Početna Putopisi Napolitansko stanje uma i srca
Napolitansko stanje uma i srca PDF Ispis
(20 ocjena, prosjek: 4.60 od 5)
Putopisi
Autor Mirko Baćani   
Nedjelja, 04 Srpnja 2010 22:02

1. More is different


     Sjećam se one šaljive priče koja kaže „Mačka je jako slična životinja psu, ali ne laje. Ptica je jako slična životinja psu ali ne laje. Ribe su jako slične životinje psu ali ne laju.“ Doista, sve su te životinje slične psu. Hobotnica naprotiv nije baš slična psu, a nisu ni crvi. Slično je i s Napuljom.
     Napulj je grad sličan svim drugim europskim gradovima svoje veličine, koji su svi također međusobno slični. Imaju ulice i trgove, povijesnu jezgru, dvorce, palače, crkve, parkove, nebodere, sportske objekte. Veće zgrade u središtu grada su muzeji, kazališta, sjedišta raznih institucija ili trgovačkih društava. Zdanja u povijesnoj jezgri imaju očekivana arhitektonska obilježja, iz nekog od očekivanih umjetničkih razdoblja. Napulj konkretno karakterizira barokni stil te brojnost kazališta. No, to nije razlikovno svojstvo Napulja jer se kazališta i barokna zdanja nalaze i u svim drugim europskim gradovima. Dakle, arhitekturom je Napulj zapravo jako sličan svemu što ste već vidjeli. No, što je drugačije u Napulju; koje je to razlikovno svojstvo Napulja koje se ne uočava na prvi pogled?
     Ljudi. Ljudi su to po čemu se Napulj razlikuje od ostalih europskih gradova. I zato Napulj jest zanimljiv grad, jer bi ljudi uvijek trebali biti onaj ključni element koji grad čini lijepim ili ružnim. Imali smo više sreće negoli pameti kad smo odabrali odsjesti u jeftinom, neekskluzivnom hotelu. Ovdje je sve bilo jednostavno i neposredno, i autentično napolitanski. Na primjer, poslužili su nam doručak unatoč tome što smo sat vremena prekoračili najkasnije vrijeme posluživanja doručka. Valjda nas im je bilo žao da ostanemo gladni. Nismo ni slutili da će nam taj hotel biti ulaznica koja će nam omogućiti da istinski osjetimo Napulj. Družili smo se dosta s recepcionarom Giuseppeom. Iako nitko od nas ne govori dobro talijanski, a Giuseppe priča samo talijanski, to nas nije spriječilo da uživamo u druženju s njim. Kad se ne bismo razumjeli, služili bismo se rukama, španjolskim, francuskim, njemačkim, YouTubeom, Wikipedijom, i uvijek bismo se skužili.
     Giuseppeu nije bilo nimalo neugodno što ne zna ni jedan strani jezik, a radi na recepciji hotela. A i zašto bi mu bilo neugodno. Znam previše ljudi koji se opterećuju neznanjem stranih jezika kao da je njihovo poznavanje uvjet za razvijanje dobre komunikacije. Tada se redovito sjetim Nirvanine pjesme „Even in his youth“, gdje Kurt Cobain kaže „Even in his youth he was nothing. Kept his body clean, going nowhere.“. Pa naravno da ne može ne znam kakvo pripremanje za izlazak nadomjestiti izlazak. Isto tako, ne može poznavanje stranog jezika odstraniti ni dosadu niti vlastiti strah od komunikacije s ljudima, te onda omogućiti tu komunikaciju. Camus je okarakterizirao Parižane s „bludniče i čitaju novine“, a današnjeg čovjeka bi se moglo okarakterizirati s: pere se i uči strane jezike. Današnjeg čovjeka, ali ne i našeg Giuseppea. Ne Napolitance. Oni nisu podlegli degeneraciji.
     Giuseppe nam je pričao o Napulju, o duhu grada kojeg neizmjerno voli, pričao nam je o znamenitostima koje bismo trebali ići posjetiti, pričao nam je o mjestima gdje se dobro jede, pričao nam je o raznim specijalitetima napolitanske kuhinje koje bismo trebali kušati. Ali važnije od toga o čemu nam je pričao jest sam način na koji nam je pričao, kao i sama činjenica da je to pričao s velikim žarom njemu nepoznatim gostima hotela, koji su još k tome i stranci. Baš nam je bio pružio ljubav. Koje je prepun. No, svi Napolitanci su puni ljubavi. Puniji ljubavi od stanovnika bilo kojeg drugog grada u kojem sam bio. I to u tolikoj mjeri puniji da ta kvantitativna razlika postaje i kvalitativnom – „More is different.“. Stoga su Napolitanci ti koji čine Napulj drugačijim od drugih gradova Smile

2. Madonna di Maradona


     Posebno zanimljive su bile Giuseppeove priče o razdoblju slave nogometnog kluba Napoli (1985.-1991.), kad je u njemu igrao Diego Armando Maradona. Giuseppe je kao mladić to razdoblje aktivno živio i oblikovao. Tada je cijeli grad disao za svaku utakmicu. Kipovima u gradu (Dante, Garibaldi,…) su u ruke stavljane zastave Napolija, a pri osvajanju trofeja (Prvenstvo Italije 1987. i 1990., Kup Italije 1987., Superkup Italije 1991., Kup UEFA 1989.) su kipove obojili u nebesko plavu boju – tako da su izgledali kao da nose majice Napolija. Napulj, koji je i inače životan više od drugih gradova, tada je bio živ više negoli ikad.
     Napolitanci, koji su uvijek bili marginalizirani od ostatka Italije, znali su te dane ponosa i slave dočekati i proživjeti s posebnom radošću. Dobar primjer marginalizacije Napulja i Napolitanaca također dolazi iz nogometa. Na domaćim ogledima je bilo posve uobičajeno vidjeti navijače suparničke ekipe kako gađaju navijače Napolija sapunima i viču im neka se operu. Također je bilo uobičajeno da u ogledu dva kluba, od kojih nijedan nije Napoli, navijači jedni drugima viču da su Napolitanci, želeći tako ultimativno uvrijediti protivnika. Navijači Napolija su u dobrim odnosima samo s navijačima kluba Palermo i s navijačima kluba Genoa, s kojima su u posebno prijateljskim odnosima. Najveći rivalitet Napoli ima s klubovima Juventus, Roma i Hellas Verona. No, Juventus je skoro svakom klubu najveći rival. Dok je rivalitet s Romom više sportskog tipa, onaj s Veronom je zbog razlike u mentalitetima - i to baš one stereotipne razlike između Sjeverne i Južne Italije. Ne iznenađuje stoga činjenica da je u Veroni najjača politička stranka Lega Nord (te da je baš Verona ujedno i njeno najjače uporište), okosnica čijeg političkog programa je zalaganje za odcjepljenje razvijenog i uljuđenog sjevera od primitivnog neradničkog juga.
     Uspjesi koje je postizao Napoli, a za koje je bio najzaslužniji Maradona, su Napolitancima neizmjerno značili. Istinski su zavoljeli Maradonu, tako da su mu čak napravili i oltar!! Cijela južna Italija je snažno prožeta katoličkom vjerom. Ljudi žive svoju vjeru, ona im nije samo jedan od segmenata života nego ulazi u sve segmente života. U tome treba tražiti i razlog zašto su se Napolitanci Maradoni odužili baš oltarom. Maradonin oltar se nalazi u ulici Spaccanapoli - glavnoj ulici najstarijeg dijela Napulja, u onom njenom dijelu koji se službeno zove Via San Biagio dei Librai, točno preko puta kipa boga Nila na malenom trgu Piazzetta Nilo, kojim također prolazi Spaccanapoli. Oltar se sastoji od Maradonine slike, jedne vlasi njegove kose, slike Gospe, i monstrance sa suzama Napolitanaca iz 1991., godine Maradoninog odlaska iz Napulja u Sevilleu.
     Ovisi kada naiđete, oltar se nekad nalazi na zidu na ulici, a nekad unutar kafića. U potonjem slučaju očekuje se da popijete kavu u kafiću ako razgledavate ili fotografirate oltar. Kava se u Napulju servira u staklenim čašama, što je još jedna specifičnost. Inače, postoje dva oltara posvećena Maradoni, od kojih je barem jedan uvijek unutar kafića, gdje se nalaze još i slika pape Ivana Pavla II, te jedna svetačka slika Fabia Cannavara – slavnog nogometaša, Napolitanca. Za mene je Maradonin oltar ključna turistička znamenitost Napulja jer govori o duhu Napulja i Napolitanaca. A budući da Maradona ima i hrvatske krvi (Djed Maradonine majke rođen je u Korčuli. Maradoninu majku su u spomen na Dalmaciju nazvali Dalma, a tako se zove i Maradonina starija kći.), dužnost je Hrvata koji posjete Napulj da obiđu i ovaj oltar Smile.


3. Pizza


     Još jedna stvar koju Hrvati vole ima veze s Napuljom. To je pizza. Pizza je nastala u Napulju, u čast talijanske kraljice Margherite prilikom njenog posjeta Napulju 1889. Neke varijante pizze postojale su i prije, no tada je prvi put kako sastojak dodan sir – mozzarella. Time je napravljeno jelo u bojama talijanske zastave – zelena boja od bosiljka, bijela od mozzarelle i crvena od rajčice. Evo, Talijani u svemu skloni estetici. Kao što znamo, i danas se ta osnovna vrsta pizze naziva margherita.
     Giuseppe nas je uputio u drugu najbolju pizzeriju u Napulju – Il figlio del presidente. U najboljoj je navodno uvijek tolika gužva da pokvari užitak jela. Mi smo u Il figlio del presidente pojeli stvarno odličnu pizzu, popili super vino iz okolice Napulja, na kraju još pojeli pizzu s Nutellom, i genijalno se proveli. A s konobarom smo pričali njemački Smile. Još jedan dokaz da poznavanje jezika nije preduvjet za dobar doživljaj. U Napulju se inače jako dobro jede. I jeftino. A ni ne smije biti skupo jer su Napolitanci siromašni. Regija Kampanija, koje je Napulj glavni grad, je najsiromašnija regija Italije – ima najmanji GDP per capita, i on je upola manji od istog u Lombardiji ili Venetu – najbogatijim regijama Italije. A baš je pizza nekada bila tipično jelo siromaha.


4. Ponos, predrasude i ljubav


     No, baš zato što su siromašni, Napolitanci su dobri ljudi. Zašto? Pa zato jer im ništa drugo ne preostaje. Osim one iskonske ljudske dobrote. Koju je često teško razlikovati od kurtoazije i udvornosti. Svi mi neke nadređene nam ljude pozdravljamo s ugodnim „Dobar dan!“ zato jer su nam dragi, a neke zato jer ih se bojimo – jer se bojimo da bi nam, ako ih oneraspoložimo, mogli zasmetati na putu našeg uspjeha.
     Napolitanci se ne zamaraju time kako udovoljiti drugima, oni nisu konformisti. Ne teže primarno ugledu i uspjehu nego se oduševljavaju stvarima koje stvarno mogu oduševiti, poput osmijeha, prijateljstva, dobre hrane, dobrog pića, dobrog društva, prirodnih ljepota… Žive radi sebe i radi onih ljudi koje doista vole. Ali ne radi se tu uopće o ponosnim ljudima. Nego o hrabrima. Ponos guši, često se ispriječi na putu ljubavi. Ako ga tada ne možemo srušiti, ponos je - just another brick in the Wall.
     Napolitanci nisu ponosni ljudi. Oni se ne stide svojih razbijenih automobila. Gotovo svi auti u Napulju su ogrebeni i natučeni ili im nedostaje retrovizor, što je sve posljedica preležerne vožnje, koju sjevernjaci pogrešno smatraju agresivnom. Napolitanci se ne stide svog prljavog grada, ni svojih izljeva emocija koji bi se mogli smatrati nepristojnima u uštogljenim sredinama. Napolitanci nisu ponosni ljudi. Zato su spremniji primiti i pružiti ljubav. I mi smo se u to uvjerili više puta. Spomenut ću ovdje samo najreprezentativnije slučajeve.

You need to a flashplayer enabled browser to view this YouTube video

     Prve večeri smo po centru Napulja tražili neku vrevu, neko dobro mjesto za izlazak. Neuspješno. Tada još nismo znali da su glavna mjesta za izlazak Mergellina, Riviera di Chiaia, Via Vittorio Imbriani, koja su nekoliko kilometara zapadnije od strogog centra. Najživlje što smo tada našli je bio neki jamajčanski bar, pa smo ušli. Unutra svi stoned, a namještaj minimalistički, kao da smo u gulagu. Ali na šanku zato prebogata ponuda pića. Rijetko kad sam se osjećao tako strano kao tada. People are strange when you're a stranger.
     Gazda, koji je zapravo više ličio na Camorrinog agenta koji brine za sigurnost lokala (to je uobičajeni način reketarenja obrtnika od strane Camorre), je ubrzo shvatio da smo mi stranci koji bismo popili po koju, pa nam je poslao nekog ljubaznog tipa koji je s nama pričao engleski i poslužio nas vinom koje me jako podsjetilo na primoštenski Babić. Sve u svemu, ubrzo smo invertirali svoj prvotni doživljaj lokala, i baš se fino opustili! Zasvirala je i Karmacoma, moja najdraža stvar od Massive Attack, koju smo nekoliko puta slušali toga dana u autu, na putu za Napulj. Sve se nekako lijepo posložilo – i vino i ljudi i glazba. Mislim da sam se tada prvi put zaljubio u Napulj.

     Na Final4 je Jug prvog dana turnira igrao utakmicu s Primorcem iz Kotora. Bila je to druga utakmica dana, nakon one između Pro Recca iz Genove i Partizana iz Beograda. U pauzi između dviju utakmica do naše novinarske ekipe na tribini Juga (Andrija, Hrvoje, Marin i Mirko) su došla dva čovjeka iz vaterpolo kluba Salerno, iz grada Salerna, drugog najvećeg u Kampaniji. Inače, nije sasvim jasno zašto su od svih ljudi na tribini došli baš do nas, no vjerojatno prate vaterpolo stranicu www.dance.hr, pa su prepoznali Andriju Wink. Uglavnom, jedan od tih Salernitanca je počeo živo pričati, spominjati njihovog trenera Boža Vuletića, bivšeg igrača Juga, pa zatim Đanija Pecotića i Gorana Sukna, za kojeg je rekao da je najbolji igrač koji je ikad igrao u Salernu. Salernitanac nam je htio reći koliko je oduševljen da vidi nas - navijače Juga!
    I mi smo bili oduševljeni njegovim postupkom, pa smo se slikali s njim, i s klincima iz pomlatka kluba koji su također došli na Final4. Budući da su i Božo Vuletić i Goran Sukno bili prvotimci Juga 1980., kad je Jug osvojio prvi naslov prvaka Europe, poželjeli smo da ovaj dolazak Salernitanaca bude znak da ćemo osvojiti novi naslov prvaka. Šteta što na kraju nismo. Baš bi bilo prikladno da u južnjačkom Napulju naslov osvoji Jug.
    Prvog dana turnira nas je na tribinama napala skupina Grobara – navijača Partizana, te nam pokušala oteti transparent Juga, u čemu nije uspjela odmah nego tek nakon drugog napada izvan bazena. Ne treba ni spominjati da poslovično loša talijanska organizacija natjecanja nije osigurala ni jednog policajca na bazenu Scandone nakon utakmice (Zato su idućeg dana osim specijalaca doveli i nekoliko detektiva u odijelima koji tamo stvarno nisu imali što tražiti.). Nakon tog napada bojali smo se vratiti u hotel podzemnom, pa smo se s dubrovačkim čarterašima uputili autobusom da njihovog hotela u centru grada. Dalje smo mislili taksijem, no vozač autobusa se ponudio da će nas odbaciti do našeg hotela. Putem do tamo smo ugodno pričali s njim, raspitivao se o rezultatima utakmica i hvalio ljepote Hrvatske. Slično je bilo i drugog dana. Bio je drugi vozač busa, ali mu isto nije bio problem odbaciti nas do našeg hotela. Također je bio vrlo pričljiv, no nikako i nametljiv.
    Nakon otimanja tog jedinog transparenta Juga, bili smo svjesni da na sutrašnjoj utakmici neće biti ni jedan transparent kojim bismo bodrili naše igrače. No, kad smo sutradan došli na tekmu – čekalo nas je pravo iznenađenje. Neke cure su tijekom jutra dale sašiti u Napulju novi transparent, u istim bojama, i još veći od ukradenog!! Wink. Kakav duh nepokorivosti! Kad je pao prvi Jugov gol razvili smo transparent i uobičajeno ga pustili da putuje od dna do vrha tribine. Mislim da smo se svi tada osjećali pobjednički, bez obzira na to kakav će biti rezultat utakmice. Inače, Final4 je završio slavljem Pro Recca, naravno s trenerom odjevenim u odijelo u bazenu.

You need to a flashplayer enabled browser to view this YouTube video

     Druge večeri oko ure u noći smo ogladnili. Giuseppe nam je preporučio obližnju pizzeriju, u blizini gradskih vrata Porta Capuana. To što se spominjala Capua, i to još u našem ionako mračnom i šporkom kvartu nije slutilo na dobro, ali je barem sve bilo blizu. Dotična pizzerija je izgledala vrlo provizorno, uopće nije imala interijer već samo terasu. Nije imala ni menije, nego samo one male flajere što ih dobivamo u poštanske sandučiće. Kad samo sjeli, konobar nam ih je ležerno bacio na stol. Ležerno, ali ne i nepristojno, već s osmjehom na licu. Kad sam krenuo fotkati Marina, Hrvoja i Andriju, konobar je samoinicijativno dotrčao do nas da nas on slika, tako da i ja mogu biti na zajedničkoj fotki. Na kraju smo se još i šalili te fotkali s njime. Netko bi takvo ponašanje mogao okarakterizirati kao nepristojno, jer šta nam se on unosio i zašto nas nije pustio na miru. Nama je naravno bilo drago što nas nije pustio na miru. Jer da jest – uživali bismo samo u pizzi, dok smo ovako imali prilike uživati i u Napolitancima. Andrija je stalno ponavljao „Koji lik!!“, kao uostalom i za skoro sve Napolitance koje je susreo.
     Sjedimo mi tako na terasi u toj pizzeriji, bilo je već oko dva i pol, kad odjednom netko iz zgrade pokraj počinje bacati nešto kroz balkon na ulicu. Kroz razdoblje od petnaestak minuta bi povremeno frknuo neki predmet iz tog stana, vjerojatno neko smeće. Čula se i vika. Činilo mi se tad da je bolje da čovjek izbaci frustraciju iz sebe bacajući stvari kroz balkon negoli da umjesto toga namlati ukućane ili da zatomi osjećaje pa da za desetak godina, kad se nagomila dovoljno zatomljenih frustracija, oboli od raka.


5. Život na licu mjesta


     Giuseppe, koji je završio medicinsku višu školu, i pokazuje zavidnu razinu opće kulture, a sada zbog velike nezaposlenosti radi kao recepcioner, nije nesretan čovjek. Naravno da bi htio raditi u struci i imati veću plaću; pokazivao nam je kako sudjeluje u prosvjedima zbog masovnog zatvaranja radnih mjesta u Kampaniji. Ali njegova situacija nije razlog da on bude permanentno nesretan ili melankoličan.
     Giuseppe se raduje malim i svakodnevnim stvarima. Sretan je što živi u Napulju, što može dobro jesti za malo novca, što ima prijatelje, obitelj, posao, što se Napoli dobro plasirao ove godine, i što svaki put kad igra Napoli može birati između dva komentatora od kojih jedan uvijek navija za Napoli. Ponosan je na sina koji je brucoš na elektrotehnici i vatreni navijač Napolija. Ne putuje puno, no ni nema neku veliku želju. Kaže proputovao je cijelu Italiju kao navijač Napolija. Kaže u Pisi je Kosi toranj predivan, ali se nema što drugo doživjeti. U Milanu pogled na katedralu oduzima dah, ali se ništa drugo ne može vidjeti. Sigurno nije u pravu kad tako govori o Pisi i Milanu. Ali ne treba insistirati na ispravnosti. Samo na ljubavi. A toga kod Giuseppea ima i više nego dovoljno Smile.
     Giuseppe bi bio u boljoj materijalnoj situaciji da, poput mnogih ljudi s juga, ode raditi u Sjevernu Italiju gdje ima posla. Ali on to ne želi. Uvijek je lijepo vidjeti biće koje nije samo materijalno nastrojeno. Očito je za sreću potreban balans sličan onom o kojem Manu Chao govori u pjesmi „A cosa“ - jedinoj svojoj pjesmi na talijanskom: O čemu sanjate, ali i čega ste se spremni odreći da biste imali to o čemu sanjate? A majici Juga koju smo mu bili poklonili na rastanku Giuseppe se obradovao kao malo dijete. Nevjerojatno. Ne znam zapravo jel se on obradovao samo našem postupku kojim smo mu htjeli pokazati koliko nam se svidio, ili se stvarno obradovao i majici, ali mislim da se stvarno obradovao i majici Smile.

     John Lennon je rekao „Život je ono što ti se događa dok si ti zauzet izradom planova za život.“. Napolitanci manje planiraju. I zato manje propuštaju stvarni život. U Napulju se živi na licu mjesta. Napulj je grad sretnih ljudi. Točnije - Napulj je grad u kojem žive ljudi koji su dovoljno hrabri da budu sretni. Jebeno!



p.s. Više fotografija vezanih uz ovaj članak možete pogledati na Facebook profilu korisnika Mirko Baćani (za pregledavanje tih fotografija nije potrebno imati Facebook account): link na galeriju
Posljednja izmjena Subota, 10 Srpnja 2010 20:06
 

Komentari

avatar Marin
+1
 
 
Ovo sto je Giuseppe rekao za Milano i Pisu je vrlo vjerojatno tocno, za Milano mogu i sam potvrditi, osim katedrale Il Duomo i oktogona (kopiju u puno manjoj verziji imate u Zagrebu) koji je odmah do katedrale, nema se sto vidjeti. Osim za ljubitelje nogometa pa podju i na San Siro. A Pisa je puno manji grad tako da je i to vjerojatno ista pasta.
avatar mirko
0
 
 
eee, Marine, vidim da to iz tebe progovara pravi Napolitanac!! ;-)
avatar b/a
0
 
 
Giuseppe se hvalio kako je napoli ove godine opet bio dobar i da su izborili europsku ligu. raspitivo se za naš nogmet i jako ga je iznenadilo to što hajduk kao drugi ne ide u kvalifikacije lige prvaka :) mislio je da imamo bolji koeficijent.

najjače od svega mi je bilo kako bi nam giuseppe nešto objašnjavo. naravno reko bi nam na talijanskom, onda bi se mi između sebe gledali, pa bi nas on gledo 5 sekundi, pa bi opet ponovi isto i opet na talijanskom i tako sve dok mi ne bi skontali bar nešto, i onda bi krenula potpitanja, najčešće marina na španjolskom
avatar Marin
0
 
 
Moram se jos malo nadovezati, drago mi je da si opisao ovo s Veronom i politikom, nisam imao pojma o tome, ali je to vjerojatno jedan od razloga zasto Giuseppe ne voli Veronu. Najjace mi je bilo ono kad je pricao koga ne voli: "Sampdoria fuj, Fiorentina fuj, Verona...mamma mia (naravno u negativnom smislu i facu je slozio s toliko gadjenja)". Sve u svemu Giuseppe je totalni kralj, a i ti Mirko s ovim putopisima, za klasu si bolji od Gorana Milica, koji samo ide po pjacama i pita koliko kostaju patate i pomadore.
avatar roberto
0
 
 
Fenomenalan tekst! E da, postoji prica da je posle jeodnog osvajanja trofeja sa Maradonom (ili prvaka Italije ili UEFA) u Napulju tolika ludnica bila a na groblju je neko ispisao grafit "nemate pojma sto ste propustili".
avatar Marin
0
 
 
Ako je to istina onda je to najjaci grafit za koji sam cuo. Koje legende
avatar mirko
0
 
 
"nemate pojma sto ste propustili" - kako su genijalni! :-D
avatar pero79
+1
 
 
stvarno odličan tekst, kao i prvi nastavak. ne znam koliko će ovaj putopis imat nastavaka, nadam se što više.

"današnjeg čovjeka bi se moglo okarakterizirati s: pere se i uči strane jezike. Današnjeg čovjeka, ali ne i našeg Giuseppea. Ne Napolitance. Oni nisu podlegli degeneraciji."
"navijače suparničke ekipe kako gađaju navijače Napolija sapunima i viču im neka se operu. Također je bilo uobičajeno da u ogledu dva kluba, od kojih nijedan nije Napoli, navijači jedni drugima viču da su Napolitanci," - izgleda da su napolitanci dobro šporki ;)
avatar Marin
0
 
 
Giuseppe nam je rekao da njih nitko ne voli u Italiji pa samim time ni oni nikoga. Kao sto je napisao Mirko, navijace Palerma podnose, a s navijacima Genove su u super odnosima. Bilo mu je drago kad sam mu pokazao filmic Torcidinih nereda u Genovi protiv Sampdorije.
avatar mirko
0
 
 
aha, sjećam se s kolikim žarom u očima je Giuseppe gledao klip koji si mu pokazao!
Morate biti prijavljeni za slanje komentara i odgovora.
Radim....
Poslano
Nije uspjelo