Nevoljena princeza je istinska kraljica sporta

Sportovi se, jasno je to svakom sportskom znalcu, dijele na takozvane velike i male. Kao što i samo bivstvo prijedloga veliko odnosno malo zaključuje  – veliki sportovi su veliki, a mali – mali.

 

Recimo, mali sport je stolni tenis. Velikan tog malog sporta Zoran Primorac na aktualnim olimpijskim igrama nastupao je po 7. put – ujedno i posljednji – izgubio ultra neizvjestan meč od Egipćanina Lashina, a komentator meča Saša Sušec mrtav hladan prenosi kako  Primorac nije prošao dalje i da ide kući. Ta konstatacija je trajala manje od prosječnog stolnoteniskog poena. Nijednu emociju u oproštajni meč Zorana Primorca na olimpijskim igrama nije ubacio sin starog Boža. Primorac je u sportu u kojemu bijelci inače služe kao nekakvi skakutavi statisti osvojio medalja isto koliko i Tiho Vranješ – znači teško izbrojivo ako ste markirali matematiku –  a olimpijsku medalju osvojio je još tamo davne 1988. – znači prije samostalne nam Hrvatske, prije Domovinskog rata i Oluje, prije nego što se Saša zakotrljao iz maternice ravno na HTV.

 

Rijetki su sportaši poput Zorana Primorca – ne mislimo pritom što ne stare u licu –  već koji nastupaju na najvećem svjetskom natjecanju sedam puta zaredom i uvijek mogu odnijeti medalju i to u konkurenciji gdje ako niste žute boje ne možete osvojiti značajnije mjesto ni ako vam najpoznatiji svjetski šminkeri iskose oči za nastup. Dok sam gledao oproštajni nastup Primorca i slušao mrtvački govor Sušeca pao mi je napamet Ivaniševićev oproštaj u Wimbledonu nabijen emocijama kao Kinez spinovima. Nije se Ivaniševića otpratilo u igračku penziju riječima ‘nije prošao dalje i ide kući’: nabrajalo se nadugo i naširoko što je sve Goran osvojio, što uostalom i svaki veliki igrač zaslužuje, ali eto kako vidimo veliki Primorac tu hvalu nije dobio od vrlog nam komentatora, ali ni ostale bezbrojne ekipe HTV-ovih novinara kojima je važniji šoping po Londonu nego mali prilog o jednom od najvećih hrvatskih sportaša u povijesti.

To je prokletstvo malog sporta, iako s milijardu Kineza, i još milijardu ‘žutih’ iz okolice Kine, ovaj sport ne da konkurencijom nije mali, nego je toliko masovan da bi zasigurno svi stolnotenisači svijeta činili najmasovniju vojsku koja je ikada hodala kuglom zemaljskom. Ali ima bit da je u hrvatskim okvirima od stolnog tenisa važniji sport ping-pong – okupljanje oko press konferencijskog stola i prebacivanje odgovornosti s jedne institucije na drugu, s jednog političara na trećeg, s jedne stranke na osmu…

S druge strane postoje takozvani veliki sportovi. Tu recimo spada atletika. Zlatnoj olimpijki Sandri Perković upriličen je tako veličanstveni doček nakon osvajanja najsjajnije medalje iako nije baš jasno što je to veličanstveno u dočeku gdje ti Prljavo Kazalište pjeva Ružo, Ružice, a dotična se zove, kako sada i cijeli svijet zna – Sandra. Valjda jer je to još uvijek ostavština Tuđmana koji je davno kazao kako između sporta i rata nema prevelike razlike: važna je pobjeda i tamo i amo. Zaista paradoks s obzirom na nabrojenu stolnotenisku vojsku.
U velikim sportovima ne prate se samo naši – gleda se cijeli svijet, sve nacije – Hrvati tako uče i zemljopis koji im u školama i nije bio baš najdraži predmet. Pa čuju za Grenadu, Namibiju, dobro Somaliju znaju zbog gusara – zaista je to spoj ugodnog s korisnim – gledaju se zanimljiva natjecanja i uči se zemljopis. A što tek reći kada nastupa Usain Bolt. U Hrvatskoj je najbrži čovjek koji je ikada hodao ovim dijelom svemira toliko omiljen da i oni maloljetnički delikventi koji huču crncima u hrvatskoj nogometnoj ligi imaju njegov poster zalijepljen u svojoj sobi tik do Hitlera.

Taj dan kada Bolt trči, Hrvati su od najranijeg jutra na nogama – okreću broj svog omiljenog dilera amfetaminima, muče se srediti gram droge čak i pod prijetnjom uhićenja od strane hrvatske policije koja bdije nad sigurnošću građana i za vrijeme Olimpijade u Londonu – jer su i sami negdje u medijima pročitali kako za vrijeme najvećih svjetskih sportskih natjecanja stupanj opreza mora (na)rasti – iako je London od Hrvatske udaljen za čitavu jednu vremensku zonu, a samo 3% svjetskih terorista može Hrvatsku pronaći na karti bez da koristi pomoć Googlea.

Amfetamin Hrvati koriste ne radi zabave – ma kakvi – pa nisu na Zrću da bezveze šmrću, već u svom dnevnom boravku, a speed im treba da im jako poveća koncentraciju, pa da bar malo uspiju vidjeti Bolta kako prolijeće stotkom, jer ovaj to radi toliko brzo da ga zdravo ljudsko oko može vidjeti samo kada uspori 50 metara prije cilja kako ne bi probio sjevernu tribinu olimpijskog stadiona ili na super slow motionu koji ga toliko super uspori da tek tada izgleda kao da trči normalni šprint, a ne da probija zvučni i stadionski zid.

Nadam se da vam je sada jasna razlika između malog i velikog sporta – između Bolta i malokalibarskog kolta gdje za olimpijske pobjednike nije čula ni rođena mater, ali ni MUP jer bi, siguran sam, munjevitom akcijom otklonio nezakonito posjedovanje oružja. Može olimpijski prvak u gađanju glinenih goluba biti naš čovjek – stanovnik Gline, ali za njega neće znati ni Glineni golubovi s njenih gradskih trgova.

Kako mi svi ljudi živimo u pomalo ludom svijetu, punom zanimljivosti i ljepota, ali i bolesnih paradoksa gdje jedan Mick Jagger može postati nevjerojatno slavan, iako ne zna ni pjevati (mada ima toliko velika usta da bi trebao moći pjevati dvije pjesme odjednom), ni plesati, ni igrati stolni tenis, a bogami ni trčati na tartan stazi – ali svejedno i takav nikakav, ajde dobro bez uvreda, prosječan, spavao je s više žena nego što ima aktivnih kineskih stolnotenisača – tako i sama kraljica sportova ima jedan apsurd,  jednu princezu koje bi se najradije odrekla i koju bi dala čim prije na posvajanje možda već kada se Milanka Opačić vrati s godišnjih odmora i dovrši zakon o balotelliju.

 

Riječ je o desetoboju u muškoj i sedmoboju u ženskoj konkurenciji, koje su, amo reći, pomalo baksuzne. Te discipline pripadaju velikom sportu, a računaju se kao mali sport. Podsjetit ću vas kako izgleda jedan natjecateljski dan u atletici iako vi to sigurno znate bolje od mene. Trči se, skače, baca, režiser uspijeva sve to pohvatati, ako mu što promakne, pokaže to u snimci, sve ide tečno i glatko, gledatelji na stadionu blicaju, dok oni pred malih ekranima blicaju od pive i čipsa, a kad trči Bolt, rekli smo, blicaju i od ‘brzine’, sve je nekako harmonično i u zenu – baš takav dojam ima prosječni ljubitelj kraljice ne Elizabete već sportskih nadmetanja – ali negdje tamo u kutu kadra nešto se događa, netko trči, baca, skače, a nitko, pa ni režiser ne zna o čemu se tu radi.

Eno dole, gdje nitko ne blica, baš sad kad je kamera napravila dobru vožnju švenk, pojavljuje se dobri vojak švejk, točnije Roman Šebrle i skače u vis. Zaljubljenik pred malim ekranima provjerava kako to da je danas skok u vis kada je negdje pročitao da je u nedjelju, jest evo ga, lijepo piše da je u nedjelju, sigurno mu se ovo učinilo, posljedica je to speeda koji je prije neki dan konzumirao kako bi uspio vidjeti Bolta kako sto metara pretrčava kao da ga goni hrvatska policija zbog krivog parkiranja.

Na kraju pomalo u strahu zaključuje da bi trebao pronaći neki novi način za gledanje Jamajčanina jer ovakva metoda pomalo udara i na zdravlje glave. Ali nešto poslije ponovno vidi, dole u kutu LCD-a skok u dalj, bacanje kugle, 400 metara, ništa od toga danas nije na programu, a prenosi se, ustvari ne prenosi se, jer redatelj to uopće ne pokazuje, ali nije on lud, mada u to sve manje vjeruje, vidi krajičkom oka te discipline, a trebale bi biti jedna u srijedu, jedna u petak, jedna u subotu. Spopa ga panični napad kad vidi i trku na 100 metara – jebote stvarno treba prestati uzimati drogu, nema to smisla, jer ode zdravlje – pa baš zbog trke na 100 metara sredio je nedopuštena sredstva kako u atletici tako i na ulici, a evo sada nekakav loši fleš, opet trka na 100 metara, a što je najluđe od svega ni režisera to ne interesira, što je tek taj konzumirao, dobit će čovjek otkaz…

Odjedanput, kamera se ipak sunovrati prema početku najkraće atletske utrke. Gleda naš junak u čudu startnu listu, puno je tu bijelaca, a riječ je o disciplini gdje bijelac ne bi pobijedio ni dok su crnci brali pamuk, nikoga ne zna, što li je ovo, nema Bolta, Powella, Blakea, Gaya, ma volio bi on u ovom trenutku da je sve puno Gayeva, nek’ se ljube, nek’ se grle, ma ne bi mu više smetali, samo da ovaj bed trip, ova loša halucinacija od prokletog amfetamina napokon (pre)stane. Predstavlja sad napušeni vođa prijenosa Čeha Romana Šebrlea, našem gledatelju čini se da ga je već prije vidio kako skače u vis, jebo majku poludio sam skroz, kako je moguće da isti čovjek nastupa u puno disciplina, smiri se stari, govori sebi, možda sve ovo nije tako loše, možda ima neko racionalne objašnjenje, čuo si ti već za ovoga Šebrlea, Šebaleja, Šelebaja, nije li to onaj bivši muž od Dijane Čuljak, jest to je on, ali ne bavi li se dotični kriminalni radnjama umjesto da ovdje nastupa u svim disciplinama…

Jadan ti sam, misli se i naposljetku ode prema škrinji svoje majke i krkne dva normabela kako bi ovo napokon stalo i kako bi se atletske discipline vratile na svoje mjesto. Šelebaj u zatvor, a Bolt na sto metara.

I stvarno valja kemija od stare, nije to ona loša od dilera, ponovno je sve na svom mjestu, samo se ponekad ponovno negdje na samom kraju metarske televizije pojave nekakvi čudni natjecatelji za koje nikad nitko nije čuo, a koji ponavljaju discipline koje su već gotove, ili koje se tek trebaju odigrati, ali to je valjda normalni proces rehabilitacije, ne može sve loše od droge prestati odjednom, ne može preko noći. Prolazi tako i ostatak desetoboja; 110 metara s preponama bez Roblesa, bacanje diska bez Jurgena Shultza, skok s motkom bez Sergeja Bubke, bacanje koplja bez Železnog: sve dok ne dođe trka na 1500 metara, a onda opet onaj ludi režiser zaustavlja kameru na Dijani Čuljak koja nastupa odmah do Jessice Ennis, misli se naš junak sve je ok, čuo si već za Ennisa, nastupa on u Našoj maloj klinici, nemoj paničariti, iako ne uspijeva kontrolirati panični napad, dok komentator govori da je ovo posljednja disciplina heptatlona (sedmoboja), o jadan ti je on, trebat će i njemu heptanon, ali ne atletski, nego od Plive, ovoga puta je pretjerao s drogom, u ovoj gužvi ni sam ne zna o kojoj je disciplini riječ, tko tu nastupa, zašto se održava, zašto se ponavlja…

Zajebana je ta gužva misli, zato se ustvari i meditira. Clint Eastwood još davno u onoj gužvi nije znao je li potrošio pet ili šest metaka, Putin još i danas ujutro u silnoj gužvi oko njegove funkcije ne zna je li predsjednik ili premijer, a natjecatelj(ica) u desetoboju ili sedmoboju na početku treninga od gužvi disciplina ne zna ni sam(a) od koje krenuti.

Da li danas baciti, trčati ili skakati? Ako treniraš mišiće za bacanje, lošije ćeš trčati ili skakati. Ako se naždereš proteina valjat će za bacanje, ali ne za trčanje, a ako se natučeš ugljikohidrata dogodit će se obratna stvar. Kako to uskladiti, odakle krenuti, kako, kako, kako…

Vjerojatno nema težeg sporta na svijetu, a ujedno i tako podcjenjenog. Zaljubljenici u atletiku sve znaju o njoj, ali što se tiče ove discipline ne znaju ni najosnovnije pravilo, a to je dijeljenje bodova.

Vjerojatno ponekad od silne gužve koju ti natjecatelji trebaju proći u samo dva dana, ni oni sami ne znaju. Je li ovo dekatlon ili neka zajebancija po uzoru na Boccacciov Dekameron, je li u ovoj gužvi prošlo pet ili šest disciplina…

Momci i djevojke, svi vi koji završite ovo iscrpljujuće natjecanje sastavljeno od gužvi disciplina, istinski ste premijeri i predsjednici kraljice sportova – dalje ništa više nije bitno – ni podcjenjicanje TV kuća, nije bitno ni što vas Putin ne gleda, nije bitno ni jeste li zaboravili da je peta ili šesta disciplina, je li onaj čovjek koji označava start potrošio pet ili šest metaka…