ponešto. Kako smo mi bili zimi, ljudi su izlazili samo petkom i subotom, a rekli su nam da je ljeti svaki dan ludilo. Čak i ovo zimi što smo vidjeli je sasvim solidno, a bome ni Maltežanke nisu loše.

    Ujutro smo krenuli za trajektnu luku Cirkewwa odakle ide trajekt za Gozo i platili smo skuplju kartu za autobus (1.2 eura), jer je to valjda duža relacija. Nakon dvadesetak minuta vožnje došli smo do trajektne luke koja se nalazi u prirodi na kraju otoka i oko nje se ne može vidjet apsolutno ni jedna kuća. Povratnu kartu za Gozo smo platili 4.65 eura. Zanimljivo je da smo na trajektu od domaćih slastica mogli kupit Kraševe napolitanke. Nakon dvadesetak minuta vožnje stigli smo do Goza u trajektnu luku Mgarr.

    Na Gozu kad se iskrcate čeka masu taksista i uvaljuju vožnje, nas je uhvatio mali, debeli, tamnoputi i ćelavi Gozer (svi su takvi) i reko da će nas vozit pola dana za 50 eura. Maltežani se, inače, od Gozera razlikuju po tome što su Gozeri svi crnokosi, a Maltežanima sliče po tome što je i jednima i drugima lako izračunat volumen, pod uvjetom da im znate polumjer. Gozo je u prošlosti uvijek bio na vjetrometini i često su ih pljačkali i palili, je nisu imali nikakvih utvrda uz more. Tako su mali debeli Gozeri ne jednom trčali niz padine Goza, pod motom "bjež'te noge posrala vas guzica" i sklanjali se na Malti. Godine 1551. su Osmanlije cjelokupno stanovništvo Goza što pobili što odveli u roblje (u to vrijeme ih je bilo oko 5000), ali su se Gozeri ipak vratili nakon nekoliko godina kad su ih oslobodili. Maltežani Gozere (inače ih Englezi zovu Gozitanci, ali mi je Gozeri nekako draže) smatraju sirovim ljudima, jednom riječju seljačinama, ali navodno su im sve blagonaklonjeniji. Gozo je vrlo jak i u Vatikanu. Glavni grad Goza je Viktoria, a domaći ga zovu, kako drugo nego, Rabat. Na Gozu živi oko 30 000 ljudi. Oko 1970. postojala je inicijativa povezivanja Goza s Maltom, ali su vlasti nakon protesta s Goza odustali od toga. Naime, Gozeri nisu htjeli bolju povezanost, jer su smatrali da je to prijetnja njihovom identitetu i da će postat preizgrađeni ko Malta. Na Gozu su još stariji pretpovijesni hramovi od onih na Malti i uz malteške se smatraju, kao što sam zadnji put napiso, najstarijim građevinama na svijetu.

    Gozo je za razliku od Malte stvarno mjesto po mjeri čovjeka (srećom se taj most nije izgradio), osim male sitnice što ni Gozo ni Malta nemaju tekuće vode, najveća rijeka im je kad se niz ulice slijeva kiša. Vodu navodno i Malta i Gozo dobijaju desalinizacijom. Zanimljivo je da im je tlak u cijevima jako mali pa ta voda curka, ali su se dosjetili da na kuće stave rezervare koji se stalno pune tom vodom što curka, ali zato kad odvrnete špinu ona slobodnim padom dolazi iz rezervara i vi imate normalni tlak. Rekli su nam da je ta voda čak i pitka, jednom je neko od nas provo to pit i više mu nije palo na pamet. Gozo je lijep i zelen i gradovi su dosta mali (uglavnom veličine sela), a svaki ima ogromnu, ogromnu, kolosalnu crkvetinu (tako će valjda Mostar izgledat za koju godinu). Nema puno ljudi, savršeno za poć u penziju i tamo okopavat vrt. Cijeli je u docima, a doci su često omeđeni kaktusom indijskom smokvom od čijih plodova prave marmeladu i likere. Na Gozu je i glavna malteška vinarija tzv. Marsavin, i proizvodi tisuće i tisuće litara vina godišnje, a od loze jedva da smo išta vidjeli na cijelom otoku. Čini mi se da i Gozeri poznaju konavosku plemenitu vještinu pravljanja vina bez grožđa.
    Kad smo izašli iz broda Gozer nam je ponudio da obiđemo neku obalu koja je navodno atrakcija, da će nas on pričekat, pa da ćemo obić gradić uz obalu koji se zove Marsalforn, pa Viktoriju pa da će nas odvest do tih neolitskih hramova i to sve za 50 eura i da će nas još svuđe čekat po po ure uru, koliko nam treba. Malo smo promislili i rekli mu: zajebi ti to, odvedi nas do obale i u Viktoriju i to za 15 eura i gotovo.
    Gozer se složio i tako smo pošli do te famozne obale na kojoj je glavna atrakcija neka stijena što pravi ko neki prozor, neko zatvoreno more ala Mrtvo more na Lokrumu i pješčenjačke stijene u kojima su se mogli vidjet fosilni ježevi. Zanimljivo je da je od tog govnastog pješčenjaka pola Goza i Malte sagrađeno, a kako je reko dežurni geolog, Marin, taj kamen lako erodira i totalno je loš. Cijele fasade zgrada koje kao da su otopljene se mogu vidjet na Gozu baš zbog tog lošeg kamena kojeg kiša otapa.
   Nakon razgledanja obale krenuli smo prama taksiju, kad je Gozer reko da spušta cijenu na 40 eura za isti onaj đir. Mi smo odma pristali. Saznali smo da se zove Jimmy, a svaku rečenicu je počinjo s normally, a mi bi iza toga dodali i "u pičku". Odveo nas je u Viktoriju i ostavio ispred zidina. Dogovorili smo se da se vrati za uru i po dok mi razgledamo utvrđeni stari grad. S vrha zidina se pružo pogled na cijeli otok koji je stvarno lijep. Iza razgledanja opet smo se našli s Jimmyjem i odveo nas je u Marsalforn. Pitali smo ga što znači to Marsa kad postoji i Marsaxlokk. Jimmy je nešto trabunjo da to znači ić nekamo, a da je xlokk jugoistok, forn ko neka peć. Internet kaže da marsa ustvari znači luka, xlokk stvarno znači jugoistok (na malteškom je xlokk [šlok], a na hrvatskom bi to bio šilok). Maltežani naime strane svijeta zovu prema vjetrovima koji otamo pušu, ili su možda vjetrovi nazvani prema stranama svijeta, ko će ga znat. U svakom slučaju, sjever im je tramuntana, sjeverozapad majjistral, istok lvant (u nas: levanat), itd.
    Marsalforn nije bio ni do koljena Marsaxlokku, taotalno bezveze, neko malo bezlično mjestašce. Glavna mu je atrakcija kip Krista na vrh brda kao u Riju, samo puno, puno manji. Tamo smo popili piće i pošli do tih hramova koje zovu Ggigantija [Đigantija]. Hramovi su dobili ime po tome što su stari Gozeri mislili da su ih sagradili neki divovi (giganti), jer su građeni od ogromnih blokova. Oko tih hramova je bio i jedan info pult na raznim jezicima pa zahvaljujući njemu imate iz prve ruke priliku čut kako zvuči malteški. Maltežani se inače strašno uvrijede kad im rečete da im je jezik arapski. Malteški jezik je nastao kao mješavina arapskog i sicilskog kad su ih osvojili Fatimidi (jedan od arapskih kalifata) u 10. stoljeću. Vlast Fatimida je trajala oko 100 godina do oslobođenja od strane Normana.
    Nakon hramova pošli smo do neke vjetrenjače da malo i to vidimo i nazad na trajekt. Jimmyju smo na rastanku ostavili i nešto malo viška pa se na kraju opasno približio početnoj cifri od 50 eura.
    Vratili smo se u hostel i pošli pojest zeca, taj najveći malteški specijalitet - u Rusa. Rusi bome nisu bili nešto jeftini, ali zec nije bio loš. Navodno je zec najveći specijalitet, jer ni jedna druga veća beštija nije mogla živjet na ograničenom prostoru Malte, iako nam je rečeno da ima i krava i ovaca, mi to ništa nismo vidjeli, ali smo zato namirisali.
    Uvečer nam je prije spavanja Marin održo večer proze, a ujutro su Marin i Šime pošli u obilazak muzeja u malteškom Rabatu, dok se meni i Matku nije dalo ranije dizat pa smo điravali malo po kvartu uz obalu. U hostelu smo se našli u 17 i pošli na aerodrom. Ovaj put je Ryanair doveo avion do samih vrata tako da ne mora ni autobus iznajmit.

   U Bari smo stigli oko 9, ispregovarali smo taksi do centra, krivo, kako se pokazalo. Ja sam ga pito koliko do centra i učinilo mi se da je reko 25, a u stvari, đubre jedno, je reko 35. Auto mu je bilo udareno pa je neka plastika zvečala cijelim putem. Žalio se razbojnik da ga je neko udario i da kupuje novo auto.

   Ovaj put smo uzeli drugi hostel u Bariju i ovaj je bio sasvim pristojan, iako isto preskup (oko 170 kn po glavi za noć). Tu smo prenočili, a gazda nam je ujutro čak osobno pravio doručak. Kako smo imali cijeli dan do broda koji je kreto u 22, odlučili smo poć vlakom do gradića sjeverno od Barija koji se zove Trani. U Traniju se nismo dugo zadržali, jer nas je uhvatila mećava, jedino što smo tamo ručali i to kod Albanaca, koji izgledaju pljunuti Talijani. Marin ih je pokušavo jedno pola sata pitat jesu li čuli za Ulcinj i nakon pola sata je odusto na obostrano zadovoljstvo.

    Uvečer, oko 20 smo stigli u luku i saznali da nam brod ne ide za Dubrovnik radi nevremena. Ali o tome u zadnjem nastavku ovog mučnog putopisa, pod nazivom: "Povratak u Dubrovnik".

 

 

You need to a flashplayer enabled browser to view this YouTube video

 

 

You need to a flashplayer enabled browser to view this YouTube video
 

 

 

Posljednja izmjena Nedjelja, 21 Lipnja 2009 00:58
 

Komentari

avatar b/a
0
 
 
bravo rade. odličan nastavak. možda koja sitna psovka previše, ali to ti je stil. nešto ko maroletu dijalog između dva lika
trebo si sam sebe snimit kako imitiraš gozere u kretanju i stavit klip.
Morate biti prijavljeni za slanje komentara i odgovora.
Radim....
Poslano
Nije uspjelo