Vaterpolo je mrtav. Živio vaterpolo.

Poštovanje svime, i hvala na čitanju. Pričekao sam malo sa ovim člankom jer sam se nadao da bih možda ipak mogao biti u krivu. Pričekao sam jer sam mislio da možda ja nešto ne znam ili ne razumijem. Nešto šta ljudi malo pametniji i iskusniji od mene znaju i razume. Dio mene se i dalje nada da će me predstojeće europsko razuvjeriti. Bez ikakve uvrede ikome. Ništa osobno ili neosobno. Kao osoba koja se skoro cijeli život bavila vaterpolom, mene i dalje ozbiljno nervira, ozbiljno smeta i ozbiljno provocira sama pomisao da se sada vaterpolo igra isključivo na 25 metarskim terenima. Znam da nije kraj svijeta, i da postoje veće stvari na ovome svijetu od sporta i vaterpola. Znam da će uvijek biti sto ljudi, sto ćudi. Ali mene baš nervira ovaj vaterpolo na 25 metara. I to dolazi od osobe koja je još prije 7-8 godina javno govorila kako, u svrhu adaptiranja i boljeg promoviranja vaterpola nekoj široj masi potrošača, nema ništa protiv radikalnih promjena u vaterpolu.

Slobodna Dalmacija – Vaterpolu je potrebna revolucija: ovo je postalo dosadno, sve hitno treba oživjeti, uvesti setove
Ja nisam bio protiv ikakvih velikih promjena, i to čisto u svrhu privlačenja više gledaoca i samim time sponzora. U suštini da to jednostavno zaokružim, za novac. I prije nego napadnem ovu promjenu o igranju na terenu od 25 metara, ću vam objasniti kako sam ja razmišljao i na šta sam obraćao pažnju kada sam došao na tu ideju o setovima. 

U vaterpolu su za mene dvi stvari problematične, ako pričamo o promjenama koje se moraju dogoditi da bi sport, po mome, bio atraktivniji širim masama. Prvi veliki problem je veliki postotak pobjeđivanja favorita, o tome ću malo više pričati pri kraju teksta kada buden napadao inteligenciju i obraz ljudi koji su odlučili da se vaterpolo odsad isključivo igra na 25 metarskim terenima, a drugi veliki problem, o kojem ću sada pričati, su utakmice koje budu riješene već u prvoj četvrtini. 

Kao što ste već vidjeli po samom naslovu članka, niste trebali platiti pretplatu slobodnoj dalmaciji da pročitate članak,  moja radikalna promjena, ili ideja, bi bila početi igrati vaterpolo po setovima. I sada možemo se raspravljati je li ta ideja dobra ili nije, ali ovo su ideje i razmišljanjima kojim sam se ja vodio. U komentarima ispod članka možete slobodno napisati vaše mišljenje i obrazloženje. Tu smo da popričamo. Igrao sam puno utakmica gdje sam odmah u prvoj četvrtini ili dobio ili izgubio. Igrao sam u ekipama protiv kojih je kvota na Juga bila 1,01, a i igrao sam u ekipama koje su znale pružiti dostojan otpor Jugu do samog kraja utakmice. Igrao sam u ekipama koje bi razvalile nekoga u prvoj cetvrtini sa 4:0. A bilo je i situacija kad bi i mene u prvoj četvrtini razvalilo, no diddy. I de facto sve te utakmice bi odmah završile u prvoj četvrtini. Neke ekipe nakon početnog kolapsa se nastave boriti i uhvatiti rezultat, neke odmah odustanu. Neke ekipe nakon šta počnu voditi 5:0 lagano uspore tempo i to onda sljedeće tri četvrtine postane pravo blatopolo. A nekad se dogodi ona najgora kombinacija, tzv kolektivna raspaljotka, diddy. Kad ekipa koja je pobjedila prvu četvrtinu 4:0 se tek ugrijala i sad želi zabiti još više golova, a ekipa koja je izgubila prvu četvrtinu izgubi ikakvu volju jer “znaju” da neće pobjediti. I onda bude svakakvih rezultata. Kad bi se meni događale situacije da nakon prve četvrtine ili prvog poluvremena odmah primiš 10 komada, a zabiješ 1, onda bih se ja pokušao motivirati time da, ako već nećemo pobjediti, amo makar pobjediti drugo poluvrijeme, ili amo ća makar pobjediti jednu četvrtinu. I znam da nije neka utjeha što si pobjedio zadnju četvrtinu protiv juga 3:2, a izgubio si utakmicu 17:4, ali opet je nešto šta te taj trenutak motiviralo da daš malo više od sebe nego što bi dao da nisi htio pobjediti zadnju četvrtinu. Pogotovo ako si u nekoj mlađoj ekipi sa puno igrača koji imaju još mjesta i vremena za napredak. Sutra je novi dan i idemo dalje. Nekad ne možeš drugačije. 

To je bia više neki početak razmišljanja o tom pravilu sa setovima. Jer sam kroz to iskustvo samomotiviranja u utakmicama koje 99% gubiš shvatio kao neki reset. Počima zadnja četvrtina protiv Juga, razultat je 0:0 ajmo pobjediti ovu četvrtinu. I sad prebacimo to na cijelu utakmicu. Recimo da se igra ko prije pobjedi tri seta. Jedan set se igra 8 minuta. Klasična vaterpolo četvrtina. Birajte jel po novim pravilima ili po starima. I recimo da je Jug pobjedio moju ekipu u prvoj četvrtini 7:0. Počima druga četvrtina/set, rezultat je 0:0. Opet postoje šanse, ali Jug to sve riješi lagano i rezultat u drugoj četvrtini/setu je 4:1 u korist Juga. U setovima je rezultat 2:0 u korist Juga protiv moje ekipe. I počima treća četvrtina, koja završi 3:3. Igraju se penali. Po tri iz svake ekipe. Jug pobjeđuje na penale i osvaja treću četvrtinu/set i time je utakmica završena sa pobjedom Juga rezultatom 3:0 u setovima. I možemo svi doma, netrebamo se svi mučiti i gledati još jednu četvrtinu ovoga raspašoja.

Vrijeme trajanja ovakve utakmice se svelo na cca 45 minuta. Od toga je barem 15 minuta bila uzbudljivo i napeto. Bilo bi “Spannung-a” što se kaže kod nas u Njemačkoj, nekoć relevatnoj vaterpolo zemlji, a danas vaterpolo Gvatemali. Kad počne novi set i kad je rezultat 0:0. Reset se dogodi i sigurno da ekipa koja je izgubila prvi set, sad opet ima neki novi amo reć elan, želju i volju. Voljni su se boriti malo pa da vide šta će im vaterpolo bogovi u idućoj četvrtini/setu donijeti. A jel znate koliko traju utakmice koje izgubis u prvoj četvrtini sa 5:0? Sat obično kaže da su trajale oko sat, sat i 15 minuta. Ali osjećaj nakon takvih utakmica je kao da su trajale puno puno duže. Zbog toga šta je od sat i 15 minuta, napeto i zanimljivo samo prvih par minuta dok se ovi ne odvoje na 4:0. I sad svi moraju idućih sat vremena gledati kolektivnu raspaljotku. Razumijem ako se netko od vas ne slaže sa ovom mojom idejom, ali po mome ništa šta zaista predstavlja osnove i esenciju našeg sporta nije promijenjeno. Kod 25 metarskih terena, nije takva situacija.

A sada je vrijeme za ovaj ozbilniji dio teksta. Razlozi zašto sam vam opisao ovu moju ideju o uvođenju setova u vaterpolu su bili čisto da pokažem da sam već davno uložio određeno vrijeme u razmišljanje o tim nekim stvarima. Ne želim spominjati imena, niti tko je ovu ideju o 25 metarskom terenu pogurao, ali iskreno nema šanse da ako iskreno i istinski razumiješ vaterpolo i njegove elemente, da si nakon dugotrajnog razmišljanja došao na zaključak da je smanjenje terena odlična ideja. I ja bih volio kad bih mogao ovakvo ponašanje etiketirati kao čisto korporativni način djelovanja, ali ovdje se radilo o nečemu drugome, jer nema šanse, nema apsolutno ikakve šanse da netko tko razumi vaterpolo je došao na ideju da vaterpolo na 25 metara je dobra odluka. I vi ljudi koji ste glasali za promjene dimenzije terena, sram vas bilo. Baš vas sram bilo… Sad kad smo riješili taj emotivni dio, sad možemo preći na ovaj racionalni.

Jedan od razloga zašto nisam odmah reagirao na promjenu terena na 25 metara, je, kao što sam već rekao, taj da sam možda u krivu. Iako sam voljan uvrijediti i inteligenciju i obraz ljudi koji su ovo pravilo izglasali, jer to zaslužujui, opet se i dalje nadam da sam ja tu nešto falio i da ću se na kraju ja morati ispričati. Međutim ja sam poprilično uvjeren da se ja neću morati ispričavati, i sad ću vam reći zašto.

Neka vodeća misao kroz vaterpolo promjene koje su se događale zadnjih par godina je bilo zaštita napadača. Omogučavanje šta lijepših pokreta od umjetnika kao što su Denes Varga. Tu su bekovi najviše nastradali. Dojma sam da se u zadnjih 10 godina njima najviše otežao posao. I dobro, razumim šta oni tu žele uraditi. Ali zašto onda, zbog čega, kojom korporativnom računicom se došlo do zaključka da je smanjivanje terena bolje za napadače umjetnike. Kroz godine i iskustvo igranja vaterpola, i kad bih savjetovao mlađe igrače, i kad bih sam analizirao protivnike, po mome se igra napadača može svesti na jednu odluku. Možemo se i ovdje ne slagati, ali ovako ja gledam na vaterpolo. Ako imaš prostora iskoristi ga, a ako nemaš prostora, stvori ga. To je prva misao koju bi svaki napadač trebao da stalno ima dok je u napadu. Imam li prostora za iskoristit, i mogu li negdje prostor stvoriti ili otvoriti. Čak i naši vaterpolo predci su 1932. godine formalno definirali vaterpolo teren dimenzijama 30 metara X 20 metara. Prije skoro 100 godina su ljudi znali da je za više umjetnosti potrebno veće platno. Dok sam ja odrastao sam negdje čuo kako su Mađari predlagali da se povećaju dimenzije vaterpolo golova. Zbog toga šta je prosječni čovjek narastao od doba kada je nastao vaterpolo. Ima smisla. Bilo bi više golova. Kad bi se vodili logikom tih Mađara, onda ako želiš više umjetnosti u vaterpolu, zapravo bi se teren trebao proširiti i produžiti, a ne smanjiti. Ljudi su narasli, a i postali su brži i bolji. Smanjivanje terena je upravo suprotno od svega šta je vaterpolo ikad bio ili šta je vaterpolo ikad želio postati. Koliko god tranzicija nekad bila dosadna, nekada je igačima potreban period kada malo odahnu. Ne možeš 4 četvrtine biti u laktatima. Ako ćete već skratiti teren, onda bi ili trebali povečati broj igrača po ekipi, ili skratiti trajanje utakmice. Naravno ne zalažem se niti za povećanje terena, samo govorim iz iskustva igranja po 25 metarskim terenima. Po ovim zapadno-europsko-gvatemalskim vaterpolo zemljama postoje svakakvi klubovi sa svakakvim domaćim bazenima. I bilo ih je par sa 25 metarskim terenima, bilo ih je i sa 25 metarskim bazenima sa 22 metarskim terenima. Svašta sam ja tu vidio. Ne znam kakvo je iskustvo igranja na olimpijadi, ali igranje vaterpola po vaterpolski opskurnim i nepoznatim mjestima poznajem. I to za mene nije vaterpolo. Prihvaćam ga kao neku zanimljivost šta se nekada dogodi, ali kao ozbiljni vaterpolo to nikada nisam prihvaćao. Uvijek je gužva, uvijek je neko hrvanje, nepregledno je za sudce, lakše je sudcu svirati ono šta želi jer su svi stalno u klinču. Nemaju gdje stvoriti mjesta, pa se moraju stalno klinčati. Poslije druge, treće četvrtine taktika više i ne postoji. Svi su u crvenoj zoni. Potezi nisu atraktivniji, utakmice nisu ljepše, bazeni su obično zagušljiviji i ekipe koje igraju na 25 metarskim bazenima imaju veći postotak debelih, starih i dlakavih igrača koji igraju za njih. Zadnja statistika nije službena, ali po mom iskustvu mislim da sam u pravu. 

Ali sada ću vam pokazati par statistika koju su službene. Npr evo jedno istraživanje koji govori o tome zašto je nogomet sport u kojem statistički najviše underdogova pobjeđuje, ili možemo reći da je to ekipni loptački sport u kojem najviše favorita gubi Why is soccer so popular: Understanding underdog achievement and randomness in team ball sports . Ovo je jedno kladioničarsko istraživanje koja ja nisam cijelo pročitao nego sam naredio chatgptiju da mi ga pročita i onda izvuče neke zaključke. I da ne dužim puno evo šta je chatgpt reka da je ovo istraživanje reklo: 

“Glavni zaključak rada je da razina slučajnosti (randomness) u sportu snažno određuje koliko često autsajder može pobijediti. Sportovi s malim brojem poena, velikim utjecajem okolnosti i puno varijabilnosti imaju više iznenađenja. 

 Ova rečenica zvuči apstraktno, ali iza nje stoji vrlo konkretna logika o tome kako se ishodi sportskih natjecanja formiraju.

Razložimo je na tri dijela:

1️⃣ “Više slučajnosti” (više randomness)

To znači da ishod utakmice ili turnira u velikoj mjeri ovisi o događajima koji nisu direktno povezani s kvalitetom momčadi ili igrača.

Primjeri:

Odbijanac lopte koji završi u golu.

Sudac ne vidi faul.

Lopta se odbije od stative i uđe u gol umjesto da izađe van.

Jedan loš servis u ključnom trenutku.

U sportovima s puno slučajnosti:

Mali, nasumični događaji imaju veliki utjecaj na konačni rezultat.

To znači da i slabiji tim ima realnu šansu pobijediti jačeg jer ishod nije “čist” od sreće.

➡ Više slučajnosti = manja veza između kvalitete i rezultata.

2️⃣ “Manje bodova”

Ovo je ključni matematički koncept.

Zašto je broj bodova bitan?

Zamisli:

U košarci imaš 100+ poena po ekipi.

U nogometu često imaš 1 ili 2 gola.

U hokeju 2–4 gola.

U tenisu jedan break može odlučiti set.

Što je manje bodova, to je:

Svaki pojedini bod važniji.

Svaka greška ili slučajnost ima veći relativni utjecaj.

Primjer:

Ako u košarci dobiješ slučajan koš → to je 1 od 100.

Ako u nogometu dobiješ slučajan gol → to je 1 od 1 ili 2.

➡ Manje bodova = veći utjecaj pojedinačnih slučajnih događaja.

Zato su sportovi s malim brojem bodova prirodno nepredvidljiviji.

3️⃣ “Veći utjecaj vanjskih faktora”

Vanjski faktori su sve ono što nije kvaliteta igrača ili taktika, ali utječe na ishod:

Vrijeme (kiša, vjetar, vrućina, snijeg)

Podloga (trava, umjetna trava, led, tvrda podloga)

Publika (domaći teren, pritisak navijača)

Umor, putovanja, vremenske zone

Psihološki pritisak

U nekim sportovima ti faktori imaju ogroman utjecaj:

U golfu vjetar može potpuno promijeniti težinu terena.

U nogometu loš teren neutralizira tehnički jaču ekipu.

U hokeju led i odskok paka stvaraju kaos.

U tenisu sunce ili vjetar mogu potpuno promijeniti servis.

➡ Što vanjski faktori imaju veći utjecaj, to je manje “čisto” natjecanje kvalitete.”

E ovo sad više nije chatgpt 🙂 ovo sam sada ja. A u ovom zadnjem citatu i vanjskim faktorima koji imaju utjecaj na “ćistoću” natjecanja sam se isto malo nasmijao. Svi znamo šta se nije spomenilo u ovome istraživanju, ili što dobri dragi chatgpt nije napisao ili mu je promaklo. 

Naravno nisam ja slučajno tražio ovo istraživanje nego sam već prije čuo sa slične stvari. Nije meni trebalo nikakvo istraživanje da skužim da će se smanjivanjem vaterpolo terena, između ostalih negativnih efekata, samo povećati razlike između dobrih i loših. Ja ne znam je li itko od vas igrao protiv Sukna, Ivovića, Obradovića i sličnih, ja jesam. I na svu sreću smo igrali na 30 metarskim bazenima. Prvi razlog je to šta sam mogao uživati u njihovim predstavama. Čak i kad igraš protiv Ivovića i vidiš ga kako je sa pozicije beka među zadnjima počeo plivati u napad. Prođu dvi tri sekunde i Ivović ti je već pred nosom, prvi u napadu, štipa onu žutu loptu i zabija ti golčinu nakon kojeg se ti zapitaš šta je meni ovo trebalo. I to smo igrali na 30 metarskom bazenu!! O čemu mi pričamo tu?  Na svu sreću, ili nesreću, ovisi jeste li golman ili ne, Leka se taman oprostio od vaterpolo sad kad se uvelo ovo pravilo. Ali realno vaterpolo se treba zaštiti od igrača kao Ivović. Htjeli mi to ili ne, doći će nam prije ili poslije još jedan Ivović. Mlađi, bez operacije koljena. Sa zdravim ramenom. Samo ćemo tada svi igrati u 25 metarskim bazenima, a onda nam nema nikome spasa.

Uz svu statistiku i istraživanje i sve te pizde materine, nevalja se praviti pametan i kako se sve može predvidjeti i znati. Nekad se stvari dogode kako se dogode, i dogode se tako zbog razno raznih faktora koje nismo mogli predvidjeti. Iako mislim da je promjena dimenzija vaterpolo terena jednako uništavanju UNESCO-ve baštine, u suštini ne smatram da će zbog ove promjene vaterpolo upasti u probleme. Zasigurno teren od 25 metara neće pomoći u ičemu pozitivnome, ali neće biti ona stvar koja će ga baciti preko ruba u ponor nebitnosti i irelevantnosti. Ono kad sam se zbilja iznervirao na sve ovo sa 25 metarskim terenom kada sam pročitao ovaj tekst, tj ovaj intervju, tj ovaj chatgptijevski stvoren tekst koji je prezentiran kao intervju. Interview with Mr. Tamás Molnár – WWR – World Waterpolo Referee Association . Kad sam vidio ovo, e onda sam stvarno rekao da je ovo sve otišlo u kurac. Nakon ovoga nemamo mi tu više šta raspravljati. Nikad nije bilo neke ideje, nikad se nije niti izanaliziralo niti pokušalo išta izanalizirati. Ništa protiv ikoga, svi rade svoj posao najbolje šta mogu, ali više sam vremena ja potrošio u istraživanju za napisati ovaj članak, nego se utrošilo u analizu i efekte smanjenja vaterpolo terena na 25 metara na vaterpolo kao sport. Evo da dodam dva omiljena citata iz ovoga “intervjua”

“The most common reaction from fans? “It’s great for the public!”

And that’s exactly the point — if it’s better for spectators, we’ve achieved our main goal.”

Znaš ono kad boomeri ne kuže kako mlađe generacije mogu skužiti kad je nešto AI generirano, a kad nije. Kako da još pored svega toga objasnim boomerima da 68% odraslih kada gledaju televiziju paralelno gledaju i na svojim telefonima ili laptopima. Second screen usage – statistics & facts | Statista . Što bi u slobodnom prijevodu značilo da ova mala stanka u tranziciji između obrane u napad bi možda čak i bila bolja za gledatelje preko malih ekrana. Jer bi mogli na sekundu poslati poruku ili proscrollati malo ili štagod. Ne mora značiti da sam u pravu, ali zasigurno vam nikada nije niti palo na pamet. Da se vratimo na onaj “intervju”. Pazi sad ovaj citat.

As Faragó once said, “To support attacking water polo, we must eliminate tactics that cheat the sport.” With the new rules, teams must compete from the first minute to the last.

Uz svo dužno poštovanje, ali jebo te Farago. Šta mi on sad igra ikakvu ulogu u ičemu. Daj mi neke brojeve i daj mi neko objašnjenje učinka na veću gledanost ili ikakvu sličnu sponu. Je li se napravia neki konkretni pomak, ili bilo šta, i po čemu se to izmjerilo. Nego ovdje mi jedan mađar koristi citat drugog mađara da bi mi vaterpolo postao više mađarskiji. A mađarski vaterpolo igra ligu u kojoj FTC nije izgubio već 3 godine. Super unpredictable u pičku materinu. Na sljedećem europskom baš navijam kontra Mađara. Nadam se da neće ući u polufinale. Pišem za danče.hr, ali evo iskreno svega mi. Prije bi da Hrvatska uđe u polufinale nego Mađarska. Onda znate koje je stanje kada netko sa danče.hr više uspjeha želi svojima nego tuđima. Znate onda koliko sam snervan sa cijelom ovom situacijom sa 25 metarskim terenom. Da mi nema fantazija vrlo vjerovatno ne bih niti pratio ovo europsko u Beogradu. I 25 metarski teren definitivno ima veze sa tim. I koliko god glupo parilo da ja ovo sada kažem, ali vaterpolo nebi trebao biti u situaciji da gubi ovakve kao ja. Možda netko pametniji od mene razumi nešto šta ja ne razumim, ali ja znam da je meni iz godine u godinu vaterpolo sve dosadniji i dosadniji. Sve me manje briga za neke uspjehe nekoga. Sve je ionako neka glupa politika u pozadini i razno razni utjecaji. Kako stvari stoje, meni se čini da je vaterpolo karijera postala samo jedan dugi intervju da dokažeš svoju podobnost i možda dobiješ neku lidersku rolu u svojoj stvarnoj vaterpolskoj karijeri nakon igranja u bazenu. 

Ali dosta više, ispila sam vas dosta. Samo završit ću ovaj članak sa jednom mišlju koja mi često prolazi kroz glavu kada imam problema sa spavanjem pa se vrtim po krevetu. Šta vi mislite, sa ovim novim pravilima i manjim terenom. Koliko bi golova zabio Milivoj Bebić na univerzijadi u Kobeu na utakmici protiv Gvatemale da se tada igralo na 25 metarskim bazenima?

Moje ime je Tomo Bujas, hvala vam na čitanju. Pratit ću europsko prvenstvo jer imam neke nerazriješene Danče fantazy račune o kojima ću vas izviještavati kroz storije, a navijati ću protiv Mađarske. Dok se sa neke sportske strane nadam da će se Grcima napokon sve poklopiti te da će napokon nešto osvojiti. Ova generacija to zaslužuje. Nemoguće da im se neće barem jednom slučajno poklopiti svi vanjski i unutarnji faktori. Vaterpolo je mrtav, živio vaterpolo. I do sljedečeg članka.