Početna Putopisi Malta: Povratak u Dubrovnik!
Malta: Povratak u Dubrovnik! PDF Ispis
(12 ocjena, prosjek: 4.58 od 5)
Putopisi
Autor rg   
Srijeda, 30 Rujna 2009 15:24
    Evo konačno zadnji dio najdužeg putopisa u povijesti naše mlade stranice. Zadnji put smo se rastali u luci u Bariju na putu za doma. Tamo su nam rekli da Liburnija ne isplovljava tu večer i da ne znaju kad će, jer da su preveliki fortunali. Srećom tu je bio i Sveti Stefan II koji je u isto vrijeme isplovljavo za Bar u Crnoj Gori. Njemu nevrijeme izgleda nije smetalo.
    Kako nam je to bila jedina šansa za doć doma u razumnom kupili smo karte za njega. Dok smo kupovali karte prišo nam je neki lik koji je jako sličio Charlieju iz Dražesnih pupoljaka svibanjskih, koji je oženio Catharine Zetu Jones. Na hrvatskom s jakim njemačkim naglaskom je reko da i on treba u Dubrovnik i da će također provat preko Crne Gore. S njime je bio neki šutljivi crni tip za kojeg smo mislili da mu je prijatelj. Kad smo se ukrcali na Svetog Stefana II odlučili smo zaobić restoran u koji se se smjestili ostali putnici, bilo je malo previše surovih faca i trokrilnih ormara za naš ukus. Tako smo na kraju našli kafić preko puta restorana koji je bio zatvoren i u kojem nije bilo nikoga. Tu smo se parkirali, a u restoran smo išli samo po pive. Uskoro se pojavio lik s njemačkim naglaskom sa svojim šutljivim prijateljem, kojemu izgleda također atmosfera u restoranu nije odgovarala, i započeo razgovor. Reko je da je iz Austrije i da se bavi turizmom. Preko ljeta radi s gostima, a preko zime putuje. Hrvatski je naučio na Korčuli '93., a u to ratno vrijeme ga je vrag odnio na Korčulu jer je piso diplomski o raspadu Jugoslavije! Nije nikad diplomiro. Na Korčuli se zaposlio u Atlasu i radio tamo sve skoro do 2000., a zatim se vratio u Austriju. Na Korčuli još ima butigu i kuću i zaputio se malo obić to. Pitali smo ga ko mu je taj šutljivac s njime, na što je reko da nema pojma da je to neki Talijan koji je također išo u Dubrovnik i prikrpio se njemu kad je otkrio da idu u istom smijeru. Talijan, naravno, nije govorio ništa osim talijanskog, a Austrijanac nije govorio talijanski pa smo ja i Marin na našem nemuštom talijanskom pokušavali pričat s njime. Otkrili smo da je Unproforac, zove se Aldo i da mora bit u Sarajevu do večeri sljedećeg dana. Uto je Matko nazvo svoje i sazno da su grad i okolica u prometnom kolapsu i da je u Crnoj Gori isto te da ne znaju kako ćemo do Grada.
    Dok smo to prepričavali Talijanu, u kafić je ušo neki lik koji je izgledo ko definicija pijanca i promatro nas smiješeći se, znali smo da će se prije ili kasnije zaputit prema nama. Tako je i bilo.
    Gospodin Ljuban je izgledo ko Ivo Gregurević kad glumi bauštelca, pljunuti. S maslinastim kačketom na glavi sav u smeđim i tamnozelenim tonovima ko da je izišo iz kakvog jugoslavenskog filma. Imao je nekih problema s desnim okom, koje je izgledalo kao da ima mrenu i stalno je lagano suzilo. Lagano se zateturao prema nama dok ga je njihanje broda ispravljalo i sjeo do nas. Saznali smo da je gopodin Ljuban iz okolice Sarajeva, ima troje djece iz dva braka i radi u Italiji već 20 godina, sin radi kao električar, a jedna kći studira psihologiju, djeca mu i ne pomišljaju na povratak, a priznaje i da voli malo zavirit u čašicu, a ko ne voli. Kaže mater mu slaba i ide u Kaštela posjetit je, a ukrco je i auto na brod. Po meni to je bila savršena prilika za Talijanca pa sam pito Ljubana bi li poveo Talijana jer mu se žuri u Sarajevo. Ljuban će na to:"Nou frks!". Svoje kolosalno rješenje njegovog problema sam ponosno odlučio iznijet Talijanu:
- "Aldo imaš sreće!"
- "Kako to?", on će sumnjičavo.
-"Evo ovaj ti ide u Split sa svojim autom i odvest će te do Dubrovnika, džabalesku."
Aldo na to ne reče ništa, samo se zapilji sa svojom pokeraškom facom u prazno. Gospodin Ljuban ga je mjerkao zdravim okom dok je iz drugoga curila suza. Taj trenutak tišine je iskoristio Austrijanac koji je do tad ležo preko dvije stolice. Skočio je ko oparen i uzviknuo: "Ja idem!" Austrijanac je živio dugo sa Korčulanima i naučio procjenjivat Balkance. Vidio je da ispod te Ljubanove surove naroljane face leži nježna balkanska duša. Vidio sam da je Talijanu malo nelagodno i da mu Ljuban ne ulijeva baš povjerenje, jest da je preživio Irak i Afganistan, ali Bosanac je sasvim nešto drugo. Reko sam mu:"Vidiš, i Austrijanac ide, a i Ljuban kaže da mu je brat fratar u Foggi, ali ako hoćeš možeš i s nama s autobusom." Unatoč Ljubanovom bratu fratru Aldo se nije usudio ukrcat u auto s Ljubanom. Dalje ga je Ljuban uhvatio nagovarat na svom tečnom bareškom dijalektu koji ne znam je li i Aldo razumio, budući da je on bio sa sjevera.
     Nakon sve te priče Ljuban izvali da ustvari neće vozit on, nego njegov prijatelj koji trenutno spava. Kaže da on osobno voli popit pa da zato prijatelj vozi. Mislio sam da je sad sve riješeno, Aldo se očito bojo da će ovaj pijančina vozit pa se zato nije htio ukrcat s njime. Nažalost, ni to nije pomoglo. Ni što prijatelj vozi, ni što je prijatelj Talijan, ni što Austrijanac ide s njim.
    Nakon neuspjelih pregovora mi smo se povukli u kabinu na spavanje, što nije bilo nimalo lako jer su valovi bili toliki da bi se svako malo našli po pola metra u zraku i onda svom snagom zalijepili za krevet.
Ujutro se Marin prvi probudio i optimistično s četkicom za zube u rukama i šugamanom preko ramena krenuo put zahoda. Vratio se u roku odma:"Ljudi nemojte uopće ulazit u zahod. Zahodi su zaštopani i izrigani, a tuševi su izasrani!"
    Iskrcali smo se u Baru prekrivenim snijegom, bura je derala sve u 16. Krenuli smo nać autobusni kolodvor i Aldo s nama. Nije bilo struje u cijelom crnogorskom primorju jer im je snijeg sjebo kabele. Prvog čovjeka na kojeg smo naišli smo pitali kako do kolodvora, reko nam je do tamo ima pješke "u pičku materinu" i da bolje da uzmemo taksi, te jednostavne riječi su nas uvjerile da do doma nije daleko.
    Taksijem do kolodvora nam je trebalo ravno 30 sekunda.
    Srećom na kolodvoru je bio minibus koji je taman kreto za Herceg Novi. Pokrcali smo se u njega sa ostalim živopisnim likovima i krenuli uz zvukove narodnjaka s radija. Izgledalo je ko scena iz "Ko to tamo peva". Put je bio sasvim dobar dok nismo izašli izvan grada. Nakon toga bilo je 2 prsta leda po cesti koju niko nije ni pokušavo čistit.
U to je zazvonio mobitel jednom finom gospodinu koji je sjedio ozada i on će: "Ma bre, ovde je sve zaleđeno, ima snega ko na Kopaoniku. Šta ne čiste? Šta ti bre misliš gde sam ja, u Švajcarskoj? Ovo je Crna Gora! Ovde će čekat da se otopi!" Kasnije smo saznali da je iz Beograda i da živi i radi na Siciliji.
    Nekako smo se probijali po zaleđenoj cesti i samo smo jednom imali završit pod putem, čak smo i Ljubanov auto prestigli (Aldo je bio presretan u tom trenutku), dok vozač nije nadomak Budve reko da su mu javili da se dogodila nesreća i da je put zakrčen i ne može se dalje. Reko nam je da možemo ili se iskrcat tu dokle smo stigli i da će nam naplatit pola karte (a to je bilo neko malo zabito mjesto, gdje ni autobus ne stane kad ide prema Budvi) ili da se možemo vratit s njime u Bar za punu cijenu karte. I tako nemajući izbora odlučili smo se vratit u Bar. Aldo se od tada počeo vrpoljit i nije mu bilo milo. Stalno je govorio kako bi mogli uzet taksi, a mi smo mu rekli da se nama niđe ne žuri i da nam je taksi skup. Kad smo došli u Bar Aldo je definitivno odlučio da neće čekad da se put raščisti i da će uzet taksi, a dosta ljubazna i uslužna radnica autobusnog kolodvora ga je odvela do taksi stajališta, a ja sam "prevodio". Taksist je bio neki Cigo da veći ne može bit, ja mislim da se Aldo sasro živ kad ga je vidio i da mu je Ljuban prema njemu sad izgledo ko maneken. Pito sam Ciga da pošto mu je do Dubrovnika, on će da 150 eura, Aldo kaže da će mu dat 100, Cigo kaže:"E onda neću", i to je bio kraj pregovora. Aldo je moro pristat na to i odjahao je u sumrak. Matko se zatim čuo s Perom koji je reko da će nas doć pokupit u Bar.
    Dok smo čekali Pera sjeli smo u neki "restorančić" u sklopu kolodvora i popili kafu, a Marina je uhavatio napad avanturizma pa je naručio i pijat graha. Ubrzo smo pošli do obližnjeg restorana nešto pojest, jer nam ovaj na kolodvoru nije ulijevo neko povjerenje.
    Naš ulazak u taj drugi restoran je bio kao scena iz nekog mafijaškog filma. Unutra mrak jer nema struje, okolo sjede sve ćelavi ormari koji ko da su upravo dogovarali kakvu pljačku ili ubojstvo, potpuni muk i svi bulje u nas. Napetost se mogla rezat nožem, sreća da je Šime narodski čovjek pa je nabacio koju šalu, odma su ga zavoljeli. Tu smo se dobro nažderali, u međuvremenu je sunce otopilo snijeg i donijelo nam Pera. Pokrcali smo se u auto i bez problema stigli u Dubrovnik.
 
 
U minibusu, zapeli u gužvi, Aldo krmi debelim snom i ne sluti što ga čeka:
 
You need to a flashplayer enabled browser to view this YouTube video
 
 
 
 
Posljednja izmjena Nedjelja, 11 Listopada 2009 09:49
 

Komentari

avatar b/a
0
 
 
koje pamćenje. i nakon toliko proteklog vremena još se sjećaš dijaloga s stanovitim Aldom. konačno si priveo kraje svoje dogodovštine po malti. sve u svemu odličan putopis.
avatar Hrvoje
0
 
 
Što bi reko Radosav u Đekni "Jebeš mi oca mog Miladina ako sam ikad bolji putopis čito".
* * * * *
Morate biti prijavljeni za slanje komentara i odgovora.
Radim....
Poslano
Nije uspjelo