U svojim prvim počecima vaterpolo je bila spora igra, u kojoj su se isticali snažni i teški igrači, a spori plivači. Tome su pridonijela i pravila igre, koja nisu dopuštala kretanje nakon sučeva zvižduka. U sistemu igre, postojali su, prema mjestu i ulozi: braniči, igrači sredine i centar napada, koji se nalazio ispred vrata protivnika.

Taktika napada sastojala se od prebacivanja lopte od vratara do centra napada, tzv. »sidraša«, koji je raznovrsnim udarcima nastojao postići zgoditak. Taktički zadaci obrane svodili su se na pokrivanje igrača u igralištu i na sprečavanje »sidraša« u njegovim akcijama, startom na loptu, ili blokiranjem udaraca dizanjem ruku. Rezultat utakmice često je ovisio o ishodu međusobnih duela »sidraša« i braniča.

U vremenu poslije Drugoga svjetskog rata, a posebno na PE u Monte Carlu 1947. i na OI u Londonu 1948., taktiku napada najprije obogaćuju Mađari, a zatim i Talijani, Nizozemci i reprezentacija Jugoslavije, i to uvođenjem ofanzivnog braniča, spojke-pomagača i dvaju napadača, koji se raspoređuju u cikcak-liniji. Ovaj sistem, poznat kao sistem 2-2-2 donekle omogućava, da se u igri istaknu brzi i spretni igrači, vješti u rukovanju lopte u mjestu i u kretanju. Druga karakteristična faza u razvoju taktike u obrani i napadu vezana je uz promjenu pravila igre, koja su se počela primjenjivati 1950. Tada je igračima dopušteno slobodno plivanje i za vrijeme prekida igre, nakon sučeva zvižduka. U razradi sistema igre, igrači se više ne dijele na igrače obrane i igrače napada. Uloga »sidraša« nije više isključivo vezana na direktno ugrožavanje vrata protivnika. »Sidraš« postaje organizator napada, dodavač lopti svojim suigračima.

Napadači uplivavanjem ostvaruju prednost pred braničem, a zatim udarcima na vrata završavaju svoju akciju. U sistemu igre obrane primjenjuje se individualna obrana, u kojoj je osnovno to da se braniči postavljaju između vrata i napadača. Daljni napredak u taktici vaterpolo igre postignut je 1961 od kada igra umjesto 2 x 10 min traje 4×5 min, uz pravo da se rezervni igrači uvode u igru nakon pogotka ili za vrijeme odmora, između pojedinih četvrtina igre.

Izmjene igrača omogućile su česte promjene načina igre, prelaza iz jednog sistema obrane u drugi, različite kombinacije napada već prema igri protivnika i kretanju rezultata. Taktika čestih izmjena efikasna je u igri protiv plivački nepripremljenih ekipa, kada se stalnim protunapadima diktira tempo igre, kojeg protivnik nije u stanju pratiti. Taktika i koncepcija igre bitno se mijenjaju poslije 1968, kada nova pravila igre ograničavaju pravo na posjed lopte jednoj ekipi do 45 sek, a isključeni igrač nakon 1 min ponovno ulazi u igru. Lopta se brzo prenosi pred vrata protivnika, gdje igrači, učestalim uplivavanjem, nastoje u relativno kratkom i ograničenom vremenu stvoriti šansu za postizavanje pogotka. Napadači su naročito aktivni u prekidu igre, kada nastoje izboriti isključenje nekog protivničkog igrača na 1 min; u tom slučaju njihova ekipa stiče pravo na novi napad u trajanju od 45 sek. Pri isteku tog vremena poklanja se pažnja taktici završne akcije. Udarci na vrata iz srednjih i većih udaljenosti u gornje uglove vrata moraju biti snažni i precizni, a vratar ih odbija u igralište ili u korner; time ekipa u napadu postiže pravo na novi napad u trajanju od 45 sek. Da bi ekipa pred kraj igre zadržala loptu u svom posjedu, jedan od njenih napadača namjerno učini prekršaj u prekidu igre; stoga mora napustiti igru na 1 min, a njegova ekipa ostaje i dalje u posjedu lopte novih 45 sek. U kolektivnoj taktici napada s igračem više, treba voditi računa o racionalnom korištenju vremena radi uspješne realizacije napada; ako ekipa ne postigne zgoditak i izgubi loptu, protivnička ekipa će je zadržati sve do povratka isključenog igrača u igru. Osim individualnog sistema obrane, primjenjuje se i zonska obrana, kojom se uspješno neutralizira sistem napada sa sidrašem; takva obrana onemogućuje prekršaje za vrijeme prekida igre i omogućuje brzi protunapad sa svih šest igrača. Posebno se razrađuje taktika pokrivanja igrača u igralištu i pred vratima sa zahtjevom za »čistom« igrom bez nepotrebnih prekršaja. Usavršava se kolektivna taktika obrane s igračem manje, s razrađenom taktikom kretanja igrača na pojedinim igračkim mjestima u zoni.

Pravila vaterpola koja važe od 1.1.1977. unijela su mnoge promjene u razradi taktike za obranu i za napad. Za vrijeme trajanja napada od 35 sek, igrači se moraju, nakon osvajanja lopte, brzo prebaciti u polje napada. Kombinacije u napadu zato moraju bit: brze i iznenadne. Pravila omogućuju da slobodno bacanje izvede bilo koji igrač ekipe. Posebna pažnja pridaje se igri u obrani, s naglašenim zahtjevom da igra bude »čista«, tj. bez teških prekršaja.

Povezano s osnovnim zahtjevima suvremenog vaterpola, taktika igre dijeli se na taktiku obrane i taktiku napada, dok se u odnosu na principe organiziranih akcija pojedinaca ili ekipe kao cjeline razlikuje individualna, grupna i kolektivna taktika. Obrana je faza igre, u kojoj se lopta nalazi u posjedu protivničke ekipe, a cilj igre je sprečavanje protivnika da postigne pogodak. Tri su osnovna sistema igre u obrani: individualna obrana, zonska obrana i kombinirana obrana.
Pod individualnom obrambenom taktikom podrazumijeva se borba s protivnikom, bez pomoći suigrača, u kojoj pojedinac nastoji svojim sposobnostima učiniti sve da se postigne zajednički cilj. Svestrana pripremljenost igrača, koja dolazi do izražaja u borbi između dva igrača u vaterpolu ima veliko značenje. Osnovni individualni taktički zahtjevi igre u obrani jesu: praćenje i pokrivanje igrača bez lopte, ometanje igrača u vođenju i dodavanju lopte, start i oduzimanje lopte te blokiranje udaraca na vrata. Pri praćenju napadača, igrači obrane nastoje izboriti najpogodniju poziciju u igralištu, a to znači, da treba zauzeti položaj između napadača i vlastitih vrata. Svoje kretanje usklađuju s kretanjem napadača, prateći istovremeno i kretanje lopte, radi eventualnog iznenadnog starta i oduzimanja netočno dodanih lopti. Glavna svrha pokrivanja napadača pred vratima je ta, da se napadaču onemogući primanje lopte. To se postiže borbom za povoljniji položaj; pri tome igrači obrane nastoje pokriti napadača sprijeda, ili sa strane, odakle on očekuje loptu od svojih suigrača. Startom na igrača s loptom u ruci igrači obrane sprečavaju napadača da pravovremeno i točno dodaje loptu svom suigraču ili uspješno baci loptu na vrata. Napadača se u vođenju lopte nastoji ometati praćenjem sa strane, a u momentu podizanja lopte nastoji se startom na ruku onemogućiti njegovu daljnju akciju. Udarci na vrata blokiraju se visoko ispruženom rukom, tako da se u suradnji s vratarom pokriva samo određeni dio vrata.
Grupna taktika obrane je način kojim se sprečava protunapad protivnika s igračem više. Brojčano oslabljena ekipa u obrani vještim i sinhroniziranim povlačenjem pojedinih igrača, fintira-njem starta na igrača koji vodi protunapad ili vještim preuzimanjem igrača u napadu nastoje u prvoj fazi usporiti kretanje napadača. Time se omogućuje zaostalom igraču da sustigne nepokrivenog protivničkog igrača. Važno pravilo taktike je i u tome, da prvenstveno treba pokriti igrače napada, koji se nalaze u prvoj liniji, tj. u neposrednoj blizini vrata, a ostaviti nepokrivenog najudaljenijeg igrača, koji je u najnepovoljnijoj situaciji za upućivanje udaraca na vrata.
Zonska obrana predstavlja primjer kolektivne taktike u sistemu igre u obrani. Svih šest igrača obrane čuvaju točno određeni prostor ispred svojih vrata; oni istovremeno pokrivaju ili preuzimaju napadače, kada dođu u taj prostor. Primjenjuje se protiv ekipe, koje napadaju isključivo »sidrašem« -realizatorom, ili protiv igrača ekipe, koji imaju manje snažne i precizne udarce iz vanjskih pozicija. U zonskoj obrani važna je suradnja između igrača obrane i vratara, koja naročito dolazi do izražaja pri blokiranju udaraca. Postoje dvije varijante zonske obrane: pokrivanje »sidraša« sa dva igrača, jedan odostraga i jedan napred, a ostala četvorica pokrivaju prostor ispred vrata; u drugoj varijanti svi se igrači raspoređuju u polukrugu ispred gola. Izbjegava se start i ometanje napadača u njihovom međusobnom dodavanju; udarci upućeni na vrata iz vanjskih pozicija blokiraju se samo podizanjem ruku.
Zonska obrana sa pet igrača primjenjuje se, kada ekipa ostaje u igri s igračem manje, koji je bio isključen na 45 sek. Kada se napad raspoređuje u osnovnu formaciju 4 : 2, najčešće se formira zonska obrana sa tri igrača u prvoj liniji (liniji 2 m) i sa dva igrača u drugoj liniji (linija 4 m), dakle formacija 3 : 2. Igrači prve linije obrane postavljaju se između četiri napadača, da bi prebacivanjem prema lopti, startom na igrača s loptom u ruci i blokiranjem udaraca iz krilnih i vanjskih pozicija ometali i sprečavali akcije napadača. Udarci iz krilnih pozicija blokiraju se tako, da braniči podizanjem ruke pokrivaju bliži ugao vrata, što vrataru omogućuje efikasniju obranu preostalog dijela vrata. Dvojica igrača druge linije brane prostor u kojem djeluju vanjski napadači. Oni se neprestano kreću između vanjskih napadača i napadača prve linije u visini stativa, sprečavajući ih u otkrivanju i primanju lopte.
Varijanta 4:1, primjenjuje se, kada se želi spriječiti napad preko prve linije. U prvoj liniji djeluju 4 braniča, koji se postavljaju ispred napadača, dok se peti branič postavlja između dvojice napadača druge linije. Napad rasporedom 3 : 3 sprečava se tako, da se striktno pokriju tri napadača prve linije, dok se dvojica braniča postavljaju između trojice napadača druge linije.

Napad je faza igre, u kojoj ekipa dolazi u posjed lopte na jedan od ovih načina: plivanjem na loptu na početku svake četvrtine igre, pošto je protivničkoj ekipi isteklo vrijeme od 35 sek za napad, nakon primljenog pogotka, greškom protivnika ili odlukom sudaca. Trajanje napada ograničeno je vremenom od 35 sek. Prva faza organiziranog napada je protunapad, koji može biti individualni, grupni ili kolektivni, u kojem sudjeluju svi igrači jedne ekipe. Prelaz iz igre u obrani u brzi protunapad može započeti iz različitih pozicija u igrališnom prostoru, i na različite načine. Naročito je efikasan protunapad, koji započinje oduzimanjem lopte protivniku, nakon uspješne obrane vratara ili nakon prekršaja protivnika u napadu. U prvoj fazi protunapada važna je uloga vratara. Nakon obrane vrata on može dodavati naročito duge lopte slobodnim suigračima. Nakon dosuđenog slobodnog bacanja u korist igrača obrane, svi igrači brzim plivanjem osvajaju prostor, a vratar brzim plivanjem stiže na mjesto prekršaja i izvodi slobodno bacanje.

Osnovni taktički zahtjev protunapada je postizanje viška igrača, što omogućuje stvaranje šanse za upućivanje udarca na vrata protivnika. Različiti oblici protunapada predstavljaju primjere grupne taktike napada. Za uspješnu realizaciju protunapada, kao najefikasnijeg sredstva igre u napadu važan je pravilan raspored napadača u završnoj fazi, pred vratima protivnika. Kada se dvojica napadača protiv jednog braniča približe vratima protivnika, oni nastoje čestim i brzim međusobnim dodavanjima lopte nadigrati braniča i vratara, a zatim udarcem iz neposredne blizine, u nebranjeni dio vrata, realizirati stvorenu šansu za pogodak. Trojica napadača prema dvojici braniča raspoređuju se tako, da dvojica bez lopte doplivaju do prve linije na krilne pozicije, a treći s loptom zaustavlja se na središnjoj poziciji druge linije. Igrač s loptom privlači braniče, dodaje loptu slobodnom suigraču, a ako nije napadnut odlučuje se na udarac. Raspored igrača u završnoj fazi četvorice napadača prema trojici braniča može biti dvojak: u prvoj varijanti trojica igrača zauzimaju pozicije prve linije a četvrti, s loptom u ruci, zaustavlja se na liniji 4 m, dok se u drugoj varijanti dvojica igrača raspoređuju u prvoj liniji, a dvojica u drugoj liniji. Efikasnu realizaciju protunapada petorice napadača prema četvorici braniča postiže se rasporedom trojice igrača u prvu liniju, a dvojica zauzimaju pozicije u drugoj liniji. Dva vanjska napadača međusobnim brzim dodavanjem lopte na ruku nastoje nadigrati braniča, stvarajući šansu za udarac iz vanjske pozicije.

Druga faza napada odvija se organiziranim napadom s jednakim brojem igrača. Najčešće se primjenjuje sistem napada sa jednim isturenim napadačem. Varijante u igri sa »sidrašem«-reali-zatorom sve manje se upotrebljava u suvremenom vaterpolu, jer je to statički oblik napada, u kojem se neprestanim dodavanjem lopte »sidrašu« nastoji ugroziti vrata protivnika. Varijanta sa »sid-rašem«-dodavačem predstavlja dinamičan oblik napada. Napadači se čestim uplivavanjem iz središnjih pozicija nastoje osloboditi braniča i loptu dodanu od »sidraša« uputiti na vrata protivnika. U sistemu napada bez isturenog napadača ostavlja se pred vratima protivnika slobodan prostor u koji uplivavaju napadači iz središnjih pozicija, a isplivavaju preko krilnih pozicija. Sistem igre u napadu sa dva isturena napadača efikasan je protiv ekipe koja se brani sistemom zonske obrane. Takvim rasporedom igrača u napadu prisiljava se obrana na striktno pokrivanje dvojice »sidraša« što omogućuje ostalim napadačima, da se približe vratima te da otkrivanjem i međusobnim dodavanjem lopte stvore šansu za udarac na vrata. Napad s igračem više, nakon isključenja igrača na 45 sek, najčešće se provodi rasporedom igrača u napadu u formaciji 4 : 2, što znači, da se četvorica igrača raspoređuju u prvu liniju, a dvojica igrača u drugu liniju.

Pri određivanju igrača na pojedina mjesta u igralištu vodi se računa o psihomotornim sposobnostima igrača. Na pozicije vanjskih napadača postavljaju se igrači koji imaju dobar pregled igre i snažne, precizne udarce, a u prvu liniju igrači s odličnim tehničkim znanjem u rukovanju loptom. Nakon postavljanja igrača na pojedina mjesta u napadu slijedi pripremna faza, u kojoj se lopta dodaje od jednog krila, preko vanjskih napadača, do drugog krila; na taj način primorava se obranu da se neprestano kreće prema lopti. Brzim i preciznim dodavanjem lopte na ruku, pri kojima se primjenjuje fintiranje udaraca na vrata, pronalaze se slabosti u zonskoj obrani i priprema se povoljna situacija za upućivanje udaraca na vrata. Udarac se izvodi nakon dobre, unaprijed smišljene kombinacije i to iz najpovoljnije situacije za postizavanje zgoditka. Tipični primjeri kombinacija jesu: krilo—suprotna stativa, krilo—bliža stativa, vanjski napadač—suprotna stativa, vanjski napadač—krilo. Napad u kojem se trojica igrača raspoređuju u prvu liniju, a trojica u drugu liniju efikasan je za realizaciju pogotka i to snažnim i preciznim udarcem iz vanjske pozicije. Vanjski napadači međusobnim dodavanjima stvaraju najpovoljniju šansu za upućivanje udarca na vrata. U iznenadnim kombinacijama, kojima se nastoji iznenaditi obranu, mogući su prelazi iz sistema 4 : 2 u sistem 3 : 3. Krilni igrači i igrači prve linije u visini stativa iznenadnim izvlačenjem u poziciju trećeg vanjskog napadača hvataju loptu dodanu na ruku i, iz te povoljne situacije, izvode udarac na vrata. Prelaz iz rasporeda 3 : 3 u raspored 4 : 2 izvodi se na taj način, da vanjski napadač dodaje loptu na krilo, uplivava na poziciju prve linije u visini stative, hvata loptu dodanu na ruku i izvodi udarac na vrata.