Uplovili smo u novo ljeto i red je da se prisjetimo najboljih hrvatskih sportskih trenutaka u prošloj godini. Evo koji su to prema izboru Hrvatskog olimpijskog odbora, i osvrnut ćemo se samo na te, jer su oni ipak vrh vrhova: Ivica Kostelić, Ana Zaninović, muška vaterpolo i ženska streljačka reprezentacija.

U Hrvatskoj poznato je, postoji milijun nogometnih izbornika, znalaca košarke, Formule 1, rukometa,  tenisa, a sad i hokeja...Svi se oni razlikuju u svojim stajalištima i teško da ćete naći stotinjak hrvatskih zaljubljenika u sport koji o nekome ili nečemu imaju jednak pogled. Međutim, konsenzus će se postići oko činjenice da smo mi sportska velesila s obzirom na našu veličinu i broj stanovnika.

Pa...upitna konstatacija. Uzmimo najveće sportsko natjecanje kao mjerilo i usporedimo Hrvatsku s nekom sličnom zemljom po veličini i(li) broju stanovnika, recimo Danskom. Hrvatska je na olimpijskim igrama (i ljetnim i zimskim) osvojila sveukupno  27 medalja. Danska koja ima malo više stanovnika i površinom je nešto manja od nas, osvojila je 171 medalju.

Znam, znam sad ćete reći 'ne možemo se mi uspoređivati s Danskom' jer je ona znatno bogatija od nas. Jest, imate pravo. Onda ćemo se usporediti s nekim siromasima, po mogućnošću s državama u kojima je narod s hranom na vi. Hoćete Sjevernu Koreju, Kubu, Iran? Izvolite: Sjeverna Koreja osvojila je sveukupno 43 zlatne, srebrne i brončane medalje, ali zlatnog sjaja, jer priznat ćete, nije baš lako neuhranjen trenirati. Iran je osvojio, u pauzama nuklearnih pokusa, sveukupno 48, a Fidelova Kuba čak 194 olimpijske medalje.

Znam, znam, sad ćete reći ne možemo se mi uspoređivati s Danskom, Sjevernom Korejom, Iranom i Kubom, jer one imaju znatno više nastupa na olimpijskim igrama nego mi. Jest, imate pravo, samo s malom razlikom da Iranci i Kubanci nikad nisu ni čuli da postoje zimske olimpijske igre. Ali dobro, onda ćemo se usporediti s nekim čija je nevisnost kratka kao naša, koja ima stanovnika i površine kao mi i koja je otrpilike jednako bogata. Recimo, Estonija. Ta je baltička državica osvojila sveukupno 38 olimpijskih medalja i to, pazite sad ovo, 31 ljetnu i 7 zimskih. Zemlja bez snijega – Hrvatska, točnije obitelj Kostelić – osvojila je 10 zimskih olimpijskih medalja.
Pričam vam sve ovo kako bi vam ukazao na činjenicu da mi i nismo baš takva sportska sila kakvom se često dičimo. Kada seciramo te hrvatske medalje bez obiteljskih projekata (Kostelić, Vlašić, tenisači) i bugarskih doseljenika (Pešalov) dolazimo do zaključka da je Hrvatska repetovano, odnosno više od jedne medalje, osvajala samo u rukometu, veslanju i  -  ostavit ćemo sad ovdje prazan prostor da bi se vratili kasnije...

Najbolja sportašica prošle godine u izboru HOO-a je svjetska prvakinja u tekvandou Ana Zaninović. Ne samo da Hrvatska, kako smo vidjeli iz prethodnog odlomka, nije baš neka sportska velesila - nego ustvari  puno zanimljivije – Hrvatska je sportska velesila u sportovima o kojima Hrvati ne znaju ništa. Bacaju li blizanke protivnike rukom, nogom ili oboje i kako se to broji? Ima li nokauta? Klasičnog, tehničkog?

Blizanke Zaninović trenutno harače ovim sportom. Nastranu sad što i nije teško biti najbolji svjetski tekvandoaš jer ima puno kategorija pa za osvajanje trona trebate pobijediti svega nekoliko protivnika, jer prvenstveno valja spomenuti da su se blizanke pojavile tek prije dvije, tri godine. Lijepa naša nije, ako ste to promislili, postala svjetska tekvando sila pojavom mladih Splićanki, ona je to naime bila i - prije. Sad se vraćamo na onaj prostor što smo ga malo prije ostavili praznog.

Osim rukometa i veslanja, najtrofejniji hrvatski olimpijski sport je - tekvando. U Pekingu su, danas već zaboravljene Martina Zubčić i Sandra Šarić, osvojile brončanu medalju s olakotnom okolnošću jer se u tekvandou, borci ne bore za treće mjesto, nego ga podijele. Zaključak je jasan: U Hrvatskoj nitko nema pojma o sportu u kojemu smo osvojili isti broj olimpijskih medalja kao u veslanju, a duplo više nego u košarci i plivanju.

No to nije sve. Najbolja ženska ekipa u istom izboru je streljačka reprezentacija. Opet sport o kojem znamo malo, gotovo ništa. Koja li su tu pravila, što li se samo strijelja? Srbi, Muslimani, Šiptari, pederi i kako se to broji? Brojem generala u Haagu ili drugačije? Ovdje valja spomenuti da smo i jednu olimpijsku medalju ugrabili upravo u streljičarstvu – u dalekoj Kini Snježana Pejčić je upucala broncu. Kako i na koji način, nikome u Hrvatskoj nije jasno. Ne samo da nikome nije jasno, nego nitko ni ne zna tko je to Snježana Pejčić i kako ona to pobogu izgleda.

I sada dolazimo do vrhunca naše priče, a to je vaterpolo koji je ove godine ponio titulu najbolje muške ekipe. Da bilo kojeg Hrvata zaustavite na ulici i da ga pitate koji su najtrofejniji hrvatski sportovi, bez puno razmišljanja bi poput Snježane Pejčić ispalio – rukomet i vaterpolo. I bio bi u pravu.

Hrvati s jedne strane znaju sve o vaterplolo uspjesima, ali s druge strane ne znaju ništa o jednoj malo sitnici – koja li su samo pravila tog vodenog rukometa. Vaterpolski komentatori iz utakmicu u utakmicu objašnjavaju temelje vaterpolske igre koje, by the way, ni sami ne znaju, a da bi prijenos priveli kraju obavezno moraju imati stručnog komentatora – ili bivšeg igrača, ili trenutnog vaterpolskog suca. Za potrebe ove ŠkureBure, prisjetit ćemo se jedne jako stare pod imenom 'Antivaterposlki osvrt na FinalFour' u kojoj glavnu riječ imaju Jura Ozmec i Mladen Rak. Evo jedan njen oveći dijelić:

- Mladene možemo li prokomentirati ovu akciju sa sudačke strane? – pita Ozmec Jura.

- Da naravno. Igrač drži loptu na ruci, a protivnik ga udara šakom u glavu. Prema vaterpolskim pravilima, nema govora o prekršaju – zaključuje Rak.

- Ali Rak, jebote ja u pak – smušen je dugogodišnji vaterpolski komenatator Jura – Pa to je očigledan faul.

- Nije Jura – staloženo će Rak – Kad igrač drži loptu u ruci, jednostavno ni u kojem slučaju nema prekršaja.

- U jebote, pa što mi to prije niste rekli. Prenosim vaterpolo utakmice već dvadeset godina i sada prvi put za to čujem – čudi se Jura.

- Ima u vaterpolu još zanimljivih faulova – nastavi Rak objašnjavati – Evo recimo kada se tuku i guraju u dva metra nikad ne znaš tko radi faul.

- E, baš sam te to htio pitati Rače – prekine ga Jura namještavši naočale – Pa kako onda to dosudite?

-Kako nas je volja!

-Opa Rak, jebote, pa to je mrak  – osokoli se Jura – Pa vi stvarno odlučujete o konačnom ishodu.

- Nego što!

- A ovo na sljedećoj snimci?

-Meni nije jasno što se tu događa – kaže oko smudutovo.

- HaaaaHaaaa – umre Jura od smijeha – Rak, jeboti ja brak, pa sam si maloprije rekao da samo vi odlučujete, vidjeli nešto ili ne.

- Jura, brzo kontaš – reče sudac – Ne bi se to inače reklo doma iz fotelje.

- Haaaaaaahhaaaaaaaaaa – ne može se Jura prestati smijati – Normalno da ispadam glup kad nisam znao pravila. Ali sad znam HaaaaaaaaaHaaaaaaaaaaa.

Šalu Jurinu na stranu, ali otkrivati pravila nekog sporta u državi gdje taj sport slovi za jako trofejan, više je nego apsurdno. Sad zamislimo situaciju iz Volim nogomet.

- Mateo možemo li prokomentirati ovu situaciju sa sudačke strane? – pita Sušec Saša.

- Da naravno. Igrač drži loptu u ruci, a protivnik ga udara šakom u glavu. Prema nogometnim pravilima  nema govora o prekršaju – zaključuje Beusan.

- Ali Beusan, jebote nisam ušmrko Sinusan – kroz nos će Saša - Pa to je očigledan faul.

- Nije Saša – staloženo će Beusan – Kad igrač drži loptu u ruci, jednostavno ni u kojem slučaju nema prekršaja.

- Kako? – začuđeno će Saša.

- Lijepo. Igrač uopće ne smije držati loptu u ruci. Zato nije bilo prekršaja kada ga je ovaj udario šakom u glavu. Odnosno prije se dogodilo sporno držanje lopte u ruci, a tek poslije udaranje u glavu – objasni Beusan sudačke naputke.

- Pa ide li tu kakav karton? – znatiželjno će Saša.

- Ne – kaže oko sokolovo – Ide bonton. Pa tek poslije karton. Jesi li upamtio? Bon-ton, kar-ton.

- O pa sad kad to znam, na prijenosima ću odvrnut ton – sretno će Saša – Jebote komentiram nogomet otkako je tata živ, a prvi put čujem da igrač ne smije igrati rukom.

- Sine – kaže Božo Sušec – Rukom se smije igrati u rukometu. Ruka – rukomet, noga – nogomet.

Čuvši ovu rečenicu od kolege Ozmec Jura napokon shvati zašto su vaterpolo pravila tako teška za naučit.

- Ruka – rukomet, noga – nogomet. A što bi bio vaterpolo? – zamišljeno će Jura – Vater-polo, polo-vater, ma ne znam, jebeš mi mater. Važno je da je on jedan od najtrofejnijih hrvatskih sportova.

Isto kao što su tek-van-do i stri-je-lja-nje...