Mladen Staničić glavni trener Navy-ija

Nadaleko je poznat ustroj američkog sporta. Svima su znane profesionalne lige NBA, NFL, MLB i HNL, odnedavno i profesionalna liga u nogometu. Iza svih tih liga stoje brojne momčadi školskog i sveučilišnog sporta odakle se po utvrđenim pravilima „draftiraju“ igrači u spomenute lige.

Vaterpolo nema tu sreću, točnije popularnost i kapacitet da se organizira profesionalna liga, ali je u mlađim uzrastima, kroz škole i sveučilišta, organiziran na potpuno isti način. Sve te momčadi imaju odlične uvjete za treniranje jer kod njih školski, odnosno sveučilišni olimpijski bazen nije luksuz nego nešto sasvim normalno i uobičajeno.

Tako je na jednom od sveučilišta i to onom od mornarice (Naval Academy) za glavnog vaterpolskog trenera potkraj prošle godine imenovan Dubrovčanin Mladen Staničić. Još tamo 1988. počeo je raditi kao jedan od trenera na ovom sveučilištu. Prvi kao trener golmana, a kasnije i kao trener koji je vodio razne ekipe i u ženskoj i u muškoj konkurenciji (U14, U16, U18 do U20). Zamolili smo ga da nam u kratkim crtama spomene svoj igrački vaterpolski put.

Ja sam jedan od prve generacije obveznog podmlatka. Sedamdesetih godina VSJ je naredio prvoligaškim klubovima da moraju imati podmladak do 15 i do 18 godina. U Jugu je bilo nešto juniora, dakle do 18 godina, ali nedostajalo je mlađih. Tako je na proljeće 1972. počela trenirati grupica nas mlađih od 15. Bazen tada još nije imao filtera i grijanja, pa se moglo trenirati samo kad je otoplilo. Kad bi se mijenjala voda, išli bismo 2-3 dana na Danče.

Od te prve grupe mislim da biste vezano uz vaterpolo prepoznali još jedino imena Željka Milića i Boža Vuletića. Igrao sam i s Veselinom Đuhom i Goranom Suknom, ali Vesko je došao godinu–dvije kasnije s plivačke strane. A isto tako i Goran koji nam se pridružio iz Cavtata (nakon sezone ili dvije Divlje Lige). Također nam se kasnije pridružio i Božov mlađi brat Luko Vuletić. Trenirao nas je najprije pokojni Dubo, a onda pokojni Srđ Murvar i Pero Kušelj.

Odigrao sam sve godine republičkih i državnih prvenstava, kako za pionire (do 15) tako i za juniore (do 18). Često sam branio za juniore i kad sam još bio mlađi od 16 godina. Od seniorskih utakmica imam pokoju, kada je Luko Vezilić bio bolestan ili nije mogao putovati. Ili npr. protiv Partizana u Beogradu kada je pobjednik utakmice bio riješen (ja sam tada imao 16–17 godina).

Dok je trener bio Srđ Murvar, imao sam dosta prilika, trenirao sam gotovo odmah od samog početka sa sve tri ekipe, uključujući i seniorsku. Klub me slao na pripreme i juniorske i seniorske reprezentacije gdje sam imao priliku raditi s velikanima svjetskog vaterpola Batom Orlićem i Mirom Ćirkovićem. U jednoj takvoj prilici sam, uz ostale velikane, dobro upoznao i današnju trenersku legendu Ratka Rudića, koji je tada naravno još uvijek igrao.

Iz spomenute generacije, dosta vaterpolskih talenata nije ostvarilo veće igračke karijere iz kojekakvih razloga, a najčešće radi posla ili fakulteta. Tako je Ivo Đerek, koji je bio jednako talentiran vratar kao i ja, otišao navegati, kao uostalom i tada već ustanovljeni prvotimac Nikša Gavran. Jedan broj nas je krenuo na fakultete van Dubrovnika, što je u to vrijeme obično značilo i kraj ozbiljne karijere. Vrlo talentiran je bio Ambroz Čivljak, koji je otišao u Beograd studirati matematiku. Ja sam pošao na Filozofski u Zadru, itd. Ne sjećam se zašto je prestao igrati naš glavni golgeter, ljevoruki Darko Marić. Pa također talentirani Darko Bratičević–Medo, Dragan Jovanović–Jova i drugi. Sjećam se još niza momaka, ali bez slika pred sobom, ne mogu baš 100% reći.

Staničići, Baice i Gorete

Osim ovoga zanimljivo je spomenuti još neke članove ove familije koji su vezani sa vaterpolom. Dakle Mladen Staničić je brat od Duba Staničića koji nam je znan kao igrač Juga u legendarnoj generaciji iz 80-tih. Mladenova kći Blaise bila je jedna od ponajboljih igračica na sveučilišnoj razini u svojoj generaciji (izabrana u all-american ekipu kao prva ikad sa sveučilišta Maryland), a kasnije je igrala i za Mladost i Hrvatsku reprezentaciju na EP-u u Zagrebu. Osim toga dundo (od majke brat) od Mladena i Duba je čuveni Antun Baica koji je također bio vaterpolist u Juga, ali znamenitiji kao čovjek koji je potaknuo osnivanje VK Jedinstvo u Zadru, a još više kao obnovitelj šibenskog vaterpolskog kluba čiji je bio dugogodišnji predsjednik. Njegova dva sina Edi Baica i Mirko Goreta (uzeo majčino prezime) su također igrali vaterpolo u Solarisa. Potonji je danas sudac, a njegov sin Antun Goreta veliki talenat koji je na neki način zatvorio krug povratkom u Juga.