Malta

    Evo nakon malo poticaja od čovjeka koji drži 3 kantuna stranice (b/a) krećemo sa još jednim putopisom koji možda čak i pretekne Cobrin London od tri milijuna i petsto tisuća nastavaka i postane nova najveća mora svih densera (odma iza onih nogometnih velikana od b/a).

 

Dubrovnik – Bari

 

    Kako je Matko dosta aktivan u češljanju stranica jeftinih aviokompanija otkrio je da Ryanair leti za Maltu iz Barija. Otkrili smo i da se red plovidbe Jadrolinije za Bari poklapa, a nakon što su se Šime i Marin priključili, to je bilo to. Za Maltu smo uzeli karte Ryanaira, koje su s 0 eura u konačnici koštale 50, jer su nam naplatili checkiranje bursa 15 eura po smjeru, checkin, pa čak i plaćanje karticom preko interneta. Povratna karta za trajekt Dubrovnik-Bari je koštala oko 700 kn što je uključivalo četverokrevetnu kabinu i doručak.
    U Bari smo došli u 8 ujutro u srijedu i nakon ležernog prelaska granice (Talijani ko Talijani) pokušali pronać naš hostel koji je ujedno na Hostelworldu bio najjeftiniji u Bariju (enormnih 160 kn po glavi) i na najboljoj poziciji u centru starog grada. Inače Bari ima nevjerojatno malo hostela za grad njegove veličine (300 000 ljudi). Kad smo našli ulaz u hostel nazvali smo vlasnika i pitali je li se mogu burse ostavit ranije, a ne u navedenom check-in vremenu, a on će na to da nema problema i da će doć za 5 minuta. Došao je nakon po ure i naplatio raniji check-in 2 eura po glavi (đubre jedno kapitalističko). Inače kad smo rezervirali kod njega smještaj poslo je na mejl disklejmer od 2 strane.
    Ostavili smo burse u hostelu i prošetali po gradu. Za Bari su nam svi govorili da je ružni lučki grad, ali uopće nije tako, čak je i ugodan i relativno lijep. Barežani su svi bili jako ugodni i nismo primjetili neki kriminal za kojeg su na Wikipediji rekli da je cvao u starom dijelu grada. Mi nismo baš pogodili najbolje vrijeme za ić po svijetu jer je bilo jako hladno i vjetrovito i svako malo je padala kiša. Nakon lunjanja po gradu uvečer smo se vratili u hostel koji se sastojao od prizemlja i 2 kata, a na svakom katu su se nalazila po 2 kreveta na kat. Prvi kat je ustvari bio hodnik na putu za drugi kat, a prvi i drugi kat su povezivale drvene stare i nevjerojatno strme skale pune crvotočine. Za dodatnu posteljinu se trebalo platit još 2 eura, a brižni gazda nam je ostavio i natpis da se ne tuširamo previše jer nismo toliko šporki i da gasimo svjetla kad god možemo. Tople vode jedva da je bilo, bila je mlaka i jedva curkala. Na prvom katu smo zatekli tri slobodna kreveta i na četvrtom nečije stvari pa smo odlučili pričekat tog četvrtog i provat ga deložirat. Nakon jedne ure pojavila se jedna Japanka koje je više nego drage volje pošla ća na drugi kat kad nas je vidjela. Jedna zanimljivost hostela je i slika Isusa poviše zahodske školjke ispod koje piše: “Isuse uzdam se u te!”. Tako ako ko ima tvrdo govno, zna da ima pomoć s nebesa na zahodu. U smještaj nam je bio uključen i doručak, ako se to može uopće tako nazvat. Bilo je nekih pahuljica i mlijeka, a suđe su prali sami stanari i svi iz istoga jeli. Moglo se uzet i nekih kroasana u celofanu i nešto ala kao-kao, što je zagrebačkim studentima poznata slastica iz menze koja od dječaka pravi muškarce. Pod ključem je držo u staklenom ormaru razne delicije koje su se mogle uzet uz nadoplatu, a u što je spadala npr. pasta raznih oblika.
   Uvečer smo pošli obić kafiće, ali u Bariju kao i kod nas nema niđe nikoga preko sedmice pa smo sjeli u neki pub na pivu koja je bila 3-4 eura po litre. Dan iza smo se digli i pobjegli iz te šupe što je vlasnik zove hostelom i krenuli lutat po gradu jer nam je avion bio tek oko 18:30. Počela je opet kiša pa smo ušli u muzej katedrale. Ulaz je bio besplatan, a žena koja tamo radi ko da je boga vidjela. Vodila nas je dvije ure po postavu i sve detaljno objasnila, izgleda da ne dožive često da ih neko posjeti. Nakon razgledavanja, pošli smo na ražnjiće u neku grčku zalogajnicu koja se Matku na Malti opasno osvetila u vidu dvodnevne trčkavice.
    Taksi do aerodroma od autobusnog kolodvora smo platili 25 eura. Ryanair nema numerirana sjedala u avionu pa kad su se otvorila vrata busa koji nas je vodio do aviona nastala je opće strka i laktarenje. Priority boarding (ukrcavanje prije ostalih) se plaća 2 eura i po te ljude dođe poseban autobus. Otkrili smo da Talijani imaju burse taman takvih dimenzija da mogu nosit sa sobom u kabinu i tako uštede onih 30 eura što je nama Ryanair naplatio za checkiranje. Atmosfera je u avionu bila u najmanju ruku kaotična. Ryanair nema praznog hoda i čim se ukrcate stjuardi i stjuardese trče po avionu i zatvaraju pretince od prtljage. S druge strane, vozit Talijane je kao vozit osnovnoškolce na ekskurziju, opća dreka i kaos: stjuardi trče po avionu amo-tamo i zatvaraju pretince, Talijani ih opet otvaraju, jer su nešto zaboravili, pa se sele s mjesta na mjesto i isprovavaju koji im je sic najbolji, onda ovi opet trče i zatvaraju. Konačno kad su se svi smjestili počela je demonstracija o sigurnosti u letu, budući da su i za to vrijeme svi brbljali, jedan se stjuard samo izdero na neku babu: “Please, shut up!” Za vrijeme leta osoblje u avionu stalno zuji tamo amo i prodava čas piće i sengve koje koštaju ko u svetog Petra kajgana, čas lutriju i parfeme. Treba maksimizirat dobit. Let je bio dosta gombav pri slijetanu na Maltu, jer je puhao jak vjetar i mislio sam da ćemo morat napravit još jedan đir. Iako mu je bio prvi let Šime se nije posebno uzbuđivo i kad smo mu rekli da je to jedan od gombavijih letova, reko je da je vožnja avionom goli k…. i da se gore vozio u autobusu.
 

 

[
 

6 komentara na “Malta”

  1. ovaj hostel je isto “vrhunski”. kako se zove, ako koga opet put nanese u bari da se slučajno ne zajebe ko i vi?

  2. Rade, za nekoga ko je promijenio toliko fotoaparata, toliko nas puta gnjavio slikanjem i snimanjem, prilicno si “camera shy” na ovom clip-u