Propuštena prilika

„Jesi živ?” – Dolazi mi poruka na mesendžeru. Predsjednik Martić. Još prošli tjedan san mu svojevoljno reka napisati moj doživljaj one situacije između Mornara i Šibenika (Solarisa za stariju generaciju). I još ga nisan napisa. Nakon šta san vidia reakciju nadležnih na ono šta se dogodilo nakon sirene malo san se snerva.

Stvorilo mi se neko mišljenje i refleksno san reagira javljajući se predsjedniku govoreći mu kako i ja želin napisati članak o cijeloj toj situaciji. Mislin da je bitna situacija i mislin da ju je bitno rasjeckati na proste faktore. I onda san sta na sekund. Zašto da ja uopće išta pišen o tome? Zadnjih misec dana san počea opet trenirati. Dosta improviziram i dosta se oslanjam na neko svoj dosad stečeno iskustvo. Naša san teretanu di radin cross-fit i malo kick-boxa ako stignem. Na poslu sve u redu. Dosta učim i to primjenjujem u svom treningu. Počea san čak i joggirati ujutro prije posla. Naša san si i klub, tako da sve ide svojin tokom. Nije bit moje trenutne razine, nego mog progresa iz tjedna u tjedan. Tko god me zna, ili je trenira sa mnon, ili me trenira zna da je situacija opasna kad san svojevoljno budan prije 6 uri i oden trčati. Nije to do moje motiviranosti, nego do moje odlučnosti. Nadam se da razlikujete ta dva pojma. Teže Marvelous Marvin Hagler stanje uma.  Ali zanemarimo to sve na sekund. To je samo mala crtica iz mog života koju vam možda nisan ni triba govorit.

I sad se ja mislin… kojeg vraga mi triba napisati neki članak di ću samo nekoga snervati i nabaciti na sebe neki vid nečije negativnosti. Ne triba mi to sada. Da je influencer bit lako, kolumnist bi bio svatko haha. Nije to baš napisati par riječi i izbaciti ih u univerzum. Postoje posljedice za bilo koju skupinu slova na jednoj gomili. Problem je samo što isti ljudi od kojih imaš posljedice su isti oni ljudi koji pronalaze inspiraciju u tvom radu. U kratkih par poruka san objasnio predsjedniku stanje moje duše i razloge moje neasertivnosti u ispunjenju dogovorenoga.

“Welcome to the club” – Odgovara mi predsjednik u cijeloj svojoj mudrosti i svijetlosti. Već prije mi je priča predsjednik o nekin anegdotama i stvarima koje bi mu se događale nakon nekih njegovih članaka. Šta se tiče ljudi koji čitaju ova moja slova na gomili, ja živin u nekoj vukojebini i više san neki fiktivan lik na društvenim mrežama i u vaterpolo medijskim kuloarima, dok predsjednik piše članke kao First-Person-Shooter. Samo ima jedan twist u cijelom tom plotu. Na treninzima napredujem puno više i brže nego san očekiva. Svjedoci smo da stvarno ne znamo šta nam sutra donosi i jedan dio mene nikako da isključi onu opciju da se još jednom vratin igrati doma. Ne pitaj me šta, di i kako, jer ne znan ni sam. A početkom iduće godine iman termin za Njemačko državljanstvo. Već san skoro 7 godina u Njemačkoj.  Ne bitno. Bitno je da sada ja ka igrač/golman koji će možda još jednom u budućnosti igrati u toj istoj ligi želin dati svoj komentar na jednu od odluku nadležnih. Zašto da se opet ubacin u tu neku sivu zonu? Čemu to? Prije san bia vođen nekon željom za promjenom. Očito je da ima dovoljno ljudi u svijetu vaterpola koji imitiraju ono šta ja pišen, ili su inspirirani stilom kojin ja to pišen, ili čisto pišu o temama koje je prije bilo zabranjeno pisati i spominjati. Znači obavia san svoje? Ostavia san svoj trag i to je to…? Kako dalje pisati, ali ne zbog pisanja, nego zbog vaterpola?

“Je, za tebe ka igrača je malo drugačija situacija.” – Ogromnu dozu empatije i suosjećanja za moju situaciju predsjednik Martić pokazao je. Van vaterpola, šta se tiče moga pisanja. Pari mi se da postoje dva načina na koji mogu nastaviti pisati.

Jedan je da svaki moj sljedeći tekst  mora biti jednako “na granici” kao i ovaj prije. Drugi način je da si ja nađen neku svoju malu sredinu i nekin sjedilačkim i odanim ponašanjem dodajem na vrijednosti samom pisanju. Da van buden iskren. Meni se baš i ne piše. Meni se igra. Meni se trenira. Cijeli moj razlog zašto san se na sekundu uvatia pisanja je bia da na neki način moja igra dođe do izražaja. Samopouzdanje koje imam da uopće bilo šta napišem crpim iz vjere u moje sportske sposobnosti. Da ja ne virujen u sebe ka sportaša đavla bi ja išta ovdi napisa.

I tako tjedan dana ja u dubiozi oko ovoga svega. Zašto nebi samo umuka. Uvatia se treninga. Bia strpljiv i čeka da moja igra pokaže ono šta moje gomile slova projeciraju. Zašto? U zadnje vrime svako malo se uvatin i mislin si kako bi moga postati mali namazanković i lukavac. Vidin načine di bi tako lako bez ikakve drame i stresa moga “napredovati u životu”. Prodati malo duše za tu dozu komfora i sigurnosti. Virujte mi za nekoga ko je zagazi u 31. godinu to su velike unutarnje borbe. Nastaviti svojim putem, ka i dosad, ili jednostavno početi se ponašati “niz dlaku”…?

Danas je moje pisanje i dalje u službi vaterpola, jednako kao što će biti i moja igra jednom kad se par stvari posloži. Zamisli ti to. Ja san uspija samog sebe uvjeriti da je moj “uspjeh” u vaterpolu bitan za sami sport. Zamisli ti to. Ja san uvjeria samog sebe da ja imam dužnost prema vaterpolu. Zamisli ti to. Ja san uspija uvjeriti samoga sebe da sam ja koristan za vaterpolo i unatoč tome u mojoj glavi vaterpolo meni ne duguje ništa, a ja vaterpolu dugujem sve. I možda će me jednoga dana slomiti, ali ne danas. Možda ću i ja jednoga dana pokleknuti i početi zloupotrebljavati vaterpolo za male osobne ovozemaljske interese. Možda, ali ne danas. Već san upozoria neke ljude koji čitaju moje tekstove da mole dragog Boga da ja ne znan braniti, jer su u suprotnom nastradali. Ja znan da vi čitate ovo i vi nemate predodžbu mene na golu, ali ja san uvjeren da 99% ljudi koji čitaju moje tekstove mi, na običnom vaterpolo raspucavanju, nebi mogli dati gola. A ovih preostalih 1% bi mi dali gol nekako na sriću.

https://www.instagram.com/p/CGP_HjZpt6m/

 A sada nakon ovoga velikog uvoda i objašnjenja, mislin da je vrijeme malo pričati i o tome kako su se nadležni u Hrvatskom vaterpolu odlučili odnositi sa situacijom koja se desila NAKON sirene za kraj vaterpolo utakmice između Mornara i gostujućeg Šibenika.

Ovo sada je moja slobodna interpretacija, a ako vas zanimaju činjenice uvezi ove situacije to možete naći u ovom članku…

Vidia san video. Na prvu mi je parilo da je golman napa igrača i igrači oko njega su napali toga golmana. Parilo je ka da su ga nabubali dobro, ali opet ništa pretjerano. Naposljetku je ipak izronia. Kad san vidia da su neki sa klupe uletili pomislio sam si:”uh momci, niste smijeli to uraditi”. U nekin legalnim terminima igrači koji su u bazenu mogu se voditi pod “udarače u nehaju”, dok ovi koji skaču sa klupe dobivaju automatski epitet “udarača prvog stupnja”. Za ubuduće. Osin ako nije baš baš gusto klupa nikad ne uskače. Nema smisla. Kontraproduktivno je ciloj situaciji. Čak i ako želiš biti “za ekipu” i sve to, bolje ti je da ostaneš na suvome. Kad san vidia to malo san se zabrinia, ali vidia san da se situacija brzo smirila. Nije bilo lipo za gledati, ali opet nije bilo ni ružno za gledati haha.

Kad san tek vidia snimku nije još bilo puno pregleda, ali pretpostavlja san da će dobiti dosta pregleda. Kasnije san pročita, čak možda i podijelia ne fejsu, zajedničku objavu dvaju klubova uvezi incidenta i baš mi je bilo toplo oko srca. Mislia san se oće li biti ikakve kazne, ka tribalo bi nekome nešto, ali valjda neće. Nije situacija za dodatno kažnjavanje pomislio sam si. I grdno san se prevario.

Sveukupno preko 10 000 kuna kazni. Stari. Ako je ikada postojala situacija u kojoj se moglo progledati kroz prste, a odlučilo se upirati prste. Nije do toga šta je netko kažnjen. Neki vid zakona se morao sprovesti. Ne možemo se tek tako lemati nakon svake utakmice i nikom ništa. Nešto mora biti. Ja mislin da se morala izvesti bilo koja birokratksa akrobacija, da se ove momke i njihove klubove što manje financijski ošteti. Međutin ja san uvjeren da su razlozi zašto je netko reagirao kako je reagirao imalo najviše veze sa tim što je taj video bia i na drugim “mainstream” medijskim portalima. Oni koji su reagirali su reagirali zbog onoga šta će selo reći ako oni ne reagiraju. Ova kazna je osmišljena tako da nadležni osiguraju sebe. I nebih čak niti isključio da je na ovo gledano kao na priliku za zaradu. Ako se ipak plate kazne mislin da oba dva kluba i kažnjeni igrači imaju pravo znati šta je urađeno sa njihovim novcima.

U ova vremena apsolutne podjele među ljudima naš sport ima dvi ekipe koje su se zbog malog nesporazuma malo zakačile i 10 minuta poslije se pomirili. Ja bi ovim momcima da nagradu za najfair-play potez godine. Ali ne. Naš sport nema tu dozu kreativnosti. Kakva propuštena prilika. Naš savez je moga od ovih momaka napraviti jedan lijepi primjer, ne samo za ljude unutar sporta nego i primjer za ljude van sporta. Međutin šta oni znaju. Znaju se jedino svađati među sobom. Koliko je ljudi unutar vaterpola posvađano? A ovde imate primjer ljudi koji su se izlemali i pomirili, nečuveno za vaterpolo i društvene prilike u nas, i vi ih još dodatno kaznite. Slabo. Jako slabo i mlohavo ponašanje. Bez karaktera i kralježnice. Pa šta da drugi novinski portali pišu negativno o vaterpolu zbog tog videa. Jel moga itko od vas stat u obranu tih momaka? Jel bi itko iz vaterpolo svijeta ima muda izaći ispred ijednog od tih novinskih portala i obraniti te momke od negativnih komentara javnosti i skrenuti pozornost na ono što se poslije dogodilo? Kako nekome objasniti propuštene prilike?

U ovakvim situacijama čovik može jasno vidjeti razliku između matematike i života. U matematici dva minusa daju plus, a u stvarnom životu su dva minusa… dva minusa. Bar volite vaterpolo, kad se već međusobno ne volite.