Tri zlata i jedan Centar

Moram priznati da ova tri reprezentativna zlata lijepo izgledaju. Svjetsko sa U16, Europsko sa U18 i Svjetsko sa U20. I ako bih se usudio ovako malo izfilozofirati, mislim da bi ova tri zlata konačno moglo biti nešto što napokon nagovještava neku smjenu generacija u globalnom vaterpolu. Za raspravu je o tome zašto u ovom najelitnijem vaterpolo imamo toliko više starijih igrača danas nego prije, ali tu raspravu nećemo voditi danas. Niti ćemo pričati zašto dosad nije došlo do definitivne smjene generacija. Neću niti točno izdefinirati šta znači smjena generacija. Mislim da možete svi vizualizirati taj koncept u glavi. Možda nema ni pretjerano smisla pričati zašto je Hrvatska uspjela osvojiti ova tri zlata. Zaokružit ćemo ovako. Hrvatska je osvojila tri zlata. To se ne može nazvati slučajnosti. Ne znam oće li ijedan od ovih momaka biti novi Sukno, Fatović ili Bijač, isto nije bitno, ali teško je pogledati na ova tri zlata i ne pomisliti kako je hrvatska vaterpolo reprezentacija spremna za smjenu generacija. Ma šta god to značilo.

Može se iz svakog ugla izanalizirati ova situacija sa 3 zlata, ali ne možeš ostati indiferentan prema njoj. Ne može neki mađarski ili španjolski ili talijanski izbornik pogledati na ta tri zlata i reći, “ma nema veze, mi razvijamo igrače za seniorski vaterpolo” ili neku drugu frazu obrambenog mehanizma. Možda je neko zlatno doba vaterpola iza nas, možda i nije, ali kakvo god vaterpolo doba nam sada slijedi, sigurno je da hrvatski vaterpolo u njemu prednjači za bar 3 zlata. I ako si izbornik bilo koje druge vaterpolo reprezentacije, bilo koje generacije, ne možeš reći da ne osjećaš kao da trenutno kaskaš za Hrvatskim vaterpolom.

Jebote led kakav paragraf. Ko da ga je slavni Dean Bauer pisao. U današnjem vaterpolu koje je tek nedavno uvelo svjetsko U16, koje je tek nedavno prešlo sa U15/17/19 na U16/18/20, koje ima toliko novih sportsko-korporativnih elemenata i promjena, u tom vaterpolu ako uzmemo ove rezultate, ova tri zlata govore da ovaj sada trenutak hrvatski vaterpolo dosta prednjači nad ostatkom. Španjolska je jedina donekle u konkurenciji sa Hrvatskom. Mora li to nužno značiti da će ti momci biti jednako dominantni u seniorskoj konkurencije, naravno da ne znači. Možda ova tri zlata nebi imala baš sad neku pretjeranu vrijednost, da stanje u globalnom vaterpolo nekako nije u nekom međukoraku. Sve je nešto između. I ja mislim da puno klubova, trenera i igrača nemaju dulje planove od godinu dvi dana. Ja mislim da ama baš nitko nema niti približan plan kako će mu izgledati reprezentacija nakon Los Angelesa. Tako da su ova tri zlata došla kao neki konkretni dokaz da u cijeloj ovoj močvari produženih karijera i kratkoročnih planova ipak postoje neke konkretne buduće generacije. I sad ako si ti netko tko se brine o budućnosti vaterpola u tvojoj zemlji, kako ćeš ti reagirati na ova tri zlata? Znaš da će ti prije ili poslije svi ovi 30+godišnjaci morati otići u mirovinu. Hrvatska je sa ova tri zlata povukla potez koji kaže da su joj mlađi uzrasti i njihovi klubovi spremni za smjenu generacija, pa kad god do nje dođe. Sad je red na ovim ostalim da se malo uozbilje u svom radu sa mlađima.

Inače nisam neki da sada tu pratim mlađe reprezentacije, ali gušta sam gledati kako su ovi momci dočekani od svojih klubova i svih ljudi oko klubova. Guštaš gledati kako djeca, roditelji, članovi i prijatelji klubova guštaju. I lijepe su to geste. I ja sam baš u njima uživao. Nisam čitao jesu li ikoji drugi mediji išta to prenosili. Ne zanima me iskreno. Meni je bilo gušt gledati kako klubovi dočekuju svoju djecu, svoje svjetske prvake. Ali negdje u svemu tome se počelo spominjati o nekon nacionalnom vaterpolo centru, ili vaterpolo domu. Nešto sam o tome raspravio sa urednikom, obojica smo kao skeptični treba li takav dom, kao nakon ova 3 zlata očito je da sve dosad ide kako treba, možda baš zbog toga šta je vaterpolo mlađih uzrasta puno više decentraliziran nego seniorski. Međutim uvelike nam se razdvajaju mišljenja oko toga gdje bi ga se trebalo izgraditi. 

Urednik misli da bi ga se trebalo izgraditi u Rijeci… zajebavam se. A šta mislite đe moj urednik misli da bi se trebao izgraditi bazen koji bi trebao predstavljati neki kao hrvatski vaterpolo dom? Što mislite ĐE bi moj urednik da se izgradi taj vaterpolo objekat? Ja se baš ne slažem sa tim, ne zbog toga jer mislim da Dubrovnik nije vrijedan takvog jednog objekta, dapače, nego čisto geografski mi je predaleko. Naime ja vam imam iskustvo treniranja u jednom takvom objektu. Sezonu ipo sam branio za PSV iz Eindhovena. A Pieter van Hoogenband bazen u Eindhovenu, na kojem smo mi trenirali, je ujedno i državni centar za sve vodene sportove u Nizozemskoj. Tako da bih onda pitao okolo momke kako to sve djeluje kod njih. Kako je škola organizirana, kako su treninzi organizirani. Koliko su udaljeni od kuće i roditelja. Nisam neka iskusnjara da sam vidio sve bazene i teretane svijeta, ali isto sam ostao iznenađen kad sam vidio da mi sada u teretani postoji kamera uz pomoć koje mogu gledati svoje držanje dok radim mrtvo dizanje. Bilo još nekih sprava, a bilo mjesta koliko god ti treba, a onda trebaš prošetati nekih pedesetak metara unutar toga kompleksa da dođeš do samog bazena. Meni je baš bilo top. Da sam mogao igra bih u Eindhovenu dok god mogu, ali jebiga nije se sve spojilo sa obitelji u Njemačkoj i sve to da sad ne dužim. Uglavnom, meni je nizozemska vaterpolska liga i sama Nizozemska ostala u odličnom sjećanju. I sviđa mi se kako im je sport organiziran sa nacionalnim kampovima za svaki sport. I kako djeca svih uzrasta sa svih krajeva Nizozemske dolaze u te centre i rade treninge. Međutim nešto je drugačije kod Nizozemske, kao i kod puno drugih zemalja. Geografija. Naime, Nizozemska je skoro dva puta veća nego Slovenija, ali pošto nema nijednu planinu imaš dojam kao da je duplo manja od Slovenije. Čisto da usporedimo udaljenosti. Ja bih na svoje najdalje nizozemsko gostovanje odputovao iz Dusseldorfa, gdje sam živio, do Eindhovena, onda sa ekipom na utakmicu i onda nazad za Dusseldorf. Dok u Njemačkoj, kad bi igrali protiv tamo nekih ekipa sa sa istoka Njemačke, tamo na granici s Poljskom i Češkom. U istom tom vremenskom periodu u kojoj bih u Nizozemskoj otišao na najdalju utakmicu, odigrao utakmicu i vratio se doma, bih u Njemačkoj vaterpolskoj ligi tek doputovao sa kombijem na najdalju gostujuću utakmicu. Ne bih se niti tek zagrijao, niti rastegao, niti skočio u vodu. Tek bih stigao. Ja vam ne mogu objasnit kolika je to razlika u svemu. Gostovanja u Njemačkoj ligi su nekad baš pravi grind, dok u Nizozemskoj ti nijedna subota neće propasti kupujući pive u 3 ujutro negdi u tri pi… ma…ne po autobahnu tamo.

Što želim reći ovim svime reći. Geografija je bitna. Te neke sitnice kad se pomnože na puno ljudi znače puno. A Dubrovnik je dole blizu granice sa Češkom i Poljskom. Ne može tamo biti neki centar vaterpola. Rijeka mi ima previše uzbrdica i nizbrdica da bi tamo stavio vaterpolo centar. Odličan je Kvarner, lijepa je Rijeka, ali puno uzbrdica i nizbrdica. Ne može tu biti vaterpolo centar. Ali ako Rijeka poradi na toma da u budućnosti ima puno manje nizbrdica i uzbrdica, onda ulazi u konkurenciju za vaterpolo dom. Šibenik je premalen i preudaljen od Splitskog aerodroma. Zadar isto ne može biti vaterpolo dom jer ja ne volim Ryan Air. Ne bih se niti složio sa Zagrebom kao vaterpolo domom. Ja znam da postoji skupina ljudi koja bi htjela da je cijeli hrvatski sport u Zagrebu jer bi njima tako bilo najjednostavnije, ali zapitajte se jedno jednostavno pitanje. A gdje bi bilo lipše imati jedan takav vaterpolo dom ili vaterpolo centar nego u Splitu. Split u vaterpolo smislu pomalo postaje kao Budimpešta. Imaš Poška, imaš Mornara, imaš Jadrana, imaš OVK Split. Tu ti je na sat vremena udaljenost Makarska i Šibenik, na dva sata Zadar i Korčula. Rijeka, Dubrovnik, Sisak, Zagreb i ta okolica sve na negdje 3-4 sati udaljenosti. Sve udaljenosti koje se daju u jedno jutro odraditi. Ima aerodrom. Ima razno razne fakultete ako ikoja budala odluči studirati. Ima studentskih domova i srednjoškolce i studente. Geografija je bitna. A ako sam dobro izbrojao, za ova tri zlata su zaslužni momci iz čak 10 klubova. A osim Mladosti, Medveščaka i Primorja, ostalih 7 klubova se nalazi u bliskom proksimitetu sa Splitom. U komentarima probajte pogoditi koji su to klubovi.

Vi radite kako želite, ali ja sam vam svoje reka. I još ću vam za kraj reći još i ovo. 1908e godine se vaterpolo prvi put odigrao u Hrvatskoj. U Splitskoj uvali Bačvice. I ako mene pitate. Ja bih na vašem mjestu porazbija par onih novih ružnih hotela i apartmana šta su se izgradili na Bačvicama i napravia tamo taj Hrvatski vaterpolski dom. Samo dođite tamo i počnite rušiti te hotele i apartmane. Jer dodatna centralizacija ikakvog oblika u bilo kojem hrvatskom sportu treba u istoj mjeri kao i još ružnih apartmana i hotela na Bačvicama. Svi znamo kako su te priče završavale zadnjih godina i zašto su tako završavale. Velikim dijelom zato i uživam u uspjesima ovih mladih, jer još nisu iskvareni tom klasičnom sportskom centralizacijom koja nastupa čim se približe seniorima. Ne mogu reći da sam indiferentan po pitanju izgradnje tog objekta jer mene uvijek veseli kad se negdje izgradi novi bazen. Vidio sam nedavno da se Vaterpolski Klub Karlovac trudi i zalaže da se u gradu sa četiri rijeke napokon izgradi i jedan bazen. Mene takve stvari uvijek vesele. I nadam se da će ta želja za izgradnjom bazena u Karlovcu uroditi nekim konkretnim plodom i planom, te kasnije i realizacijom. Tako bi me sigurno veselilo kad bi se negdje izgradio novi bazen koji bi bio kao neki dom ili centar Hrvatskog vaterpola. I gdje god da bio ja se samo nadam, da po dobrom starom običaju, taj objekat neće postati još jedan od alata klasične sportske centralizacije, da ne kažem privatizacije.

Hvala vam na čitanju.