Čudna vremena. Živimo stvarno u čudnim vremenima. Vremena bez heroja i bez posljedica. Novi korporativni operativni sustav, pod krinkom AI tehnologije, nam se povlako uvlači i gmiže u svaku poru naših privatnih i javnih života. Skaliranje, optimaliziranje, marža, excel tablice, lanac opskrbe, dionice, makroekonomija, Gordon Gekko i korporativna praznina. Državni outsourcing pod pričom o kapitalizmu u posve novom ruhu. Od babilonske kule preko Rima do današnjih dana. Uvijek kao neko slaganje lego kockica. Jedna velika korporacija, sastavljena od manjih korporacija, koje su sastavljene od još manjih lego kockica, koje su sastavljene od jos manjih lego kockica. I ako želiš biti dio tog velikog lančanog nakupljanja lego kockica moraš se pretvoriti u istu jasno definiranu lego kockicu inače… te nema. Navodno. Tako barem insinuira onaj najgori oblik marketinga od svih, korporativni marketing.
Poštovanje i dobro došli. Od europskoga u Beogradu je već prošlo par mjeseci. Dok god nisam počeo pisati ovaj članak nisam pitao urednika Martića da mi pošalje sliku koju mu je tadašnji selektor Stevanović poslao. Ima ona izjava da u životu najviše bole oni udarce koje nisi vidio da dolaze. Oni udarce koji te iznenade. E pa ovo sa Urošom je bilo nešto skroz obrnuto od toga. Jedan od onih trenutaka kojeg nisam vidio da dolazi. Koji me iznenadio. Tako je i mene u ovome trenutke pogodio Kembe. Nisam ga očekivao. I nisan htio dijeliti ovu priču jer je, bar meni, bio simpatičan “off the record” momenat i nisam htio od toga praviti ista vise. Ali sad kad je Uroš Stevanović opet među nama civilima, te kada opet ima pravo nastupanja na Danče Fantasy natjecanju, onda sam odlučio podijeliti ovu simpatičnu pričicu.
Poštovanje svime, i hvala na čitanju. Pričekao sam malo sa ovim člankom jer sam se nadao da bih možda ipak mogao biti u krivu. Pričekao sam jer sam mislio da možda ja nešto ne znam ili ne razumijem. Nešto šta ljudi malo pametniji i iskusniji od mene znaju i razume. Dio mene se i dalje nada da će me predstojeće europsko razuvjeriti. Bez ikakve uvrede ikome. Ništa osobno ili neosobno. Kao osoba koja se skoro cijeli život bavila vaterpolom, mene i dalje ozbiljno nervira, ozbiljno smeta i ozbiljno provocira sama pomisao da se sada vaterpolo igra isključivo na 25 metarskim terenima. Znam da nije kraj svijeta, i da postoje veće stvari na ovome svijetu od sporta i vaterpola. Znam da će uvijek biti sto ljudi, sto ćudi. Ali mene baš nervira ovaj vaterpolo na 25 metara. I to dolazi od osobe koja je još prije 7-8 godina javno govorila kako, u svrhu adaptiranja i boljeg promoviranja vaterpola nekoj široj masi potrošača, nema ništa protiv radikalnih promjena u vaterpolu.
Australija se po popularnosti sportova bitno razlikuje od Hrvatske ili ostatka Europe. Kad pitate lokalce koji je sport najpopularniji, gotovo sigurno ćete dobiti odgovor: “footy”, što je australska odmilica za nogomet. Ali ne radi se o sportu s loptom kojom se igra stopalom, nego o sportu koji bi se, ako bismo slijedili istu logiku imenovanja, trebao zvati “handegg”, obzirom na to da se igra uglavnom rukom s rekvizitom koji je nalik jajetu.
Već 21 godinu Vaterpolski klub Lošinj uspješno organizira međunarodni vaterpolski turnir „Dobri dupin“. Tradicionalni termin početkom rujna i ove je godine okupio sedam ekipa: Primorje EB, Jug AO, BVSC Zuglo, Solaris, Osijek, WBV Graz i, naravno, domaćine – VK Lošinj. Nakon tri dana igre i druženja pobjednički pehar putuje u Rijeku.
Poštovanje dragi čitatelji. Ne znam kako na lijepi način otvoriti drugu epizodu vaterpolo trilogije Zločin i Karma. Nema lijepog načina da vam ovo kažem, ali nažalost našeg vaterpola više nema. Napustio nas je. Nije više među nama. Napustio nas je i zamijenjen je umjetnom i šupljom imitacijom samog sebe. Zamijenijenjen je generičkom verzijom samog sebe namjenjenog za šire mase za koje znamo da ionako nikada neće doći.
Dok je Podgorica ugostila završnicu još jednog „novog“ natjecanja pod okriljem World Aquatics – sada već bivše Svjetske lige, preimenovane u Svjetski kup – ljubitelji vaterpola ponovno su svjedočili pokušaju modernizacije sporta koji ne uspijeva pronaći pravi balans između atraktivnosti, jasnoće i tradicije. Usred svega – nova pravila. Nova pravila koja su trebala podići razinu igre, ali su umjesto toga otvorila vrata još većoj zbrci, frustracijama i apsurdu. U praksi – gledali smo produžene VAR prekide, neshvatljive odluke i situacije koje više zbunjuju nego što pojašnjavaju. Vaterpolo, sport koji se bori za pozornost publike, dodatno je zakomplicirao vlastiti proizvod.
Dušan Mandić izabran je, može se reći jednoglasno, za najboljeg igrača 2024. godine u prestižnom izboru Total Waterpola. Prvi je igrač koji je ovu nagradu osvojio drugi put. Nakon Sandra Sukna, koji je bio prvi osvajač ove nagrade u njegovoj, nažalost, posljednjoj sezoni 2017. godine, ove je godine Loren Fatović bio drugi, a Marko Bijač peti u izboru.
Poštovanje dragi čitatelji. U zadnje vrijeme smo sve više i više svjedoci implementiranja novoga sistema djelovanja i transparentnog rukovođenja svih vodenih, tzv akvatičnih, sportova. Bilo svjetskih ili europskih federacija. Novi sistemi kao takvi donose sa sobom neke nove zakone, alate i procedure. A donose sa sobom i neke nove regulative, operativna tijela i kazne. Da bi nešto bilo vrijedno kazne, potreban je neki vid prekršaja ili zločina.
Nedavno smo dobili najavu o testiranju još jednih novih vaterpolskih pravila. To se trebalo dogoditi na Svjetskom kupu tijekom zime i proljeća, ali iznenada, poput groma iz vedra neba, nova pravila su usvojena 9. studenog 2024. Još jedan set novih pravila.










