Predstavljamo: Marko Jelača – domaći stranac u redovima Primorja I. dio
Marko Jelača zasigurno je jedan od igrača sa najzanimljivijim životnim putom i velikim iskustvom igranja u raznim ligama i klubovima. Igrao je u mnogim klubovima u Hrvatskoj, a također je igrao i u Italiji i Crnoj Gori. Za njega se može reći i da je daleko dogurao (igra na vrhunskoj razini već godinama u raznim klupskim sredinama), i da je doslovce ‘daleko’ dogurao; naime Marko je i reprezentativac daleke nam i strane nam zemlje Gruzije. Zadnje 3 godine otkako je u Rijeci važna je karika i u ekipi Primorja. Zbog svega navedenoga odlučili smo detaljnije predstaviti javnosti ovog kvalitetnog i nadasve zanimljivog igrača. U nastavku pročitajte o Primorju, Mladosti, Hrvatskoj, Gruziji, ženama, iću i piću…
Zbog opširnog opusa i retrospektivnog pogleda intervju je podjeljen u dva dijela. Drugi dio slijedi za nekoliko dana.
– Marko, za početak hvala ti na tvom vremenu za ovaj intervju za dance.hr. Deset je sati navečer, doma te žena i djeca čekaju no ti si ipak odvojio vremena i za nas.
Pa je, napokon smo se uspjeli naći, to je najbitnije. Nije bitno ni vrijeme ni mjesto, bitno da smo se našli.
-Htjeli bi u ovom intervjuu napraviti jedan presjek tvoje karijere, no ajmo počet od kraja; već si 3 godine u Rijeci i kako ti se sviđa ovdje?
Pa mogu reći da mi se jako sviđa ovdje. Već prve godine kada sam došao sam znao puno igrača; što kroz igranje u kadetskoj reprezentaciji, što kroz igre u klubovima u Hrvatskoj tako da mi se neko vrijeme prilagodbe svelo na minimum. Svi su bili dobri prema meni, prihvatili me odlično, pokazivali grad i sve ostale stvari koje mi koji tu nismo nikada živjeli nismo ni mogli znati. Što se tiče očekivanja od nas; neka smo ispunili, a neka i nismo. Prve sezone se ne sjećam točno što smo napravili, ali bilo je dobro. Druge sezone smo igrali 4 finala no nažalost niti jedno nismo osvojili. Ova je sezona pak krenula fantastično; prvo smo osvojili kup, nakon toga i Jadransku ligu. Sada igramo finale prvenstva, prvu smo utakmicu izgubili (intervju rađen nakon prve utakmice, op.a.), ali ništa još nije riješeno.
-Znači zadovoljan si i profesionalnim razvojem, životom u gradu, ekipom. Svi ste jedna velika klapa i nema ničega za čime žališ ovdje?
Ne ne, nema ničega lošeg, ni u bazenu ni van bazena. U bazenu nema ničeg lošeg, svi smo kako si rekao jedna velika klapa i uprava nas prati sa svime onim što su nam obećali. To je isto jedan bitan podatak za mirnoću, pogotovo nas koji imamo obitelj. A i ljudi u gradu i zgradi di živim…To je nešto što nisam navikao u Zagrebu. U Zagrebu svatko živi svoj život, nekim bržim tempom i pola susjeda (pogotovo ako si u nekoj većoj zgradi) ni ne poznaš. Ovdje sam već nakon mjesec dana znao 90% susjeda, a živim u neboderu. Sa svima sam dobar i osjeti se ta neka drukčija atmosfera.
-A reci jel te prepoznaju na cesti tu u gradu, jel komadi viču za tobom ‘Marko, Marko’, dali daješ autograme?
Pa u toj razini nisam poznat :smile:. Komadi me ne prepoznaju, ali dosta ljudi me prepoznaje. Živim na Krimeji, dosta vjernih navijača nam je sa Krimeje, kimejski feštari i oni koji dolaze na utakmice me prepoznaju i pozdravljaju i u kvartu i na Korzu. Ali neka šira slava, to ne.
-Jesi li do sada u karijeri u nekim drugim sredinama imao prođu kao vaterpolist, ono ‘Mala, ja sam vateropolist, ovako zgodan, velik jak’, ili vaterpolisti nemaju tu slavu kao neki drugi sportaši?
Pa dok sam bio dečko sam igrao u Zagrebu di vaterpolo nije baš toliko zastupljen i njima ta informacija tada nije značila ništa. Da sam možda igrao u nekoj manjoj sredini, recimo ovdje ili u Dubrovniku, možda bi u tom pogledu bilo bolje :smile:. Sada sam oženjen i ne zanimaju me više te stvari.
-Vratimo se malo na Primorje; u ove tvoje 3 godine promjenila su se 2 trenera – Asić i Roje. Možeš li usporediti njihov rad, prednosti rada kod jednog i prednosti rada kod drugog?
Mogu reći da smo prvu godinu sa Zoranom jako dobro svi surađivali i tad je Ivan bio pomoćni trener. Vidi se da i sada sigurno puno surađuju i svakodnevno pričaju o taktici i svemu. Zoran nije trener no sigurno sudjeluje sa svojim zamislima ako vidi nešto da bi moglo bolje naravno da savjetuje to Asiću. I obrnuto, sigurno i Roje prihvaća Asićeve savjete i informacije. Mogu reći da se vide sličnosti i da su se zbog toga njih dvoje i prepoznali. Zoran je pozvao Asića prvu godinu za pomoćnika da ga vidi dali ispunjava nekakve njegove kriterije i dali se uklapa u Zoranovu viziju vaterpola. Očito se uklopio i mislim da ide putem Zorana sada.
-Dakle možemo tvrditi da je ovo nastavak te neke iste škole?
Pa da, možemo reći nastavak te škole. Zoran zna tu i tamo doći nama na trening i pogotovo nama bekovima neke stvari pokazat jer je on ipak bio vrhunski bek. Neke vježbe protiv centra. Mislim da nikako nemože biti loše to što on koji puta dođe i da nam neke kvalitetne informacije.
-Pripremajući se za ovaj intervju izvadio sam klubove u kojima si ti sve do sada igrao. I popis ide ovako: Mladost, Medvešćak, Šibenik, Jadran HN, Brescia i sada Primorje. Možeš li dati neki presjek svoje dosadašnje karijere – dojmovi iz svakog kluba, grada; gdje si se bolje snašao, gdje nisi. Dosta si klubova promjenio i koji je uzrok što si tako brzo mjenjao klubove. Naravno, spomenimo i tvoje najveće igračke uspjehe u tim klubovima.
Pa mogu reći da sam počeo trenirati vaterpolo u Mladosti sa 9 godina. Prije toga sam trenirao plivanje i kroz te neke mlađe selekcije moram priznati da nisam bio neki zapaženiji igrač. Radi toga je čak postojala i mogućnost da sa 17 godina odem u Ameriku na studij; već je sve bilo praktički 90% riješeno no u tom trenutku mi je Mladost ponudila profesionalni ugovor i onda sam razmišljao hoću li otići ili neću. Odlučio sam ostati i nisam požalio što sam tako napravio. Prvi sam dakle ugovor potpisao sa 18 godina i prvu seniorsku sezonu odigrao u Medvešćaku. Bilo mi je rečeno u Mladosti da mi nemogu garantirati neku veliku minutažu, a meni kao mladom igraču je bilo bitno da igram i ne sjedim na klupi jer od toga nema ništa. Tako da sam pristao na jednogodišnju posudbu u Medvešćak i mislim da mi se to isplatilo. Nakon toga sam se vratio u Mladost i bio dugi niz godina tamo.
-Kako je došlo do prelaska sa plivanja na vaterpolo? Negdje sam čitao, ako se ne varam da je Burić igrao rukomet i ozljedio se pa da mu je preporučeno da ide u vodene sportove. Jeli tako nešto bilo i kod tebe?
Ma ne, ja nisam imao nikakvu ozljedu. Kažem počeo sam trenirat plivanje, imam doma i neke medalje sa nekih prvenstava na kojima sam plivao. To je bila generacija Rogulj, Kožulj itd. Zajedno smo trenirali svi u Mladosti. No nakon nekog vremena jednostavno mi je postalo monotono. Nisam bio osoba za neki individualni sport. Previše mi je postalo monotono da dođem na trening i znam šta ću radit. Nema one neke znatiželje i kreativnost. Znao sam da ću plivat od ruba do ruba i to mi je postalo dosadno. Igrom slučaja jedan prijatelj koji je prije isto igrao vaterpolo u Mladosti je predložio da probamo sa vaterpolom i da vidimo šta će biti od toga. Kada sam krenuo mi se odmah svidjelo i tako sam nastavio dalje.
-U tvoje je doba Mladost bila znatno stabilnija i financijski jača nego danas. Dovodili su se igrači sa strane i vi, mladi domaći dečki, niste baš dobivali šansu kao što ju danas dobijaju mladi Mladostaši. Kako gledaš taj put Mladosti onda u odnosu na danas? Naravno, nije to posljedica nekog planiranog razvoja već klub nema toliko novaca kao onda.
Ja bih naravno više volio da su oni shvatili da se bez baze domaćih igrača nemože napraviti dobar rezultat i da se tako, uz par pojedinaca sa strane, gradi vrhunska momčad. Nažalost oni su to napravili jer su bili primorani zbog financijske situacije. A u moje doba jako je teško bilo probiti se iz juniora u seniore. Ne sjećam se prije mene kad se je netko zadržao duži niz sezona. Mislim da je zadnji koji je bio bio Vjeko Kobešćak. A između mene i njega je bar 10 godina razlike, tako da se vidi jedna velika rupa. Ne kažem da nije bilo igrača koji su bili možda i bolji i kvalitetniji od mene, ali jednostavno ili su odustali ili su našli neki drugi put u životu npr. fakultet. Kao prvo Mladost je institucija, najtrofejniji klub na svijetu i nemože se protiv njih ništa loše reći. To je moj matični klub i ja ću njih uvijek voljet bez obzira dal smo se mi rastali u dobrim odnosima ili nismo. No mislim da su možda mogli dat veću šansu mladim igračima pa bi se možda i izrodio neki kvaliteniji igrač. Jer znamo da se nemože postat igrač ako ti se ne pruži prilika. Prvo se mora nekome pružiti prilika u klubu da bi taj postao reprezentativac, a ja neznam kada je zadnji put neki Zagrepčanin, Mladostaš, napravio neku reprezentativnu karijeru. Vjerojatno opet Vjeko Kobešćak. To je jako žalosno, ali nadam se da će možda sada u ovoj situaciji kada mladi dečki iz Zagreba igraju, možda se napokon izrodi neki kvalitetan igrač.
-Sada kada smo apsolvirali Mladost, ajmo i o ostalim tvojim klubovima. Ako sam dobro našao, to su bili redom Šibenik pa Jadran HN pa Brescia. Možeš li malo o tim godinama tvog života; klubovima, gradovima, igračima, trenerima. Kakov ti je bio život van Zagreba, kako si se proveo?
Pa mogu odmah reći da di god sam igrao da mi je bilo dobro. Možda to zvuči malo glupo, no istinito je. Nakon Mladosti sam bio u Šibeniku, gdje i ja i žena mi imamo dosta familije tako da sam se dole osjećao kao kući. Trener mi je bio sadašnji izbornih Ivica Tucak i mogu reći da smo surađivali jako dobro i da smo imali jako dobru momčad. Borili smo se za finale prvenstva i nažalost izgubili od Mladosti u 3. utakmici. Mislim da smo igrali jako dobro tada. Igrali smo i ¼ finale kupa LEN. Oni su godinu prije igrali finale i izgubili od Kazana. Mi smo došli do ¼ finala; možda smo mogli dalje, možda nismo. No imali smo jako dobru momčad. Bio je tada i Vrbičić, Paškvalin, Perčinić iz Mladosti, Edi Brkić, Petković, Samodol, Čule. Sve dečki koje znam, neke od prije iz Zagreba. Tamo sam nažalost bio sam jer je supruga radila pa sam se više družio s dečkima i isto mi nije ništa falilo…
-Je li bolje piva s ekipom ili doma romantična komedija sa ženom?
Pa kako u kojoj situaciji, hehehe…Nije loše ni jedno ni drugo :smile:.
-Onda nakon Šibenika uslijedio je Jadran HN.
Iskreno, nisam znao di idem. Bila je to neka nova situacija za mene, po prvi puta u drugu državu. Ali primili su me jako dobro. Također, imali smo jako dobru momčad te godine i osvojili smo prvenstvo Crne gore. U ¼ finalu Lige prvaka smo izgubili od Primorca koji je tada bio prvak Evrope. Mogu reći da smo nesretno izgubili i mislim da smo trebali otići na Final4. Što se ekpe tiče, samo riječi pohvale. Imali smo ekipu boli glava – Šćepanović, Gojković, Ivović, Radović, Graham, Peričić, Elez, Klikovac. Dosta je bilo igrača koji nisu pokazivali igru koji sada pokazuju no vidjelo se već tada da imaju potencijala. Mustur nam je bio trener i stvarno nam je bilo dobro.
-Kakav je život u Herceg Novom? Svi govore da su dole ljudi jako otvoreni, život je vani…
Pa je, što se tiče toga stvarno su ljudi otvoreniji. Recimo nešto poput Rijeke, mentalitet i ostalo. Preko ljeta je stvarno dobro, ima dosta ljudi i turista. No kad prođe ljeto, ako nemaš obitelji i nečega čime ćeš se baviti mimo treninga onda je vjeruj mi malo dosadno. Nema puno mogućnosti, shopping centara. Pogotovo ako pada kiša nemaš di izać osim u kafiće. Tako da s te strane to je malo mjesto, ali meni nije ništa falilo; tu zimu mi se rodila kćer tako da smo bili doma i bilo mi je dobro.
-I nakon toga još jedna tvoja internacionalna destinacija – Brescia. Kako je došlo do tvog odlaska u Bresciu i kako si zadovoljan s boravkom tamo?
Mogu reći da mi je čak Brescia jedna od najljepših uspomena u mojoj karijeri, što se tiče svega. Atmosfera u klubu je bila fantastična. To je nešto što se nemože isprovocirat, jednostavno se neki igrači poslože. Bilo nam je odlično i igrali smo odlično. Borili smo se sa Reccom no nažalost nismo osvojili niti jedan trofej. Igrali smo ½ finale kupa LEN gdje smo ispali od Savone i mislim da sam tu godinu igrao jedan jako dobar vaterpolo. Moram napomenuti, razlika je ta da niti u jednom klubu u kojem sam igrao (osim možda Šibenika koliko-toliko) nisam imao neku glavnu ulogu u smislu da sam ja trebao biti pokretač nečega. Ja sam obrambeni igrač, bek, i moja je dužnost obrana. A u napadu se ne očekuje puno od tebe – otplivaj, odvedi centra na 2 metra da se čim više umori kada krene u napad i ne očekuje se ništa osim toga. A u Bresci sam imao jednu drukčiju ulogu u napadu koju je trener Bovo isprovocirao od mene. Vidio sam da mogu i ja odigrat te neke stvari i to me razveselilo. Vidio sam da nisam kako bi se ono reklo ‘drvo’- bek, ‘zakolji’ centra i izađi van, već da imaš i ono nešto u sebi; neku viziju, neki vic u igri. Tako da što se toga tiče mi se jako svidio boravak u Italiji. Vidi se također da smo mi igrači sa ovog ex-Yu prostora dosta obučeniji nego Talijani. Dosta nekih stvari koji su nama automatizam oni to nemogu ni shvatit ni pomislit. Tako da mi je s te neke strane bilo puno lakše. Kao i neke taktičke zamisli od trenera provest u djelo.
-I sada kada pogledaš unazad svoju klupsku karijeru; s čime si najzadovoljniji, koji su ti najveći uspjesi, što bi možda mjenjao? Dali bi možda u nekoj situaciji drugačije reagirao? Ne mislim drugačije odigrao nego dali bi u nekom klubu ostao duže, bi li neku drugu odluku donio u smislu nekih kombinacija koje su možda postojale a nisi ih prihvatio i za koje sada misliš da si trebao?
Pa mogu reći da sam nakon Mladosti malo žalio što idem u Šibenik jer su postojale neke solucije koje su mi nažalost igrom slučaja propale. Nebih sada o detaljima jer neželim nikakve repove potezat i povuć opet. Ali sada kad pogledam unazad ne žalim za ničim. Mislim da sam imao solidnu karijeru što se tiče klubova. Žalim jedino što u Mladosti nisam više toga osvojio. Zadnje 3 godine što sam igrao smo gubili finala prvenstva svaki put u petim utakmicama i mogu reći da mi je jedino za to žao. U ostalim klubovima – u Jadranu sam osvojio prenstvo, ali na final4 nismo otišli. Da smo otišli pitanje je da li bi išta napravili-možda bi, možda nebi. Ali ipak smo osvojili jedan trofej, pobjedili u finalu prvenstva tadašnjeg prvaka Evrope. U Primorju mi je žao što prošle godine u 4 finala nismo ništa osvojili. Igrali smo dobar vaterpolo no od Juga smo lagano gubili u finalima iako mislim da nije trebalo biti tako. Ove godine nam se to vratilo, osvojili smo 2 trofeja i nadam se da nam to neće biti sve.
-Ajde kad smo se već dotakli Juga, može tvoja kratka najava finala, analiza poraza u prvoj utakmici i najava ostalih utakmica? Šta se može popraviti?
Prvo bih rekao da još ništa nije izgubljeno. Igra se na 3 pobjede i još ništa nije riješeno. Naravno da smo si malo zagorčali situaciju. Nama je najbitnije da držimo utakmicu u egalu i da nam se Jug na početku ne odvoji na par golova razlike. Što se tiče prve utakmice; gledali smo snimku i mislim da nismo imali neke kardinalne greške, već sitne greške koje se mogu ispraviti. Nažalost, svaku tu sitnicu su oni iskoristili i kaznili sa golom. Tako da s te strane nismo imali sreće i par lopti koje smo i obranili su im se vratile u novi napad i dosta nekih tih situacija nije išlo nama u korist. Mislim da možemo igrati puno bolje i nadam se da ćemo tako i igrat dalje.
-Možeš li reći neke prednosti Juga u odnosu na Primorje i prednosti Primorja u odnosu na Juga?
Gledajte, i mi i oni smo vrhunske ekipe. Svi potenciraju da su oni na bekovskim pozicijama jači i to je istina – imaju najbolji bekovski par na svijetu i mi tu njihovu nadmoć pokušavamo nadomjestiti sa dosta uplivavanja i stvaranja pozicione prednosti na vanjskim igračima. Koliko vidim do sada nam je to išlo dobro. Bez obzira koliko su oni nadmoćni na centrima, mi smo njih ove sezone dobili više puta nego oni nas. Ali ponavljam, i oni imaju vrhunske igrače na vanjskim pozicijama i stvarno nijanse tu odlučuju. Ovisi kako tko ima dan. U prvoj utkamici jedino je Sukno bio raspoložen i nije imao potporu od drugih igrača. Nadam se da će se to promjeniti.
-Kada smo već kod Primorja i kraja sezone; koliko si još u Primorju, do kada imaš ugovor?
Pa ugovor sam potpisao na 3 sezone, dakle ističe mi ove sezone. Što se mene tiče ja sam jako zadovoljan ovdje, nemam nikakvu zamjerku i nadam se da su i u klubu zadovoljnji mojim uslugama i igrama koje pružam tako da se nadam da nastavljamo suradnju.
-A reci koji ti je najteži centar za čuvanje, protiv koga ti je bilo najteže igrati do sada?
Pa definitivno Hinić i Smodlaka. Od sadašnjih je to definitvno Dobud; mislim da on nema konkurencije u Hrvatskoj.
-U nekim se vaterpolo krugovima spominje da te Periš ne voli; u polufinalu kupa lani te potjerao s klupe, nešto si navodno rekao. Je li tome tako, zašto je tome tako i želiš li o tome?
Ma nemam ja tu ništa skrivati, mislim da je to totalno nepravedno što se tiče mene i ta situacija koja se meni desila je nepravedna. Jer baš u toj situaciji su iza nas bili naši navijači koji su svašta dovikivali i na svaku su sudačku odluku reagirali. Neznam zašto je on nakon neke svoje odluke pomislio da sam ja nešto rekao. Ja to vrijeme nemogu vratit i žao mi je ako je on pomislio da sam ja nešto rekao. Ja nisam ništa rekao i to sam mu i nakon utakmice rekao no vrijeme se ne može vratit. Ja sam isto čuo da me ne voli, tako ispada, ali stvarno ne znam zašto je tome tako.
-Ali ti njega voliš? 🙂
Pa nemam ništa protiv njega.
…(nastavlja se)
jako dobar intervju, po odgovorima na pitanja mi izgleda kao neki jako dobar mladic, a i cini mi se da je inteligentan
slažem se kontra svih, jedino što bode oči je ova tetovaža.
mk, ovo o buriću si vjerojatno čitao na danče.hr-u 😉
bravo mk, napreduješ. stižete li u grad u nedjelju?
Mislim da ne, doći ćemo u subotu… 🙂
i mi se pripremamo za navijanje, hehe:
http://www.youtube.com/watch?v=bCKD_0YWb-s
kad ces poslat kakvu memorabiliju za nagradnu igru
Đesi RG?
Probat ću kad osvojimo prvenstvo za tjedan dana nešto ugrabit pa ti šaljem…
hahaha …. dobra, dobra