Vaterpolo i home office

Poštovanje svima. Sada je i više nego očito da je svijet prije korone visio o nekoliko malih niti koje su sada pukle. Svjesni smo da se sistem slomio, te da sada svi zajedno pokušavamo stvoriti novi sistem, a pritom nekako održati poziciju koju smo zauzimali u starome sistemu. Bilo na tržištu ili u nekoj društvenoj hijerarhiji. Nije ovo prvi put da se sistemi urušavaju i novi stvaraju.

Jedna od taktika kojom mnogi pokušavaju održavati svoju poziciju tokom kriza je veća financijska stabilnost od svojih konkurenata. I onda se igramo tko će prije puknuti igre. Može se puknuti i mentalno i financijski, ali netko će morati puknuti. Tko preživi će preuzeti dio tržišta svoga konkurenta i time se održati na površini. Osim ako ne govorimo o tržištu koje nestaje. Kad malo uđete u sve to bude mnogo zanimljivo gledati koja su sve zanimanja i tržišta nekoć vladala svijetom, a danas i ne postoje.  Trenutno je mnogo zanimljivo pratiti kolaps Hollywood-a i svega šta je s njima povezano.

Hollywood je nastao prije stotinjak godina kao reakcija na monopol u tadašnjem svijetu filma. Čovjeka koji je navodno izumio kameru i tko je bio glavni okidač za selidbu američke filmske scene s istočne obale na zapadu obalu svi znate. Thomas Edison. Zašto sam napisao „navodno“ valjda svi možete razumiti bez da dodatno objašnjavam. Na početku prošlog stoljeća je ova notorna lovokradica s još 10 filmskih producenata i distributora pokušala u potpunosti monopolizirati filmsku industriju, a reakcija na taj njihov potez je stvorila današnji Hollywood. Ljudi se često, zbog kojekakvih meni irelevantnih razloga, svađaju oko porijekla Nikole Tesle, a zaboravljaju pravu poantu životne priče ovoga genijalca. To da je umro siromašan i u bijedi u nekom hotelu u New Yorku. Iskorišten i izrabljen od ovakvih kao Edison. Nego da se vratimo na temu.

Jedan od korporacijskih načina generiranja vrijednosti su poslovne zgrade u kojima se kompanije nalaze. Neke kompanije unajme urede ili radne plohe na određeno unaprijed dogovoreno vrijeme, dok drugi sami izgrade svoje urede i koriste vrijednost ureda kao dio vrijednosti kompanije. U doba korone smo bili prisiljeni ostati doma i nekako pokušati raditi naše poslove. Nakon nekog vremena postalo je svima jasno da se unatoč odsutnosti ljudi iz ureda stvari i dalje eppur muove-aju (okreću). Sastanci se održavaju. Poslovi se sklapaju. Plaće se zarade. I sad kad je pandemija završila, mnoge kompanije su tjerale ljude da se vrate u urede zbog kao veće produktivnosti. Ljudi su vidjeli da se može i od doma raditi, te se teško opet privikniti na gubljenje vremena za odlazak i povratak s posla. Zadnjih godinu dvi dana je veliki trend među zaposlenicima odlaženje iz firmi koji ne dozvoljavaju rad van ureda. Ljudi su čak voljni raditi i za manje novca, ako će imati više slobodnoga vremena za sebe i svoje bližnje. Mislim da vam ne moram dalje objašnjavati uzročno posljedičnu vezu između rada van ureda i vrijednosti poslovnih zgrada.

Trenutno mnoge velike tvrtke gube jako puno vlastite vrijednosti zbog pada vrijednosti njihovih nekretnina/poslovnih zgrada, što će stvoriti potrebu velikih tvrtki za novim izvorima kapitala. Bazeni su idealni za takvo šta. To već rade mnogi drugi razvijeni sportovi. Neki čak i održavaju licitacije za imena njihovih dvorana. Tipa, tko plati više milijuna idućih par godina će se njihova dvorana zvati po tom sponzoru. Problem s bazenima je cijena njihovog održavanja, te ugljični otisak tog održavanja, ali i to se da riješiti. Budućnost je električna, a zasad mi se čini da bazeni imaju problem što previše ovise o jednom izvoru energije za stvaranje električne energije. Budućnost stvaranja električne energije nije u korištenju vjetra, sunca, vode, ugljika, geotermalnih izvora, oceanskih struja ili uranija. Budućnost energije je u kombiniranju svega spomenutoga, i za sada tu bazeni zaostaju u odnosu na ostale sportske dvorane i borilišta. Općenito govoreći mnoge stvari nisu promijenjene već dugo vremena. I to ne mora nužno biti loše. Zašto mijenjati nešto ako je dobro, ali stvari bi se trebale svako malo staviti u razmatranje i vidjeti je li sada možda pogodno vrijeme za nekakve promjene. Samo zato jer se većina bazena grije na jedan te isti način već desetljećima i desetljećima, ne znači da danas možda ne postoje potencijalno bolja i efikasnija rješenja. A to nećemo saznati ako se ne zabavimo ozbiljno tom tematikom.

Pogledao sam nedavno jedan vaterpolo intervju nekog vaterpolo službenika i mnogo sam se iznervirao. Kaže on kako danas nema igrača kao što ih je bilo prije, u dobu kad je on bio igrač, ali da su danas sudci, pravila i sav taj vaterpolski sistem puno bolje posloženi nego prije. Da si prije mogao vidjeti briljantne poteze koje danas ne možeš više vidjeti. Mnogo sam se tu iznervirao. Baš baš mnogo. Denes je veći virtuoz od ijednog igrača koji je postojao prije njega. To šta on radi u utakmicama ovi stariji igrači ne bi mogli ni preko treninga. Današnji prosječan igrač bi bio superstar u prijašnjoj eri vaterpolista. Stari centri ne bi mogli niti prismrditi današnjim bekovima. Pogotovo jer danas se centri ne mogu odbijati od dna bazena. Današnji centri bi satrali od eksplozivnosti one sikire od bekova koji su prije postojali. A šta da pričam o golmanima koji su morali braniti briljantne šuteve iz faula sa 7 metara i dalje, a na igraču manje su obrambeni igrači imali pravo držati obe ruke u bloku. Bili su toliko virtuozni da su utakmice često završavale sa 3:2, 4:2. A o 80ima da i ne govorim. Pari mi se da se brže igrao šah od tadašnjeg vaterpola. Možda nije fer da ovako govorim o starim igračima, jer bilo je tu isto baš baš top igračina koji bi i u današnjoj eri vaterpola možda mogli igrati, ali baš me snervao ovaj komentar. Pa ću onda i ja reći neke neugodne istine koje nije red iznositi. Nije red govoriti ovim starijim generacijama da većina njih realno ne bi mogla igrati moderni vaterpolo igrajući onako kako su oni igrali prije 20-30-40 godina. Kako njima objasniti da su moderni vaterpolisti vanzemaljci za njihovu eru vaterpola. Dok god postoje ljudi koji govore kako su prije igrači bili bolji nego danas, te kako je danas vaterpolo struktura bolja nego ikada… ne znam šta da vam kažem. Kako poštivati nekoga tko te ne poštuje, a pritom ga uzimati za ozbiljno. Sada nam dolazi nova generacija vaterpolo foteljaša koji su odgojeni u sistemu u kojem kad jednom sjedneš u jednu fotelju iz nje ne izlaziš. Nije da se ja brinem zbog njih, brine me samo što ti moderni foteljaši ne razume da su periodi klasičnih foteljaša iza nas. I mislim da nisu pripremljeni na sve ono šta dolazi s modernim foteljama.

Zaključak, home office je ovdje i ostat će ovdje. Nigdje ne ide. Dolazi nam doba kada osoba može paralelno raditi full time ili neki part time posao i trenirati vaterpolo 60%-100% ozbiljno, oviseći o tipu posla kojim se bavi. Postoji par kvaka koje čovjek treba sam za sebe skužiti i ja ne vidim razloga zašto iduća generacija vaterpolista neće već sa 20ak godina početi raditi svoj prvi pravi posao, stjecati radno iskustvo za njihov CV, ostvarivati svoje vaterpolo snove, te postajati kompletnija i cjelovitija osoba za svoju zajednicu. Kako će ovi moderni vaterpolo službenici, konzultanti i ostali reagirati na ovakve novotine će uvelike ovisiti o adaptiranju ovih novih životnih stilova u naš sport. I tu trebamo mi svi, igrači u bazenu i igrači van bazena biti malo razumljiviji jedni prema drugima. Uvijek će postojati neke razlike među generacijama, ali na kraju dana mlađi trebaju poštivati starije, jednako kao i što stariji moraju poštivati mlađe. Moje ime je Tomo Bujas i hvala vam na čitanju.