Jadno do boli

Sramota, debakl, igranje s ugledom kluba, užas, jad… nema dovoljno riječi s kojima bi se opisala današnja igra jugaša. S druge strane Primorje je upisalo povijesnu pobjedu u Dubrovniku, možda čak i najveću ikad u 90 i kusur godina dugoj povijesti međusobnih utakmica. Ne znam kakvi su sve bili rezultati Juga u Gružu u ono doba 60-tih i 70-tih kad je bilo loše razdoblje, ali ovo je najgori poraz kojega sam ja ikad doživio. I ne samo u Gružu, nego možda uopće. A pogotovo stoga što se dogodilo u Gružu.

Kao navijač Juga nakon utakmice osjećao sam se jadno. Jadno je kad Jug doma izgubi 13:6. Nije problem poraz, nikad poraz nije problem, već način. Jer da su igrači i trener dali sve od sebe, ali ovakav nastup… Mnogi su nakon utakmice ispred bazena bili u nevjerici.

Čuli smo i izjave kako je ovo manje bitna, ili rezultatski nebitna utakmica, i slično. Zamislite da radite negdje i da se danima spremate kako bi na sat vremena jednom u 3 ili 7 dana pokazali što ste to radili protekli tjedan, a i cijeli život uopće. I da od ta 22 nastupa od sat vremena njih 20 imate takvih da bi ih i spavajući odradili na način da postignete željeni cilj jer vam je taj cilj toliko lako dokučiv da vas možda i ne motivira da pokažete sve što znate. I onda vam 2 puta dođu izazovi koji od vas traže da se pokažete u najboljem svjetlu, samo 2 puta od 22 i vi kažete, ma što ima veze, pa nije to bilo baš tako bitno.

Jadno mi je i to kako trener Đuho sjedi na klupi i gleda kako se debakl događa i poprima epske razmjere. Možda bi to pokušao i shvatiti kao dio neke lekcije koju daje igračima, ali onda se sjetim da je potpuno isto nezainteresirano sjedao kad je gubio od Vasasa u Budimpešti (također 7 razlike) gubeći prednost od +4 iz prve utakmice za odlazak na final4. Ovako to doživljavam kao neznanje i ne samo ne znanje, nego i nedostatak želje i volje da se bar pokuša nešto napraviti da se poraz svede u okvire podnošljivog.

Pojedini igrači Juga popili su toliko banana da bi im najradije na iduću utakmicu donio paket čokoladica Danko Banako. Skupa s presječenim dodavanjima sigurno su dosegli dvoznamenkastu brojku. Žalosno je bilo gledati Boškovića kako šutira, pa onda još žalosnije Janovića kako siluje i igra 1 na 6. Pa i sa igračem više kada nije želio dodati mladom Lorenu Fatoviću na krilo. Garantiram da ne bi šutirao ni upola loše kao Marković u više navrata.

Žalosno je bilo kako je Bijač branio, a još žalosnije što ni pored njega takvog Nižić nije dobio priliku na poluvremenu – posebice poslije onog tragikomičnog gola Radua u zadnjoj sekundi 2. četvrtine. Ako Đuho već smatra da Nižić nije golman koji može braniti u Juga ni u ovakvim situacijama, a onda bi bar dao lekciju Bijaču. Pa bar na startu zadnje četvrtine da dobije eventualno koju obranu i sa -4 dođe na -3, a ne -7.

S druge strane Primorje je bilo bez Sukna. Sigurno najboljeg i najvažnijeg njihovog igrača. Imao je Sandro ove godine dosta utakmica ispod svog nivoa, ali je protiv Juga uvijek bio onaj koji je vodio konce skoro svakog napada. I Đuho nije znao kako bi ga zaustavio. Ili bi zabijao, ili bi se na njega previše izlazilo pa bi ostajalo previše prostora ostalima gdje bi Sukno pravodobno asistirao. I još je na njegovom mjestu (jasno bez pretenzija da vodi i organizira igru) igrao Muslim koji je i pored ovakvih Jugaša bio izrazito loš. Dakle bez Sukna su Primorjaši došli do ove velike pobjede. A i nisu morali nešto specijalno dobro odigrati, samo uzeti ponuđeno.

Jasno, njihova je velika zasluga što je Jug u napadu izgledao smiješno, posebice drugih 16 minuta kad je zabio samo jednom. A u napadu su uzimali ponuđeno, preko kontri nakon krivih dodavanja Bušlje prema suigraču koji ga ne gleda, pa do spomenutog Raduovog gola pored dva jugaša i uz ne znam kako bi opisao reakciju Bijača, preko virtualnog gola, a sigurno sam ponešto i potisnuo u sjećanju… Uz jasno par dalekometnih udaraca Danijela i Denesa Varge te Obradovića od kojih one u prvom poluvremenu nisam mogao vidjeti koliko su bili u kantune i neobranjivi.

Bio sam izrazito protiv smjene Fatovića i dolaska Đuha na način na koji se dogodio. Jer Jug je klub koji mora držati do nekih stvari, do tradicije i ako se moglo 88 godina bez smjenjivanja trenera u po sezone moglo se istrpjeti jednog od najlegendarnijih igrača do kraja sezone. Onda je došao Đuho, još veća legenda Juga, ali je odmah na startu lagano popljuvao prethodnika. A onda je nastavio nizati debakle, od spomenutog ispadanja od Vasasa uz poraz od 7 razlike uz neshvatljivo sjedanje na klupi kao da ga je kolpalo pa ne može reagirati, preko lanjskih silnih poraza (3 od 4) u finalima od kojih je najbolniji onaj od Zvezde koja nije imala niti sedmog kvalitetnog igrača za prvu postavu, a kamoli „ikoga na klupi“, a s druge strane najskuplji Jug ikada (bogohuljenje je ponavljati i stavljati riječ najbolji kako se tada pisalo: „Najbolji Jug u povijesti“). Pa do ovog ulaska u najnegativniju povijest kluba koji se drži poprilično domaćinskim. I vjerujem ponosi time.

Jasno, nisam ni sada za smjenu – posebice što je do sada ove sezone bio zamjetan i napredak – iako mi je na početku sezone bilo nejasno čime je to Đuho kupio ostanak na klupi. Jer osim izgubljenih trofeja, a sam je najavljivao sva 4, još više je u oči upala izrazito loša igra kroz cijelu sezonu koju je vadila individualna kvaliteta pojedinih igrača poput Ivovića, Dobuda, Bušlje i ostalih koji na svojim pozicijama spadaju među najbolje ili su baš najbolji na svijetu. Mislim da bi takva grupa igrača i bez trenera lani odigrala najmanje jednako, a vjerojatno i bar mrvicu bolje. A ta je činjenica porazna za svakog trenera, pa tako i Đuha.

17. kolo Jvl-a

Jug CO – Primorje EB 6:13 (2:4, 3:4, 1:2, 0:3)

Suci: Štampalija (Šibenik) i Margeta (Kranj).

Jug: Bijač, Vranješ 1, Bošković, Janović 1, Šutalo 1, Benić, Marković, Bušlje 2, Visković 1, Dobud, Marelja, Macan, Nižić, Fatović. Trener: Đuho.

Primorje: Vićan, Radu 2, Peroš, Krapić, De. Varga 2, Mudražija, Muslim 1, Petković, Da. Varga 3, Obradović 3, Šetka, Garcia 1, Jelovina, Buljubašić 1.