Srednja Klasa u Vaterpolu

Poštovanje svima i dobro došli u još jednu moju vaterpolo recitaciju. Po naravi nikad nisam htio raditi ove vaterpolo recitacije. Uvik sam više cijenio treniranje, od pričanja, ali određene situacije su me skoro pa natjerale da radim ovo šta radim i sad mi nema smisla prestajati, barem sve dok god sam aktivan kao sportaš u bazenu. A poslije aktivne karijeru ću vidit šta i kako. Nekad sam htio prestati, ali onda mi se učini kao da će mi se sve što sam do sada napisao nekako urušiti na glavu. Jeste ikada imali taj osjećaj? Onaj osjećaj kao da će ti se sve ono šta si do određenog trenutka uradio obiti o glavu, ako to šta radiš ne privedeš do kraja. Tako da sam ja, i vi skupa sa mnon, još na neko vrijeme osuđeni na ovu moju situaciju u kojoj se trenutno nalazim. A i na kraju krajeva dobro mi izgleda na CV-u kad si tražim neki posao.

Danas je sve brend ovo, brend ono. Gdje čovjek prestaje, a brend počima nemam vam pojma. Mislim ja u sebi to mogu razlučiti na nekom emotivnom nivou, ali teško je to predočiti u riječi ili tekst. Malo se još pronalazim kako sa ljudima van medija pričati o ovim nekim stvarima, a da im ne kažem previše stvari sa kojima oni ne znaju pravilno baratati. Enivejs. Jednom kad sam obavia onih par uvodnih anonimnih članaka vidia sam koliko točno je vaterpolo medijski i marketinški ne razvijeno. Odmah sam vidia da razviti moju vlastitu brend situaciju neće biti apsolutno nikakav problem. Budući da u nikakvom obliku nisam imao konkurenciju, tako da sam mogao birati koju i kakvu nišu želim za sebe razviti. Međutim manjak konkurencije znači i manjak medijske infrastrukture, medijske pismenosti i razumijevanja kako mediji djeluju, tako da je postojala velika šansa da me ljudi unutar vaterpola neće ništa razumiti što će imati kontraefekat od onoga šta sam ja u biti htio postići. Tako da sam izgubia puno vremena radeći neke početničke greške pišući neke članke i govoreći neke stvari koje možda danas ne bih napisao, ali šta je tu je. I ti članci će jednom biti dio jedne veće slike, i dio jedne veće priče. Bitno je nastaviti kako znam i umijem.

Nakon nekog vremena pisanja članaka sam odlučia raditi intervjue. To izgleda kao neki mali potez, ali jako puno razmišljanja je bilo iza toga poteza. Znači prije sam se borio za neku nazovi pozornost i dokaze da postojim, a sada sam ja taj koji drugima može donijeti pozornost i dokaz da oni postoje. Ljudi koje intervjuiram će to vrlo rado dijeliti po svojim mrežama tako da će u svemu tome još više ljudi znati za mene. Naravno sve to koristit i mom brendu na kome poslije želim eventualno zaraditi neke novce. Šta je i poanta svega ovoga.

Možda ja, tj moj brend, zbog tipova članaka koje pišem ponekad isparavam odlike nekog vaterpolo aktivizma, šta i stoji u jednu ruku, ali ja ne bježim od toga da na kraju dana treba i zaraditi neke pare. Aktivizam je bitan element kojeg sam dugo vremena izbjegavao jer sam na aktivizam uvijek gledao kao na neki podli i ljigavi način da netko postavi sebe u neku fotelju glumeći neku osobu visokog morala koju zanima ideologija, a ne financije. Zatim kad taj neki kao aktivista možda kojim slučajem uspije i sjesti u tu fotelju protiv koje su borio, u pravilu taj isti aktivist automatski postaje ta ista amoralna individua protiv koje se u početku borio. Fokusirana isključivo na novac i vlastito dupe. Međutim malo sam promijenio svoje mišljenje o toj riječi. Sada i danas riječ aktivizam za mene znači vračanje nazad svojoj zajednici. To predstavlja svijest o svojoj vaterpolo zajednici. To predstavlja svijest o tome da je netko bio tu prije tebe, te da će netko doći i poslije tebe. To predstavlja samosvijest da nitko nije veći od svoga sporta. Vraćanje svojoj zajednici nikad nebi trebalo prestati, jer na kraju krajeva kad koristimo našoj zajednici koristimo i sebi samima. I u svojim intervjuima sam našao način kako da vratim nazad na svoj mali način svojoj zajednici. Iako realno od svakog intervjua i ja nešto dobijem unazad. Kad sam tek počea intervjuirati bilo je tu puno uspona i padova. Nakon šta sam objavia par intervjua mislia sam da mogu upasti bilo kome u inbox i nema šanse da će me itko odbiti, a još manje šanse su bile da mi se neće niti odgovoriti. I onda vidiš da nije baš tako. Glupo bi bilo to nazivati usponi i padovi. Čak i ako stvari ne budu onakvima kakvima sam ih ja sebi zamislio onaj osjećaj urušavanja sa početka ovog članka bi me natjera da uvijek pokušam nešto iz svega toga naučiti i nastaviti dalje. Cilj svakog intervjua je da ga što više ljudi pročita, međutim oslanjajući se na odgovore onih koje intervjuiram da mi donesu čitanost je previše riskantno. I vidia sam da pišući intervjue postoje samo dvi stvari na koje se mogu osloniti. Na moj brend i na moja pitanja. Kad kažem „moj brend“ tada mislim na onu prvu stvar o kojoj ljudi pomisle u onoj prvoj milisekundi kada vide moje ime. Već sam bio i pisao o tom tzv. Dalijevom atomu, ali eto opet ću. Dakle slikar Salvador Dali je smatrao da za pravilno interpretiranje njegove slike osoba koja doživljava njegovu sliku mora znati da ju je on naslikao i mora znati tko je on kao osoba. Po njegovome bi osoba koja gleda njegovo djelo vidjela potpuno drugačiju sliku ako bi mislila da ju je naslikao netko drugi, a ne on. Sva njegova javna pojavljivanja su bila ciljana i planski odrađena. Od stila odijevanja pa do brkova koji su morali ići put gore, jer po njemu brkovi prema gore predstavljaju neki vid vitalnosti i pozitivnog pogleda na život. Dakle po njemu je javno mnijenje o njemu samome bilo izrazito bitno za samu interpretaciju njegovih djela. Tako sam i ja pristupia svojim intervjuima i svome brendu. Ja ne znam šta će osoba napisati u svom intervjuu, i ja ne želim toj osobi stavljati riječi u tekst čisto da mi intervju bude šta zanimljiviji. Transparentnost mi je izrazito bitna, međutim svejedno sam htio izgraditi taj dojam šta netko može očekivati od Bujasevih intervjua. Dosta članaka koje sam napisao bih napisao sa predumišljajem o tom „Bujasovom Atomu“. I taj atom mi nije samo bitan za intervjue, nego i za moju vaterpolo igru. Kad ja igram ljudi će znati koga i što ja predstavljam u bazenu. A šta se tiče intervjua, bez obzira kakvi odgovori bili, znaš da će pitanja biti netipična i zanimljiva, a opet ne takva da zasjene osobu koju intervjuiram. Također bitan element je taj da pitanja ne budu neka žutoštampasta i jeftino provokativna. Cilj intervjua je podarivanje pozornice i prilike nekome drugome da ispriča svoju priču i ništa više. U zadnje vrijeme sam malo prestao sa intervjuima i vjerovatno ću im se ponovno vratit, ali u svim tim nazovi usponima i padovima sam otkrio jednu nišu unutar vaterpola koja je oduvijek postojala, a oduvijek je bila zasjenjena.

Vaterpolska srednja klasa. To su oni vaterpolisti ka ja. Oni igrači, treneri i vaterpolo operativci, koji nisu reprezentativci ili nisu iz nekih vaterpolo priznatih zemalja, ali su opet dovoljno dobri ili motivirani da mogu donekle živjeti od vaterpola i za vaterpolo. Ti ljudi kojima je vaterpolo ili jedini dio, ili jedan od dijelova, njihove životne financijske konstrukcije su krv i puls našega vaterpola. Oni su ti nepoznati i neimenovani rudari zarobljeni unutar okna ovoga našega maloga sporta. Uvijek u nekoj tami. Uvijek bez hvale i priznanja za sav rad i trud koji su uložili u naš sport i našu zajednicu. Kad malo razmislite shvatite da su ti ljudi najbitniji element u našem vaterpolu, a dobiju najmanje medijskog eksponiranja. Bilo to od nekih mainstream medija ili samih vaterpolo medija. Igrom slučaja i vjerovatno nekim životnim odlukama su ti ljudi osuđeni na vaterpolo i na tim ljudima sam ja odlučia izgraditi svoj brend i nišu.

Mislim da nije baš najpametniji potez od mene šta vam ja sad to sve govorim, ali šta je tu je. Davanje određenih znanja i određenu svijest mojoj zajednici, čak i na vlastitu štetu, je nešto šta je također dio moga brenda. I zato znam i uvjeren sam da ako jednom uspijem dokazati moju golmansku kvalitetu, koju ja znam da posjedujem, ću imati veću podršku unutar vaterpolo zajednice nego ijedan drugi igrač. Možda će drugi vaterpolisti biti poznatiji u nekom mainstream svijetu zbog svojih reprezentativnih uspjeha, ali unutar vaterpola nitko neće imati toliko podrške i navijača kao ja. Jer ja sam jedan od njih i moj nazovi uspjeh bi i njima dao neku nadu i možda vratio neku vjeru u ovaj sport. Postoji mogućnost da se tu stvori i određeni broj hejtera, ali Bože moj i to je dio cijele ove igre. I sad si vi mislite šta si ja tu umišljam da ja imam neke tu hejtere. I ja sam isto tako mislio kao i vi, ali iznenadili biste se kao što sam se i ja iznenadio. Ljudi su stvarno nekad čudni. Ne bitno jel me netko podržava ili se nada mom neuspjehu, dok god prate šta ja radim i kako igram, svejedno mi pomažu u stvaranju neke kritične mase ljudi zbog koje bih možda postao zanimljiv i nekim mainstream medijima van vaterpola. Naravno, ako se jednom uspijem dokazati i ako se uspijem postaviti u poziciju da igram neke relevantne klupske vaterpolo utakmice. A tada dolazimo do onoga dijela o nekoj potencijalnoj zaradi.

I za kraj. Ne zaboravite da u ovozemaljskom životu smo svi gubitnici, a samo neki od nas imaju tu privilegiju da ih mi gubitnici slavimo kao nekoga tko je bolji od nas gubitnika. Srednja klasa je osuđena na realnost da ona ne može niti na jedan dan biti pobjednik. Ne smijemo nikad zaboraviti da su takozvani pobjednici samo najbolji među gubitnicima. I ne smijemo pred nikim dizati nos misleći da smo mi od nekoga bolji. Ako vas smetam jer mislite da si ja umišljam ko zna šta o sebi samo vas želim podsjetiti da sam ja još jedan gubitnik koji se trudi kako zna i umije da si osigura šta bolji život, a pritom nikad ne zaboravlja na zajednicu iz koje je potekao. To vam je moja niša. Stojte mi dobro. I do nekog drugog članka ili intervjua. A do tad nema mi druge nego da se uhvatim treninga. Pozdrav.