Nakon Grčke i Crne Gore, i Italija na završnom turniru
Italija – Španjolska 9:8 (2:2) (0:2) (3:1) (4:3)
Suci: Zwart (NED), Ohme (GER)
Igrač više: Italija 5/13, Španjolska 2/9
Dva igrača više: Španjolska 1/1
Peterci: Italija 1/1
Italija: Del Lungo (11), Di Fulvio 1, Luongo 2, Fondelli (1/1), Di Somma, Alesiani, Presciutti 1, Echenique 3, Figari, Napolitano, Bruni, Dolce, Nicosia. Trener: Campanga
Španjolska: Lopez (13), Munarriz 1, Granados, Famera 1, Sanahuja 1, Larumbe, Barroso 1, Fernandez, Cabanas, Perrone, Mallarach 3, Bustos, Aguirre. Trener: Martin
Jedna od, tek polovice utakmica, na ovome turniru koja je rezultatski nešto odlučivala, borba za treće mjesto koje donosi pravo sudjelovanja na finalnome turniru Svjetske lige. Da ne ponavljam sada probleme i okolnosti sa kojima su svi došli u Debrecen, očekivalo se svakako da u ovome susretu koji ipak ima nekakvu “težinu” bude prikazano najbolje od ove dvije reprezentacije. Talijani su se morali vratit poslije lakog i ranog pada u susretu protiv Crne Gore, Španjolci pak pokazati da mogu sigurnije u završnici. No, opet smo dobili jednu utakmicu u kojoj je mnogo lakše bilo zbrajati pogreške nego kvalitetnije poteze. Od onoga vrijednog najprije bi se moglo pohvalit oba golmana, Lopez je 5 puta bio uspješan kod igrača manje, zaustavio šut Alesianija koji je bio sam u kontri, i još isto toliko šuteva iz igre. Del Lungo je kod igrača manje imao veliku pomoć svoje obrane, četiri šuta su blokirana, ali je iz igre isto pokupio sve što je trebalo i moglo. Može se reći dakle da su generalno obrane nešto što je ličilo na kvalitete ovih dviju reprezentacija, naravno, i tu je bilo propusta, posebice kod Španjolaca koji su si dozvolili da im pomutnju na 2 metra pravi Di Fulvio (izborio dosta igrača više, peterac) a Echenique čak i postigne gol sa te pozicije. U nedostatku prvih talijanskih centara, Španija je dugo istrajavala na presingu i osim pomenute dvojice mnogo lakše izlazila na kraj sa uplivavanjima koje su radili Dolce, Di Somma ili Alesiani dok su Napolitano i Bruni bili skoro nevidljivi. Na drugoj strani, talijanska obrana je uspijela neutralisati Munarriza, Granadosa i Perronea kao glavne opasnosti po svoj gol, primivši tek 1 gol od 13 pokušaja ove trojice, pri čemu su od tih 13 velika većina bili iz nepovoljnih pozicija. U takvim postavkama, ljevoruki Mallarach i Echenique su morali dosta forsirati ali i bilu su najefikasniji kod svojih timova.
Napadi su bili sigurno onaj segment gdje ni jedan od trenera ne može biti zadovoljan. Italija je nakon minute i pol imala 2:0 (oba gola sa igračem više) ali je onda nastavila 15 minuta bez gola, treći su postigli tek početkom treće četvrtine isto iz igrača više a u međuvremenu nisu iskoristili još 6 takvih prilika. Iz igre su zaustavljani obranama Lopeza ili blokovima Figlioli, Luongo, Dolce i Fondelli. Španjolska je do kraja prve četvrtine uspjela poravnati golovima Mallaracha, prvi na zonu, drugi iz igrača više, ali onda i oni očajni kod brojčane prednosti, iz narednih 7 pokušaja nisu dali niti gola, uspjevajući još dva puta tek u posljednoj četvrtini (jedan sa 2 igrača više). Ipak su u drugoj četvrtini uspjeli preokrenuti na 2:4 golovima iz igre, Sanahuja na zonu, te Barroso sa ljeve strane koji je imao vremena i da mu ispadne lopta, ponovo je pokupi i šutne nekako dok mu Echenique nije prišao. Italija se vraća u utakmicu golovima sa igračem više, Luongo prvo realizira sa ljeve strane a potom i asistira na stativu Alesianiju. Munariz iz vana postiže svoj jedini gol a poravnanje na 5:5 donosi još jednim golom Luongo. Do polovice posljednje četvrtine igra se gol za gol, Echenique sa centarske pozicije zabija kraj Granadosa, Bustos poravnava izvlačeći se na 5 metara. I jedni i drugi su onda sigurni kod igrača više, oba puta akcije na stativu za Presciuttija i Fameru. Talijani u finišu ipak ponovo dolaze do 2 razlike, peterac koji je na 2 metra zaradio Di Fulvio realizira Fondelli, Echenique na isteku napada zabija sa desnog vanjskog. Kod Španjolaca pokušava čak i Cabanas kad nema drugih opcija (blokiran), Perrone iz vana pogađa samo stativu a Mallarach kod dva igrača više, opet iz jedne akcije sa pogrešnim dodavanjem, ipak realizira sa desnoga krila za 9:8 na nešto više od minute prije kraja. Talijani gube loptu u svome zadnjem napadu ali i zadržavaju pobjedu pošto uspjevaju izblokirati još jedan pokušaj Mallaracha.
Tako se došlo do onoga zbog čega je održan turnir u Debrecenu, tri predstavnika koji idu na finalni turnir Svjetske lige u Gruziju (pored Italije to će još biti Grčka i Crna Gora). U 3 dana odigrano je 12 utakmica od kojih je tek 6 zapravo rezultatski bilo bitno. Srbija i Španjolska igrale su revijalno prvoga dana, sureti za plasman od 5-8 mjesta nebitni, kao uostalom i samo finale jer su oba učesnika već osigurala plasman. U vrijeme pandemije, u (valjda) olimpijskoj godini, vaterpolske organizacije nastavljaju sa svojim “inovacijama” koje teško do služe igračima ali i publici. U Debrecenu publike naravno nije bilo, ali teško da je atraktivno bilo i gledati TV ili online prijenose (istaknimo, odlično odrađene) utakmica koje se nebitne, gdje fali dosta igrača, i u fazi u kojoj se sa pripremama za najznačajnije natjecanje praktički tek počinje. Dodaju li se tome klupska natjecanja koja su u tijeku, a igračima su klubovi ipak najbitniji izvor financija, teško je odgonetnuti kojim se interesima vode svi ti vaterpolo dužnosnici. Možda bi ponajprije trebali početi sa logikom? Opet, sjetimo se da Svjetska liga i ranije nije bila naročito primamljiva nekima u godinama većih takmičenja, te su odustajali tada od natjecanja u njoj. Ako su sada svi pristali na to, ko smo mi da nešto drugo promišljamo i pitamo se?