IN MEMORIAM Đuro Savinović

Početkom veljače preminuo je Đuro Savinović, jedan od najboljih igrača Juga, najmanje u zadnjih 50 godina. Svi portali, što dubrovački, hrvatski, sa prostora bivše države, Italije, Facebook stranice koji pišu o legendarnim vaterpolistima napisali su barem po koje slovo, a mnogi i jako lijepe tekstove u spomen na gospara Đura.

Naravno i ja sam želio nešto napisati, ali sam imao dva problema. Prvo, svi su već napisali jako puno toga i glupo je da se ponavljam i prepisujem od drugih, a drugo nisam baš nikad bio u prilici upoznati gospara Đura tako da nisam bio u mogućnosti napisati nešto svoje. A čak je i jedno vrijeme igrao bridž, ali prije mog ulaska u tu igru.

Jasno, često se u privatnim razgovorima sa brojnim sugovornicima proteklih godina spominjalo ime Đura Savinovića. I kroz godine, kroz te razgovore došao sam do osobnog top 3 Jugaša recimo zadnjih 50ak godina; Đuro Savinović, Veselin Đuho i Elvis Fatović. I onda sam došao na ideju da zamolim Veska i Elvisa da mi pomognu napisati ovaj tekst. Jasno, i Boška Perića koji mi je pomogao sa svojim sjećanjima.

Sa Veselinom Đuhom našao sam se ispred gruškog bazena dok je čekao mlade jugaše da ih uvede kako bi započeli trening. Bilo je to prošlu subotu i pravi je gušt vidjeti jednog takvog jugaša kao što je Vesko kako dočekuje najmlađe i prenosi na njih svoju ljubav prema vaterpolu.

Kad ste prvi put sreli gospara Đura kao mladi igrač, on je bio kapetan kad ste ulazili u prvu momčad?

Đuho: Još jedno vrijeme je Željko Vukčević bio kapetan kad sam ja krenuo, ali nakon njega je kapetan bio Đuro. On je jednostavno jugova legenda, igrač koji je bio fantastičan. Igrao je za reprezentaciju Jugoslavije što tada nije bilo niti malo lako. Imali ste sve redom igrače iz Partizana i Mladosti, ali i on je bio taj. Imao je izraziti osjećaj za gol, a bio je i polivalentan igrač jer je mogao igrati na poziciji centra, beka i vanjskog šutera. Ono što je kod njega plijenilo je bio taj šut sa zadrškom kojega je on, ja mislim, prvi na svijetu počeo izvoditi. To je kod njega bilo dodatno teško jer bi se on bacio na leđa i taj šut izvodio sa leđa što bi većini, ako ne i svim ostalim igračima, lopta odlazila preko gola kad bi šutirali sa leđa. Đuro je ima nevjerojatnu tehniku i njegove lopte su završavale u 90.

On je bio uzor svima nama, mojoj generaciji. Meni pogotovo, a vjerujem da je isto tako i Božu Vuletiću i Goranu Suknu. Svi mi smo pokušavali na neki način imitirati taj Đurov šut. I svi smo donekle uspjeli, svi smo imali dobru tu zadršku. Božo Vuletić možda najbolju, Sukno isto tako izvanrednu sa pogledom u lijevo i šutom u desno. I ja sam se maksimalno trudio da ga iskopiram, a to nije bilo nimalo lako. Nismo uspjeli doseći taj nivo šuta koji je on imao, ali smo svi uspjeli izgraditi karijeru i naše šuteve na najbolji mogući način.

Vi ste bili jedna od najjačih, ako ne i najjača generacija Juga u povijesti i kad ste došli u prvu momčad tamo vas je dočekao jedan takav igrač koji vas je mogao dalje usmjeravati što ste i sami istaknuli.

Đuho: Da, Đuro je bio fantastičan. Doista nam je bio idol. Gledali smo svaki njegov potez. On i Luko Vezelić bili su nositelji te generacije i njih dva je bilo fantastično gledati i raditi s njima. Bili su profesionalci i sigurno da su imali veliki utjecaj na naše karijere.

Tada su igrači dosta ranije završavali sa igranjem pa vam je gospar Đuro postao i trener prve momčadi.

Đuho: Tako je, Đuro je 2 godine nakon što je prestao sa igranjem postao trener i odmah smo ostvarili odličan rezultat, osvojili smo prvenstvo Jugostavije i kup. Imao je odličnu trenersku karijeru. Zajedno smo bili i u Italiji gdje mi je bio trener, a kasnije je on bio trener i u Marseilleu. Uz igračku, imao je i vrlo dobru trenersku karijeru.

Elvis Fatović je u dalekoj Australiji i zadao sam mu rok od nekoliko dana da mi napiše par riječi o Đuru Savinoviću, svoj doživljaj, možda opiše neki svoj susret s njime, nešto po čemu ga pamti kao igrača ili možda i trenera. I zadnji dan, Elvis je par sati prije ponoća, maksimalno je iskoristio dobijeno vrijeme, poslao tekst.

“Nažalost vijest o Đurovoj smrti me zatekla daleko od doma i moram priznati da iako sam prošle godine čuo da je imao nekih zdravstvenih problema, ostao sam iznenađen. Kada pričam o Đuru, znam da zvuči kao poštapalica, ali on je uistinu bio pravi Gospar i mislim da, ako je ikome taj prefix stajao, ondaje to on.

Sa  vremenskim odmakom, od samog početka mog treniranja, pa do ulaska u ozbiljniju vaterpolo priču, mogu reć da je Đuro imao ogroman utjecaj, ako ne i najveći na moju karijeru. Početkom 80ih kada je Jug započeo svoju dominaciju, kada se uživalo u starom Gruškom plivalištu i većinom punim tribinama, on je bio kapetan i ponajbolji igrač. Ko se ne sjeća njegove zadrške s leđa… U tom trenutku svako od nas je želio biti Jugaš jednog dana, a tako je počeo i moj put.

Kasnije kao trener, imao je hrabrosti da me kao klinca od 15,16 godina ubaci u seniorsku ekipu i apsolutno u ničemu ne ograničava. Svi koji su prošli taj put, znaju kako je to kritičan period i da ima mnogo trenera koji će rado izbjeći taj rizik. Đuro je tu bio savršen psiholog i na njegov miran način znao je opustit mlade igrače, da bi dobio maksimum od njih.

Od prvog dana pa do našeg zadnjeg viđenja, Đuro me zvao Patak, što je bio moj nadimak iz djetinjstva, ali mislim da ga je jedino on zadržo do kraja.

Ko bi zaboravio njegov usporeni korak, oko njega nije bilo preše. Za mene je ostalo u sjećanju, kada je jednom prilikom iz nekog razloga kasnio na trening u Kuparima. Igrači sretni, nadaju se da je trening otkazan, a Đuro neuobičajeno za njega trči kroz park prema bazenu. Pok. Pavo Miljanović ga kroz smijeh zamoli da ne trči, jer će zasigurno dobiti tešku upalu mišica, a niko to ne želi.

Te prve seniorske godine igrali smo finale Kupa kupova u legendarnoj Scandoni i to je bio strašan rezultat, jer je par seniora: Vesko, Milat, Pavo, Bijač, Cimo… vuklo juniore ili mlađe.

Kasnije, kada je bio trener u Salernu, Marseilleu, Bellevueu i kada bi se sreli, uvijek bi bilo isto: Patak, što ima,jel još za….š?!

Ovo je veliki gubitak za sve Dubrovčane, Jugaše jer smatram da je Đuro imao sve ono, kako bi mi volili da nas drugi vide, on je bio Gospar sa velikim G.

Hvala ti na svemu i počivaj u miru!

P.S.

Nazalost dok ovo pišem, zatekla nas je vijest da nas je prerano napustio i naš Vido. Veliki entuzijast i zaljubljenik u vaterpolo. Igrom slučaja Vidov i Đurov put su se dosta isprepletali od Juga, Bellevuea, Marseilla… Ovo je veliki gubitak za Jugašku obitelj, jako je malo ljudi koji imaju takvu ljubav prema vaterpolu.

Hvala na svemu naš Vido!!

Boška Perića sam prvog zamolio za njegove impresije:

“Po meni je Đuro bio najbolji igrač Juga ikad (nešto slično je izjavio i Ognjen Kržić za TV). Ne mislim da je najveći jer mu za to fali reprezentativnih, klupskih i osobnih trofeja i nagrada.

 Ni danas nije lako naći igrača koji može pokriti sve pozicije bez ikakvih problema. Najpoznatiji je bio po savršenom polušutu, jedan je od prvih na svijetu koji je tako pucao. Mi smo na tribinama govorili da golman „veziva gaćice“, tako je to izgledalo. Mislim da golmani iz tih vremena nisu imali duple škare te da ih je svojim posebnim cimanjem hvatao na „krivoj nozi“. Bez problema je ulazio na 2m kao sidrun ili bek, isto tako je, iako dešnjak,  lako mogao odigrat „s neruke“. Pored udaraca i proigravanja posebno pamtim oduzimanja lopti s beka sidrunu bez faula i to s neviđenom elegancijom.

Može se reći da je vaterpolo iz njegovog vremena neki drugi sport. Puno manje golova, duži napadi, slabiji tempo, slabiji golmani, ali ne smije se zaboravit da su tada praktički igralo bez izmjena. Od 11 prijavljenih igrača 4 su skoro redovito završavali utakmicu sa suhim kapicama. Zato je onih 7 oralo cijelu utakmicu. Iz sredine 70-tih sjećam se postave Vezilić, Vukčević, Savinović, Staničić, Dabrović, Garvan, Ruso i znam da su bez izmjene  igrali skoro svaku cijelu utakmicu.

Đuro je imponir’o  mirnoćom u bazenu i izvan njega. Kako je zadnjih 20-tak godina živio u Mlinima, često smo se sretali i uglavnom kratko pozdravljali. Bio je izuzetno duhovit, ali ne od onih koji to naglašavaju, on bi tu i tamo briljantno poentir’o.

Kad sam prijatelju i bivšem suigraču koji 35 godina živi u Francuskoj javio da je Đuro umro, komentar je bio: „Hvala mu za sve emocije u našem sportu“. Također me podsjetio na pobjedu protiv Partizana (negdje sredinom ili krajem 70-tih) kad je Luko Vezilić sve branio a Đuro utakmicu riješio parabolom-polušutom.

Da, moj prijatelj je u pravu, nitko u vaterpolu nije u nama uspio izazvati više emocija od velikog Đura Savinovića. Neobično za nekoga na kome nisi lako mogao vidjeti emocije.”

I za kraj ovog prisjećanja i oproštaja od gospara Đura Savinovića donosim par njegovih riječi koje imamo prilike pročitati u jugovoj monografiji „Pet do 100“.

Nas je najprije zanimalo kako je uopće došlo do toga da se počne baviti vaterpolom?

A zato što se nisam bavio nogometom. Šalu na stranu, živio sam na Boninovu, a kupao se na Dančama i tako je najprije došlo do mog bavljenja vaterpolom. To je na neki način oduvijek bio najprestižniji sport u Dubrovniku i svi prijatelji i poznanici su igrali vaterpolo, pa eto i ja.

Sjećate li se kad ste počeli?

Sjećam se, 1960.godine, a bazen se otvorio 1961. Tada sam imao deset godina. Od 1965.godne već sam igrao za prvu momčad Juga i to je trajalo sve do kraja moje igračke karijere. Nikad nisam promijenio klub. Moja prva utakmica bila je u drugoj ligi i to je trajalo dvije godine, nakon čega smo se vratili u prvu. Mogu slobodno reći da sam kroz igračku karijeru prošao put od druge lige pa sve do prvaka Europe 1980.godine. To je bila moja karijera.

Za Vaš način igre mnogi će reći kako ste imali “ono nešto” u odnosu na konkurenciju. Što je to bilo?

A ne znam, morate pitati druge. Vjerojatno je bilo nešto što me razlikovalo i što je bilo urođeno u meni, ali ja to ne znam objasniti.

Što Vas je krasilo kao igrača?

U karijeri samo nisam bio golman – ni u klubu ni u reprezentaciji.

Reprezentacija?

Odigrao sam 150 utakmica i osvojio treće mjesto na Svjetskom prvenstvu ’73. u Beogradu, i isto mjesto godinu dana kasnije na Europskom prvenstvu u Beču. Bio sam na Olimpijadi u Montrealu gdje smo osvojili peto mjesto.

Što Vam je kao tako mladom čovjeku značilo biti kapetanom Juga? Jeste li osjećali teret?

Kapetan u to doba nije bio ništa posebno. Možda sam tijekom utakmice imao priliku kontaktirati sa sucem i to je to. Kapetan može bit i stariji i mlađi igrač, čak i kvaliteta može presuditi, a prije svega osobnost. To je igrač kojega trebaju poštovati suigači, a treba biti poštovan i izvan bazena.

Pa nije to baš malo?

Ako pođemo od pretpostavke da bi svaki igrač trebao biti takav, onda i nije nešto posebno. Moje je mišljenje da svaki igrač može postati kapetan, a koga će se izabrati odlučuju nijanse.

Kojih se trenutaka za igračke karijere s ponosom sjećate?

Dugo godina sam igrao, a tek na kraju smo osvojili dva državna prvenstva i na kraju osvojili i naslov prvaka Europe. Bilo je tu i  pojedinačnih utakmica, ali naslovi se pamte. Recimo, sjećam se 1980.godine i utakmice s POŠK-om u Dubrovniku kada smo dobili u posljednjim sekundama. Ako me sjećanje ne vara, čini mi se da sam ja zabio taj gol. Morate znati da je prošlo jako puno vremena i puno toga se zaboravilo.

Kako je izgledalo trenirati i igrati s mladićima koji su nadirali kroz sedamdesete, poput Đuha, Sukna, Milata, braće Vuletić?

To su bili sjajni mladići s kojima smo dosegli vrhunac. Ali morate znati da je osovina vratar-bek-centar najvažnija u svakoj momčadi. Mi smo dovođenjem Boška Lozice dobili dodanu vrijednost nakon čega je i kvaliteta svih tih mladića eksplodirala. Ne bih volio izdvajati bilo kojeg trenera, ali moram reći kako smo bili dobro vođeni. I bili smo disciplinirani, iako je u to vrijeme vaterpolo bio poluamaterski sport. Treniralo se kao i danas, ali su odgovornosti i obaveze bile ipak drugačije. Danas su igrači profesonalci.

Jesu li u Vaše vrijeme igrači više uživali u vaterpolu?

A kad ne znam kako je danas. Ali ne mogu prihvatiti da će netko igrati ovaj sport bez užitka.

Kad ste se, kako i zašto ostavili igranja?

Zadnjih par godina moje karijere vaterpolu se počelo pristupati profesionalno, a ja sam radio i igrao. Imao sam 31 godinu i familiju i jednostavno nisam mogao pratiti sve obaveze koje je Jug nosio sa sobom. Donio sam odluku da je bilo dovoljno i da sam osvajanjem naslova Europe postigao maksimum. Više nije bilo tog izazova.

Ostavili ste se igračke, ali ste se uhvatili trenerske karijere?

Da. 1983. godine postao sam trener.

Odmah prve momčadi?

A predložili su me, ne znam ni ja kako, a ja sam prihvatio i postao profesionalni trener. Ostavio sam posao.

Jeste li bili strog trener?

To treba pitati igrače. Teško je mijenjati osobnost jer ona utječe i na to kakav ćete biti trener. Jednostavno, morate prihvatiti da ste na čelu momčadi i izabrati odnos. On ovisi i o igračima. Sjetite se samo odnosa Zlatka Dalića i Nikole Kalinića na svjetskom prvenstvu. To vam pokazuje svu kompleksnost trenerskog posla.

Jeste li Vi imali takvih slučajeva?

Može biti da jesam.

Nije Vas bilo strah stavljati mlade igrače u momčad? U sedam trenerskih godina puno je mladića dobilo priliku?

To je i tada i danas politika Juga. Smatrao sam da svatko treba dobiti priliku.

Kojega se rezultata sjećate iz tog vremena?

Pobjede u Kupu Jugoslavije i poraza u Napulju od Posillipa u Kupu pobjednika kupova.

Nakon trenerske karijere u Jugu pošli ste u Italiju, a zatim u Španjolsku i Francusku, a kasnije se opet vratili u Dubrovnik, ali kao trener Bellevuea tj. tada Dubrovnika. Dali ste sve od sebe da pobijedite Juga, ali nije Vam uspjelo…

U Dubrovnik sam došao kao sportski direktor, a trener sam postao nakon što se Vido Bogdan razbolio. Sportaš uvijek želi pobijediti, a potpuno je drugo što čovjek u sebi osjeća.

Puno ste vremena proveli u Jugu. Kako doživljavate sve to vrijeme?

Kroz toliko godina mijenjale su se klupske i osobne okolnosti. Tu sam proveo gotovo pola života, ali sam u godinama kada manje idem na utakmice i općenito manje pratim vaterpolo, što je po mojoj procijeni normalno. Ono što bih želio reći jest da je Jug danas jedan od najvećih klubova u Europi, ali iskreno bih volio da ima jaču konkurenciju jer bi onda svi ti naslovi imali više smisla. U prvih pet reprezentacija svijeta tri su sa područja Balkana,a to nama puno govori o konkurenciji.