Bilješke s puta – SP Rimini-Riccione 2012

Za ovo svjetsko prvenstvo spremali smo se od listopada prošle godine tj. 8 mjeseci. Tri puta tjedno na gruškom bazenu, ispočetka samo plivačke dionice, a onda lopta, pucanje pa utakmice. Zadnjih mjesec dana, kada se već znalo tko će nastupiti, učestale su utakmice sa mlađim kategorijama Juga, Gusara te sa tzv. juniorima veterana, mladićima koji nam puno pomažu, uskaču kad nas nema dovoljno za trening utakmicu.

Prva prijava za prvenstvo i uplata kotizacije upućena je sredinom ožujka, dok je konačni popis igrača morao biti predan do 23.04. Prijave su rađene preko web stranice prvenstva i mail adresa igrača. Talijani su to poprilično zakomplicirali, tako da smo Jole Matić i ja imali dosta problema dok smo uspjeli prijaviti svih 16 igrača. Kako se prvenstvo igralo u organizaciji FINA-e, sve je unaprijed strog određeno i nije bilo mogućnosti za bilo kakvu improvizaciju.

U zadnji čas otpao je Antičić-Lović, predviđeno pojačanje iz Makarske na poziciji beka i centra, tako da smo ostali samo na dubrovačkim snagama. Zatim se pokazalo da je Suhina ozljeda takva da ne može odigrati cijeli turnir, da Dario, Niko i Bijač mogu doći tek naknadno, itd.

Dodatno nas je opterićivala činjenica da je Svjetsko prvenstvo 2004. odigrano u istoj regiji (San Marino), jedino natjecanje s kojeg nismo uspjeli donijet medalju. Tada smo jedini put išli sa dvije momčadi (+30 i +40) i obje su ispale u četvrtfinalu.

Kako je u Italiji baš tih dana bilo puno potresa, jedan od članova je svima poslao uputstva kako se ponašati u tom slučaju. Predsjednik je to proglasio nepotrebnim, tražio je da se dostave uputstva kako osvojiti turnir, jer ako se ne osvoji „i tako nema smisla vraćat se doma“.

U petak navečer našli smo se u luci i odmah je bilo veselo. Umjesto 3 kombija išli su 2 kombija i jedno auto. Umjesto 20 ljudi, krenulo je samo 11 igrača i 3 pratioca. Dvojica su došli drugi dan prvenstva, a četvorica tek predzadnji dan. Sve skupa nije previše obećavalo.

Međutim, čim se ušlo na brod krenulo je rezanje pršuta i sira (umjetnik noža Ivo Dragić), počašćeni su i naši sugrađani koji su se našli na brodu. Popila se i po koja čaša vina, tako da je putovanje brzo prošlo.

Pri dolasku u Bari ustanovili smo da u jednom kombiju ne radi klima niti brisači. Odmah se zaključilo da je kombi kojem ne rade brisači sigurno vlasništvo vatrogasaca, jer oni ne moraju u akciju ako pada kiša. Veći problem je bio nedostatak klime, jer smo se lijepo kuhali  po 5 sati u dolasku i odlasku. Bilo je manjih problema i sa snalaženjem na putu, ali se naš najstariji član pokazao precizniji od GPS-a.

Hotel Principe u Riminiu koji smo rezervirali pokazao se sasvim korektan, hrana je, osim što su nas udavili u pasti, bila vrlo ukusna, a osoblje izuzetno ljubazno. Na ulazu u hotel nalaze se 2 oznake sa likom psa, kao znak da su kučki dobrodošli, pa je većina gostiju bila u pratnji svojih ljubimaca.

Druga priča su dodatni sadržaji, naime bazen, parkiralište i plaža su udaljeni 300-500 metara od  hotela i dijeli ih se sa još nekoliko okolnih kuća. Tako sektor 84 na ogromnoj pješćanoj plaži koriste Principe i još 5 hotela.

Ispred hotela prolazi kilometrima duga promenada, puna restorana, kafića, butiga robe sumnjive kvalitete i drugih sadržaja, međutim nije baš na nivou, pored brojnih uličnih prodavača ruža, igrački, satova, „originalnih parfema“ i sl. dalo se vidjeti čak i „šibicare“ (bio sam uvjeren da je taj tradicionalni zanat umro).

Kako sam ponešto morao i raditi brzo sam ustanovio da mi mail ne radi i samo djelomično sam to treći dan po dolasku uspio riješiti. Tako sam čekajući da se poprave veze, propustio odlazak u veliki aquapark u kojem je po pričama bilo izuzetno veselo, ali ipak o tome ne mogu pisat iz prve ruke.

Predzadnji dan boravka oporavili smo se od velikih količina paste u jednom seoskom domaćinstvu. Naravno da su nas Talijani u svom stilu prvo najeli raznih finih predjela (pizzeta, bruscheta, sireva itd.), ali je meso svejedno brzo nestalo kad se pojavilo na stolu.

Cijelo vrijeme su kombije vozili i bili svima na usluzi kapetan Marga i Jole Matić. Ovaj drugi se, kao i obično, istakao i kao fizioterapeut, ovaj put je imao jako puno posla. Najviše je tretirao bolna ramena naših pucača, a remek djelo je bilo bandažiranje Suhine noge izolirbandom kako bi mogao nastupiti u finalu.

I većina drugih je pored igre imala i dodatne zadatke, moj je posao bio prijavljivanje momčadi, komunikacija s organizatorom, itd.

Nastavila se i tradicija manjih problema s organima reda, karabinjeri su zbog protesta u sramotnoj polufinalnoj utakmici protiv Rome, odveli sa stola našeg predstavnika Dragića.

Na kraju, finale je odigrano u subotu rano popodne, nije bilo previše vremena za slavlje jer je trebalo odmah sjest u kombije i krenut za Bari.

Za danas je najavljen prijem kod župana, uskoro vjerojatno i kod gradonačelnika, ali izgleda da ni ovaj put nećemo dobit stanove ni poslovne prostore.