Početna Škura bura David Nalbandian: Smrt karijeri, sloboda hobijima
David Nalbandian: Smrt karijeri, sloboda hobijima PDF Ispis
(12 ocjena, prosjek: 5.00 od 5)
Škura bura
Autor Marole   
Nedjelja, 06 Listopada 2013 20:54

Argentinski tenisač objavio je kraj karijere. Povodom toga donosimo osvrt na lik i djelo jednog od posljednjih teniskih romantičara. Ostali su, više-manje, strojevi.

Druga je polovica rujna 2007. - i sunce sve jače tuče u argentinski provincijski gradić Unquillo – pa je sve tranquillo. David Nalbandian izlazi iz kuće i odlazi na kavu u obližnji kvartovski kafić. Sjeda na teracu, uzima novine i brzo traži sportske stranice. Pred očima mu bljesnu inicijali RF s marame prvog igrača svijeta, ali ne traži on tenis, nego izvještaj s nogometne utakmice. Uskoro se i nasmije kad vidi suzu u oku kardinala Jorgea Maria Bergoglia.

-Stari, dobit ćete nas onda kad postaneš papa, znači nikad, haha – reče tiho u bradu zadovoljan što je njegov River Plate isprašio kardinalov San Lorenzo čak s tri nula. Uto dođe Diego, njegov susjed. David, mada svjetski poznat nikad nije otišao živjeti iz svog rodnog mjesta, pardon sela. Kad su ga pitali zašto, rekao je da ne može bez obitelji i prijatelja.

-Davide, nisi u Europi?

-Nisam, imam posla ovdje.

-Kakvog posla? Ali tebi nije tenis posao? Svi su oni na dvoranskoj turneji po Europi, a ti besposličariš u ovoj zabiti.

-Bio sam na utakmici... – reče David, ali ga prijatelj prekine.

-Jest, ali to je bilo prekjučer. Već si mogao biti u Europi i igrati neki turnir. Čovječe ti si 26. igrač svijeta i ne moraš igrati kvalifikacije – ne može se načuditi Diego Nalbandianovoj ljubavi prema nogometu, iako je sam dobio ime po Diegu Armandu jer se rodio na dan kada je Maradona zabio Englezima gol predriblavši svih 11 igrača, klupu, kraljicu Elizabetu, lorda Nelsona i Margareth Thatcher.

-Diego, smiri se, imam još posla u Argentini, pa ću onda u Europu – migne mu David, a ovaj se i dalje ne može načuditi.

-Opet ti o poslu. Kakvog posla imaš pobogu? Tebi je tenis posao, a ti se zajebaješ. Još će se dogoditi da ćeš karijeru završit bez osvojenog Grand Slama, a takav si talent. Čak je i onaj ludi Ivanišević osvojio jednog od četiri najveća. Je li ti uopće treniraš?

-Treniram – nasmije se David i pogleda u smjeru svog prašnjavog Ford Focusa RS – Evo upravo privodim kraju pripreme. Diego shvati da nije riječ o tenisu.

-Jesi li ti to poludio? Zašto voziš ovaj auto?

-Rekao sam ti da treniram. Krajem mjeseca je Master Rally Argentina u Andalgali. To mi je prvi reli u karijeri i moram se spremiti. Znaš kako je. Ako ne treniraš nema ni rezultata. Ja sam sportaš, ja to najbolje znam.

-Ma ti nisi normalan – reče mu Diego i suspregne se da ga udari šakom. Poslije se smirio i otišao u argentinsku provinciju Catamarcu bodriti luđaka. Upravo traje jaki teniski turnir u Metzu. Tommy Robredo i Andy Murray jure prema finalu, ali tu je i David Nalbandian koji juri prašnjavim cestama unutrašnjosti Argentine želeći prvi brzanac u karijeri provozati bez neprisljenih pogrešaka. Prvi lijevi zavoj prolazi forhendom bez ikakvih problema, pa još brže kroz bekend zavoj – uvijek je imao prepoznatljivi bekend, možda najbolji u povijesti tenisa – prošao je još nekoliko zavoja besprijekorno, pa dodao gasa na uzbrdici. Ford Focus se propinje, Davidov suvozač ponavlja izquierda, derecho, publika vrišti kao i adrenalin tijelom Nalbandiana – nema dosadnog suca da ponavlja Quiet please, ladies and gentlmen – a onda nekoliko kilometara do kraja prvog brzanca, David gubi koncentraciju i radi prvu zavoj grešku, ali jebiga takva su reli pravila, nema drugog prolaska kroz krivinu, izgubio je nešto sekundi... Naposljetku dolazi do cilja, i kasni za vodećima 6 minuta.

Veliki je to zaostatak, ali David je razdragan. Gleda prijatelje u publici, gleda Diega, svi mu plješću, samo Maradonin imenjak malo vrti glavom. Zna da je Murray poveo u finalu Metza 1-0 u setovima protiv Robreda, siguran je Diego, da bi Nalbandian bez problema natamburao oba dvojicu, ali vidi ga majke ti, on razmišlja o Sebastianu Loebu, a ne o žutim lopticama.

Kreće zadnji brzanac na Master Argentina reliju, a Robredo je već osvojio Metz preokrenuvši vodstvo Škota. Nalbandian zaostaje za vodećima više od sata, ali prema izrazu negovog lica reklo bi se da vodi. Sretan je kao onda kad je na Mastersu 2005. sredio nepobjedivog Rogera Federera u finalu dobivši peti set u tie-breaku. Ali kad je to bilo – danas ga tenis sve manje zanima, a teniska publika ga je zaboravila. Tko se više sjeća da se Nalbandian prošetao tim Mastersom na kojeg je došao kao zamjena, a otišao kao pobjednik.

David je opet brz – kreće cheap 'n' chargeom prema prvom zavoju, sve je sigurniji u svoju vožnju, skoro da ni ne čuje suvozača izquierda, derecho, ali negdje na sredini relija, počinju se spuštati oblaci na argentinsku pampu i počinje kiša. Nalbandian malo usporava, gleda hoće li ih itko otjerati u svlačionicu i navući ceradu preko staze, ali nije to tenis, ovdje se vozi u svim uvjetima, Nalbandian nenaviknut na mokru podlogu, izlijeće za staze i zabija se u obližnje stablo.

-Jebote, koliko je ovo zahtjevnije od tenisa – smije se svom suvozaču.

Diego ga sutra posjećuje, ljut je, a Nalbandian jedva ustaje iz kreveta. Bole ga kosti, ali vidi se iz Wimbledona da je u nirvani. Sretan je što je napokon nastupio u reliju. Diego mu bez riječi daje avionsku kartu Buenos Aires – Madridu. Za svega 15 dana od argentinskog relija počinje turnir masters serije u glavnom gradu Španjolske.

-Ideš, ne interesira me! – reče namušeno i potom ode bez pozdrava.

Što će, misli se David, mora otići igrati taj prokleti turnir, iako mu se ne da, sav je zgruhan, ali izgubit će prijatelja, a prijateljstvo je važnije i od relija i od tenisa.

Sredina je listopada 2007. Nalbandian je stigao u Madrid i odtrenirao dva-tri puta da se ne osramoti na ovako jakom turniru. Na početku turnira imao je sreće za ždrijebom, i uspio je doći do četvrtfinala i susreta s drugim igračem svijeta Rafaelom Nadalom. Te godine na nijednom turniru nije uspio uhvatiti polufinale. A kako i bi kad je vozio trke? Kladionice ovaj meč uopće nisu uvrstile u ponudu, jer se pobjednik zna unaprijed. Prije će kardinal Bergoglio sa svojim siromašnim stavovima postati papa - prvi neeuropljanin nakon 800 godina - nego li će Nalbandian dobiti Nadala. Na kraju Argentinac je isprašio Španjolca sa 6-1, 6-2. Do tog meča se mislio da Nadala s tim rezultatom mogu pobijediti samo Bog, Isus, Buda, Konfucije, Lao Tse i Muhamed.

Desecima tisuća kilometara daleko, Diego je na kraju meča u suzama radosnicama izustio.

-Koja si ti budala!

Iste je riječi ponovio u polufinalu kada je Nalbandian zgazio trećeg igrača svijeta Novaka Đokovića, ali i u finalu kada je pobijedio najboljeg – Rogera Federera. Budala koja je samo 15 dana prije vozila reli i u cijeloj sezoni nije imala ozbiljniji rezultat, nanizala je trojicu najboljih tenisača svijeta što se poslije Beckera i Đokovića tek treći put dogodilo u povijesti tenisa. Nakon Madrida bio je umoran, i od rekete i od relija, ali Diego mu je poslao novu avionsku kartu. Ovoga puta za masters u Parizu.

-Ideš, ne interesira me – stajala je poruka u omotnici.

Što će Nalbandian, mora poći i u Pariz, ali tamo nema sreće za ždrijebom. Najboljeg tenisača svijeta dobiva već u trećem kolu – ali povijest se opet ponavlja – uzeo je mjeru RF inicijalima, a do finala i susreta s Nadalom gazi Davida Fererra i Richarda Gasqueta. Nema šanse da Nalbandian ponovi onakav rezultat protiv Nadalu, slažu se teniski stručnjaci prije finala. I stvarno, majstori su pogodili. Ovoga puta Nalbandian je Nadalu, nakon što je dobio prvi set sa 6-4, u drugom mu prodao biciklu – 6-0. Prije bi čovjek biciklu prodao Šerpama na Himalaji nego Nadalu. Ali i to se dogodilo. Jorge Mario Bergoglio razmišljao je u svom domu da će, ako ikad postane papa, proglasiti Nalbandiana svecem. Neće to biti težak zadatak za Vatikansku kongregaciju za ispitivanje kanidata za proglašenje sveca kojima je najvažnije dokazati nezemaljsko djelo. Čudo se upravo dogodilo – Nadal je popušio s nulom. Diego se smješkao, pa plakao, pa smiješkao, pa plakao, mucajući da je David budala.

-E da je meni njegov talent, sve bi me knjige zapisale i zapamtile – govorio je s Nadalovim čuđenjem nakon meča.

I zaista, koliko bi ljudi na mjestu Davida Nalbandiana biralo da ne uđe u povijest? Možda oni njegov suigrači Lao Tse, Buda, Konfucije... Ali obični smrtnici tako ne bi postupili. A Nalbandian je uza sav svoj bogomdani talent odlučio not to choose tennis life nego something else.

 

Prije nego što je ovog tjedna obznanio svoju odluku u mirovini, osvojio je 11 titula uključujući dva masters turnira i završni masters, ali nikada nije osvojio Grand slam po kojemu će tenisači ostati upamćeni. I što je najluđe od svega, njemu nije uopće žao. Jer da jest, ne bi vozio reli trke, ne bi odlazio na utakmice River Platea, ne bi skakao s bunggee jumpingom, ne bi osnovao fondaciju za pomaganje siromašnih obitelji, nego bi svim silama pokušavao ono što mu nije uspjelo 2002. u finalu Wimbledona...

Za 50 ili 100 godina, nitko se neće sjećati Davida Nalbandiana kao ni njegovog talenta s kojim je mogao pobijediti tri najbolja igrača svijeta bez suvislog treninga. To se nije događalo često, ali dokaz je što je David imao u sebi.

Ali on to nije htio iskoristiti, jer ionako kad umreš, koja korist od tvojih talenata, ambicija, karijere. Da se dogodilo - dobro, a ako već nije - nema veze. Rekao bi Lao Tse – nije važan cilj, nego put. Jebeš karijeru i povijesne knjige, život je uživanje u malim stvarima. Amaterskoj vožnji trka, nogometnim utakmicama, u obitelji, prijateljima, pomaganju siromašnima...

A ako ostane vremena, nije loše ni pobijediti Đokovića, Nadala i RF-a.

Posljednja izmjena Nedjelja, 06 Listopada 2013 21:48
 

Komentari

Morate biti prijavljeni za slanje komentara i odgovora.
Radim....
Poslano
Nije uspjelo