Čudna vremena. Živimo stvarno u čudnim vremenima. Vremena bez heroja i bez posljedica. Novi korporativni operativni sustav, pod krinkom AI tehnologije, nam se povlako uvlači i gmiže u svaku poru naših privatnih i javnih života. Skaliranje, optimaliziranje, marža, excel tablice, lanac opskrbe, dionice, makroekonomija, Gordon Gekko i korporativna praznina. Državni outsourcing pod pričom o kapitalizmu u posve novom ruhu. Od babilonske kule preko Rima do današnjih dana. Uvijek kao neko slaganje lego kockica. Jedna velika korporacija, sastavljena od manjih korporacija, koje su sastavljene od još manjih lego kockica, koje su sastavljene od jos manjih lego kockica. I ako želiš biti dio tog velikog lančanog nakupljanja lego kockica moraš se pretvoriti u istu jasno definiranu lego kockicu inače… te nema. Navodno. Tako barem insinuira onaj najgori oblik marketinga od svih, korporativni marketing.

Poštovanje i dobro došli. Od europskoga u Beogradu je već prošlo par mjeseci. Dok god nisam počeo pisati ovaj članak nisam pitao urednika Martića da mi pošalje sliku koju mu je tadašnji selektor Stevanović poslao. Ima ona izjava da u životu najviše bole oni udarce koje nisi vidio da dolaze. Oni udarce koji te iznenade. E pa ovo sa Urošom je bilo nešto skroz obrnuto od toga. Jedan od onih trenutaka kojeg nisam vidio da dolazi. Koji me iznenadio. Tako je i mene u ovome trenutke pogodio Kembe. Nisam ga očekivao. I nisan htio dijeliti ovu priču jer je, bar meni, bio simpatičan “off the record” momenat i nisam htio od toga praviti ista vise. Ali sad kad je Uroš Stevanović opet među nama civilima, te kada opet ima pravo nastupanja na Danče Fantasy natjecanju, onda sam odlučio podijeliti ovu simpatičnu pričicu. 

Poštovanje dragi čitatelji. Ne znam kako na lijepi način otvoriti drugu epizodu vaterpolo trilogije Zločin i Karma. Nema lijepog načina da vam ovo kažem, ali nažalost našeg vaterpola više nema. Napustio nas je. Nije više među nama. Napustio nas je i zamijenjen je umjetnom i šupljom imitacijom samog sebe. Zamijenijenjen je generičkom verzijom samog sebe namjenjenog za šire mase za koje znamo da ionako nikada neće doći.

Poštovanje dragi čitatelji. U zadnje vrijeme smo sve više i više svjedoci implementiranja novoga sistema djelovanja i transparentnog rukovođenja svih vodenih, tzv akvatičnih, sportova. Bilo svjetskih ili europskih federacija. Novi sistemi kao takvi donose sa sobom neke nove zakone, alate i procedure. A donose sa sobom i neke nove regulative, operativna tijela i kazne. Da bi nešto bilo vrijedno kazne, potreban je neki vid prekršaja ili zločina.

Hello everybody. Welcome to our third episode about a very interesting webinar made by Bureau Members of European Aquatics for an event organized by the partner of LEN, SIGA Sport. In the first episode we found out what SIGA Sport is and what does that partnership and friendship mean for European Aquatics. We found out just how important and essential transparency and integrity are for European Aquatics and SIGA. In the second episode we found out that European Aquatics Communication Manager, and the moderator of the webinar, has some skeletons in his closet.

Hello everydoby. In the first part of the LEN – Entering the era of Integrity and Transparency series I started to write about a video that was posted on the official youtube page of Len – European Aquatics called „The Road to Better Sport Governance: A Case Study from European Aquatics”. The mentioned video was made for an event hosted by SIGA Sport. An organization for good governance and integrity. SIGA is big on integrity. Check the first part here. https://www.dance.hr/kolumne/gostujuce-kolumne/len-entering-the-era-of-integrity-and-transparency-part1.html . Today we will continue analyzing this conversation and its participants. If you found the first part a bit boring and dry, brace yourself. We about to get wet.

Hello everybody. A few days ago I watched a LEN European Aquatics video called “The Road to Better Sport Governance: A Case Study from European Aquatics”

Growing up is an interesting concept that I’m still trying to fully grasp. Elegant brutality of life happens in front of our faces every day, but it remains hidden from the eyes of those who refuse to accept certain truths about life. Adults have this world which they don’t speak about. The older generation of adults doesn’t like to speak about how they come from an era where there was simply not enough for everyone, while the new generation of adults doesn’t like to speak about how they come from an era where there should be enough for everyone. Subtle changes are happening at those levels, invisible to those who don’t know exactly what to look for, but that’s something we don’t need to speak about. There are levels of functioning where an organization, or an industry, or a company, or even a whole sport is just a cleverly and elegantly positioned tool, or an asset, within a greater long term purpose.

Svijet oko nas ponekad izgleda poput beskrajnog nastavka situacija, odluka i problema koji se događaju iz razloga odavno zaboravljenih i značenja odavno izgubljenih. Čini se da nam je put već utaban od strane onih koji su ga prije nas prošli i na nama je da hodamo istim putem za one koji će doći nakon nas. Nemogućnost prosječnog i oblikovanog života nas ne plaši, već nedostatak mogućnosti da išta promijenimo u vezi s time. Imati snove znači ignorirati sve što društvo misli, osjeća i dopušta da bude moguće. Snovi dolaze iz tog privatnog mjesta gdje smo mi heroji. Dolaze iz istog mjesta odakle dolaze sve naše molitve. Dolaze iz mjesta gdje naša priča ima sretan kraj, ili barem mogućnost takvog. Sportovi su dogovorena platforma na kojoj se dopušta postojanje snova, a imati ih znači imati nadu i vjerovanje u rijetke prilike koje utječu na naše živote i mijenjaju ih. Svi postojimo i pritom pokušavamo pridati racionalna značenja i objašnjenja svim kušnjama i izazovima koje nam život priređuje. Sportovi nam omogućuju uvid u svijet koji postaje pošten zahvaljujući prihvaćanju da nitko nije iznad pravila sporta. Sportovi nas čine jednakima.