Početna Gostujuće kolumne Veselin Đuho - 2.dio intervjua
Veselin Đuho - 2.dio intervjua PDF Ispis
(13 ocjena, prosjek: 4.38 od 5)
Gostujuće kolumne
Autor Miner   
Petak, 20 Kolovoza 2010 00:16

Imali smo sve, i bili smo nepobjedivi

 

Na Europskim prvenstvima '85 i '87 osvajate dva srebra (SSSR osvaja dva zlata). 
'85 smo po meni bili najbolji, igrali smo odlično. U utakmici protiv Rusa smo vodili cijelo vrijeme, poništili su nam jedan regularan gol i na kraju je bilo neriješeno što je po tadašnjem sistemu bilo dovoljno da Rusi osvoje zlato. Sigurno smo bili ravnopravni, po meni čak i bolji, na kraju smo bili zadovoljni sa srebrom. '87 smo opet igrali neriješeno i opet je njima odgovaralo neriješeno za naslov.
1986. g. zlato na SP, Sukno je bio kapetan, obojica ste bili u vojsci te dobili slobodno za SP u Madridu. U finalu 4 x 2 produžetka protiv Italije.         
Krenuli smo sa dosta optimizma, i onda nam je tadašnji ponajbolji svjetski igrač Bebić slomio prst na pripremnom turniru. Zbog toga nam neki nisu davali šanse, a mi smo odigrali najljepše u polufinalu i finalu. U polufinalu smo dobili Ruse, u finalu Talijane nakon 4 produžetka.
Dvostruko olimpijsko zlato u Los Anglelesu '84 i Seoulu '88.                               
'84. smo bili autsajderi, nitko nije računao na nas, bilo je puno jačih reprezentacija. Mislim da smo mi bili treći, četvrti favorit prije Olimpijade. Amerikanci su bili fantastični, jaka je bila Njemačka, Španjolska sa Estiarteom. Cilj nam je bio da se pokušamo plasirati u finalnu skupinu, to smo i napravili, a tamo smo odigrali doista fantastično i mislim zasluženo osvojili zlato. Sjećam se nezaboravnog dočeka u đipovima koji je organizirao Ćifo i drugi ljudi iz uprave. '88 je bilo lijepo, bio sam i kapetan, ali sam tada ipak bio sam, u Los Angelesu nas je bilo troje, ipak je ljepše kada slave trojica. To je bila već druga zlatna olimpijska medalja, ali čini mi se da se ona prva puno više proslavljala.

 

You need to a flashplayer enabled browser to view this YouTube video

 

Par rečenica o tadašnjoj reprezentaciji.                                                                 
Imali smo sve. Bili smo gotovo nepobjedivi, sve turnire koje smo odigrali nismo mogli izgubiti. Sjećam se turnira sa Rusima u Moskvi, Tbilsiju. Utakmica bi bila u podne, a mi smo u 10 igrali basket, zezali se i onda s njima odigrali neriješeno ili ih pobijedili. Toliko smo bili moćni.                                                                                 
Tu su bili fantastični centri Milanović i Paškvalin. Na golu Šoštar, prije njega Krivokapić. Na beku Lušić koji je bio fantastičan, Bukić i ja na lijevoj strani, Vičević, Bezmalinović, Gočanin, Vasović... Jedna vrlo, vrlo moćna ekipa koju je bilo teško pobijediti.

 

Zlatni iz Seula '88. - preuzeto sa  www.waterpololegends.com
Stoje: Deni Lušić, Dragan Andrić, Veselin Đuho, Ratko Rudić, Renco Posinković, Igor Milanović, Aleksandar Šoštar, Tomislav Paškvalin, Miško Stefanović (pom. trener).
Čuče: Mislav Bezmalinović, Dubravko Šimenc, Goran Rađenović, Igor Gočanin, Mirko Vičević, Perica Bukić.

 

Najbolji nastup u kapici reprezentacije?
EP '87 godine, igrali smo 7:7 sa Italijom, a ja sam dao 5 golova.
Ratko Rudić: opišite nam njegove metode rada, evo našao sam u arhivi da ste pred Seoul 1988. g. imali 4 mjeseca priprema u kojima ste trenirali i po 9 sati dnevno.
Jest, tadašnje metode su bile čini mi se ruske, bilo je previše rada u svakom pogledu. Tada je bilo takvo vrijeme i mi smo to bili spremni prihvatili, bio je to nekakav izlaz u svijet, nekakav način da se nešto zaradi. Vremena su bila jako teška, novaca nije bilo – kao u današnje vrijeme recesije.
Jeli bilo kakvih premija za velike uspjehe?                                                    
Nagrade su bile vrlo skromne. Premija za zlato je bila 5,6 tisuća maraka što je u odnosu na danas smiješna cifra.
Koju reprezentaciju smatrate najvećim rivalom u vrijeme kad ste igrali za reprezentaciju?
SSSR.
Najveći poraz u reprezentativnim nastupima?
Nije ga bilo, vrlo rijetko bi gubili. Na ova dva EP gdje smo osvojili srebro nismo izgubili već smo dva puta igrali neriješeno sa Rusima.
Da li za čime žalite u cjelokupnoj igračkoj karijeri?                                          
Ne, mislim da sam osvojio sve što se u sportu moglo osvojiti, poneki poraz je sastavni dio sporta tako da neke velike žalosti nema.
 
 

Po rezultatima sam ispred svih i realno to je to

 

 

      Igra se skopun na Dančama prije par dana

Najveća pojedinačna priznanja u karijeri?
Bio sam i najbolji igrač i strijelac bivše države, međutim meni je najveće priznanje sportaš stoljeća grada Dubrovnika, to je priznanje koje stoji narednih stotinjak godina.
Jeste li se iznenadili kada ste osvojili tu nagradu?
Nisam se iznenadio jer realno to je to. Po rezultatima sam daleko, daleko ispred svih. Bilo mi je čudno što su neki htjeli staviti Andra Knega u konkurenciju. On je osvojio dosta trofeja, ali nije igrao za dubrovački klub. Mislim da nije važno gdje si se rodio nego gdje si igrao, tako da mi je ta paralela s njim bila dosta čudna.
Divlja liga – odigrali ste jedno ljeto za Penatur sa Nikolićem i Magom. Hoćete li ponovo nastupiti?
Bilo je interesantno, odigrali smo dobro. Naša prva zvijezda je bio Mage, Emil i ja smo već bili u godinama i nismo uspjeli napraviti ništa više od trećeg mjesta. Neću ponovo igrati jer sam prestar za vaterpolo. To je toliko težak i kompleksan sport tako da ne bih preporučio nikome preko pedeset godina da se bavi njime.             
Jeli lakše biti trener ili igrač?                                                                                 
Puno je lakše biti igrač, svjestan si svoje kvalitete i znaš što možeš i trebaš napraviti. Kao trener puno manje utječeš na igru, možeš biti dobar psiholog , dobro pripremiti ekipu, ali ipak na kraju ne odlučuješ ti nego u tom trenutku najspremniji, najlucidniji igrač.
Počeci u Italiji u A2 ligi?                                                                                          
Radio sam tamo tri godine kao trener. Nisam imao velike rezultate, ali to mi je puno pomoglo u trenerskoj karijeri jer sam naučio da kao trener ne razmišljam kao veliki igrač, nego da razmišljam kako na treningu raditi abecedu vaterpola i ponavljati osnovne elemente vaterpolo igre. To mi je puno pomoglo u kasnijem trenerskom razvoju
Dolazak u Jug, 2000. g. po prvi put prvaci Hrvatske, osvojen je i LEN kup?   
Došao sam '97 i nismo imali nikakvu sjajnu ekipu. Bili smo tek četvrti, a dogodine smo već igrali finale s Mladosti. Za sezonu 99/00 je doveden fantastični Smodlaka i osvojen je naslov prvaka države nakon 15 godina. Meni je taj naslov jako sladak jer smo zadnji put bili prvaci kada sam ja još igrao, a sada sam bio trener.
Slijedeća sezone 3 trofeja: prvenstvo, kup, Euroliga i neponovljiva atmosfera Final foura 2001. g.
Sezona iz snova, izvukli smo maksimum iz ekipe. Bili smo sretni što smo se uopće plasirali na Final 4, zatim što je Dubrovnik uopće dobio organizaciju. Teško je to opisati, otvoreni bazen, predivna atmosfera, navijači koji su pripremili baklje. Utakmica sa Bečejom je bila nevjerojatno teška i riješili smo je u zadnjim stotinkama. Iako tada nismo bili neka spektakularna ekipa, sve nam se posložilo, iskustvo starijih igrača Balić, Fatović, Bošković, Kržić uz sjajnog Smodlaku nas je dovelo do tog nevjerojatnog uspjeha. Doista smo tu dali maksimum, ma više od maksimuma.

 


Ekipa Juga iz 2001. g. kada su osvojili Euroligu

 

Dabogda im djeca dobila šansu kao ja

 

Da ne zaboravimo kratku epizodu na klupi reprezentacije. Dali ste ostavku navodno zbog pritiska sudaca i medija nakon incidenta na utakmici protiv Mladosti?
To je bila moja najteža godina u trenerskoj i sportskoj karijeri, tada smo izgubili petu utakmicu u Gružu protiv Mladosti. Ponio sam se nekorektno, nabijao sam čunjeve od dva i pet metara, i to zato jer nisam mogao vjerovati da mogu izgubiti petu utakmicu od Mladosti u Gružu. Tada sam bio vršilac dužnosti selektora Hrvatske i bilo mi je otvoreno sve da budem selektor. Ali poslije incidenta svi su se okrenuli protiv mene tako da sam morao dati ostavku, jer je prema mojim informacijama cijeli upravni odbor HVS-a bio protiv mene, s iznimkom kapetana Jerkovića. Raditi u reprezentaciji u kojoj su svi protiv tebe doista nije imalo smisla. Žao mi je što nemam reprezentativnu trenersku karijeru, a mislim da sam je zaslužio po svim parametrima sporta.
Dali mislite da bi jednog dana ponovno mogli biti izbornik ili je taj vlak pobjegao?
Ja se nadam, iako mislim da vlak polako bježi. Neki kažu da sam dobio šansu, ali da je nisam iskoristio. Ja mislim da sam je dobio jer sam imao nevjerojatno dobre rezultate sa Jugom i mladom reprezentacijom, ali ta šansa nije ni postojala jer nisam vodio reprezentaciju ni na jedno veliko natjecanje. A onima koji kažu da je nisam iskoristio bih rekao “Dabogda njihova djeca imala šansu kakvu sam imao ja!” Ako u vremenima kada moja generacija vodi hrvatski vaterpolo, a to su Bukić, Sukno i Bebić, nemam šansu onda mislim da vlak polako prolazi. A tada sam imao i obiteljske probleme, gradio sam i kuću i ostao sam bez svega. Srećom sam tada dobio poziv od Olympiacosa. U Juga se nisam htio vratiti, ako bi me tada i htjeli jer sam drugu godinu zaredom izgubio finale, jer sam bio toliko ljut na sebe zbog izgubljenog prvenstva. Ja sam dijete Juga i to me toliko pogodilo, sigurno kao nikoga tu, da ja više nisam mogao tu raditi.
Dvije godine bili ste trener Olympiacosa, kako je bilo u Grčkoj?                 
Imao sam dobar ugovor i tamo sam osvojio dva prvenstva. Grci ne vole raditi, pa  predsjednik zato često mijenja trenere. Stamenić je izdržao dvije godine. Matuta jednu, Kasas i ja po dvije. Imali smo puno problema natjerati te momke na rad, evo danas vidimo gdje su, nigdje.

 

Nagazi ih Vesko!

 

Slijedi sezona u Šibeniku pa odlazak u Mladost. Kakva su Vam bila vlastita očekivanja pred dolazak u ovaj trofejni klub?                                                         
U Šibeniku sam poveo lijepu godinu, sa sedmog mjesta smo došli do petog i izborili LEN. Kada sam dolazio u Mladost nadao sam se da ću ponovno doći u priliku da budem trener velikog kluba. Međutim Mladost se pokazala kao klub koji nije veliki, kao klub koji je možda bio veliki devedesetih godina, a sada to nema veze s ničim, kupuju 5,6 igrača svake godine, mijenjaju trenera svake godine i zato nikakvih rezultata nije bilo.
Priča je završila sa otkazom, dali mislite da su vas igrači bojkotirali? Kružile su priče da su bili nezadovoljni jer su previše trenirali.                                       
Tu je sigurno dio istine, ja imam svoj način rada ali mislim da nismo previše radili, nego sasvim normalno. Međutim problem je bio što sam došao godinu, dvije nakon trenera Bonačića. On je dobar trener, ali on u sportskoj filozofiji ima potpuno drugo razmišljanje i tu se puno manje trenira. Meni je bilo teško, podigao sam nivo rada, ali igrači očigledno nisu bili spremni na to. Teško je govoriti o tome jesu li me bojkotirati ili ne. Ja sam se na rastanku pozdravio sa svim igračima, zahvalio im na suradnji i poželio im sreću u prvenstvu. Nemam baš takav osjećaj da su bili toliko protiv mene, ne vjerujem da ja mogu raditi s nekim deset mjeseci na zajedničkom poslu i da netko tu može raditi protiv mene. Međutim možda sam u krivu, uvijek ostaje taj upitnik i sumnja.

 

"Nagazi ih Vesko"

 

Na kraju ste rekli “Jako je malo igrača koji su u Mladosti, a tamo i zaslužuju biti. Vrijeme će pokazati je li bio problem u meni ili u momčadi.” Da li je ova izjava možda bila namijenjena Perici Bukiću? 
To je bilo namijenjeno svim ljudima koji vode klub. Ti ljudi su sa mnom dogovorili da pripremimo ekipu za play off. Rekli su mi “Nagazi ih Vesko, spremi ih“, i ja sam ih nagazio. Došla je utakmica sa Jugom gdje smo izgubili u Zagrebu, a oni su mene smijenili sedam dana nakon što smo se dogovorili da se pripremamo za play off i da ova utakmica nije važna. Ja i profesor Nola smo pripremili dobar program, nagazili smo ih i umorili, i onda je trebalo uslijediti osvježenje pred play off. Mladost je kasnije dobro odigrala finale, izgubili su 3:2, znači ekipa je bila spremna. Ja nažalost nisam imao mogućnost da pokušam pobijediti Juga, iako bi to bili jako teško, gotovo nemoguće.
Iza Mladosti odlazite u Budvu. Kako je tamo bilo?
Tamo sam proveo dvije prelijepe godine, tamo se me jako puno uvažavali. Imali smo dobre rezultate, osvojili smo trofej nakon dugo vremena. Taj uspjeh je stvarno veliki ako znamo da je te godine u Crnoj Gori prvenstvo osvojio Herceg Novi, kup Budva, a Primorac nije osvojio ništa, a postali su prvaci Europe.
Izdvojite par omiljenih anegdota sa Šefikom. 
Teško je o njemu govoriti nekome tko ga ne pozna. On je jako fizički snažan, izgleda kao medo, ali u biti je bezazlen i ne bi nikada nikome ništa napravio nažao. Ali što se tiče treniranja, ja mislim da se takav lik više neće ponoviti. On bi od pedesetak treninga odradio pet. Tu postoji toliko priča što se njemu sve izdogađalo pa nije mogao doći na trening, ali u biti on je lijen i ne voli raditi. Ali ponavljam ima sjajne karakteristike i sigurno je bio jedan od najboljih golmana.
Kako vam je trenutno u Kopru, jeste li zadovoljni sezonom?                             
Pa ja sam ih preuzeo kada su imali nula bodova. Sa mojim pozivom su sigurno dobili na kvaliteti, načinu razmišljanja, načinu pripreme i treninga. Do kraja smo uzeli nekakva tri boda, a u prvenstvu smo osvojili dvostruku krunu i pobijedili velikog konkurenta Triglava. Na kraju sezone sam sa klubom došao do zajedničkog stajališta da se dogodine moramo puno popraviti i ja se nadam da ćemo dogodine izgledati puno, puno bolje i da ćemo napraviti respektabilnu ekipu.
Pričalo se o osnivanju vaterpolo akademije sa Božom Vuletićem, što je s tim projektom?
Projekt je tu, osnovali smo tu akademiju međutim nismo bili ni svjesni koliko je to težak zadatak i koliko stvari se mora napraviti. Još uvijek je puno problema, ali najvažnije je da nema sukoba sa Jugom koji je u jednom trenutku pomislio da mi radimo nekakav novi klub
Kao Cattaro?                                                                                                                 
Da, bravo. Razuvjerili smo ih da se ne radi o tome, nego o želji da se pokuša u zajedničkoj suradnji sa Jugom dovesti stotinjak djece iz cijeloga svijeta da uživaju u Dubrovniku,da dođu na Jugov bazen, da vide Jugove igrače i Jugove legende, te da ih podučavaju dva trenera kakvi smo ja i Božo Vuletić. Ali nikad na štetu Juga, nadamo se da je Jug to shvatio.

 

Ima puno isplativijih poslova od vaterpola

 

Da li je vaterpolo u krizi – nema gledatelja ni sponzora, suđenje ga dodatno uništava?        
Mislim da jest, isto je i u drugim sportovima. Rukometna liga je slaba, košarkaška također. To je vrlo težak sport, treba naporno trenirati 6,7 sati dnevno da bi se vidjeli nekakvi plodovi rada, a za uzvrat ne dobiješ ništa. Zato se današnja mladost okreće drugim sportovima i općenito drugim društvenim djelatnostima koje su unosnije. Baviti se vaterpolom, trenirati 6,7 sati da bi zaradio 500, 1000 Eura – mislim da ima puno isplativijih poslova.
Kako unaprijediti vaterpolo, što mislite o prebacivanju natjecanja na ljeto?  
Ja mislim da bi se jedno 20, 30 % poboljšalo da se prebaci na ljeto. Na primjer da se igra od 1.4 do 1.11, a kada dođe Olimpijada ili Svjetsko prvenstvo treba se prekinuti kao i u drugim sportovima. Što se tiče ostalog vaterpolo je dobar, brz, dinamičan. Dosta se dobilo ukidanjem kornera od igrača, jedino bih vratio šut iz faula sa 5 na 7 metara. Ne sviđa mi se to, pa ne može biti ista udaljenost za kazneni udarac i za šut iz faula. I možda razmisliti da se gol sa sedam metara vrednuje sa dva gola, ako u košarci postoji trica zašto u vaterpolu ne bi postojala dvica.
Da li čitate dance.hr?
 
You need to a flashplayer enabled browser to view this YouTube video
 
 
 
Posljednja izmjena Ponedjeljak, 16 Svibnja 2011 03:52
 

Komentari

avatar b/a
0
 
 
još jedno priznanje za magu, kad i jedan takav igrač reče da je mage bio prve zvijezda te ekipe. igrala je i špilja tada protiv penatura i izgubila 2 razlike

ko je ovaj 3 s lijeva u zadnjem redu - izmežu čvrge i medana? baca mi na bjelofastova, je li on tada bio u juga 2. sidrun

sjećam se perioda kad je đuho bio trener mladosti. prvo su izgubili doma jednu utakmicu u euroligu gdje je primorac odma u prvom napada izgubio loptu na desnom vanjskom i umjesto da pliva za tim protivničkim igračem koji je jurno u kontru, on je lagano zaronio i sa smješkom na licu se odbio od dna bazena i tek kad je ovaj odmaglio 5 metara krenuo za njim.
a i na ovoj utakmici s jugom je bilo dosta "sumnjivih" igračkih poteza po kojima bi se dalo zaključit da su igrači sabotirali trenera. zanimljivo mi je bilo i vidjet đuha kako cijelu utakmicu mirno sjedi na klupi.
dobro je reko u intervjuu, mladost je davno prestala bit velik klub. npr ovaj najnoviji detalj kako su se htjeli riješit karača i da mu se nisu javljali na telefon kad ih je pokušo kontaktirat.
avatar Joshua
+1
 
 
da, ono gore je Belofastov
avatar Hrvoje
0
 
 
Bravo Braco, izvrstan, takoreć odličan!
avatar b/a
0
 
 
ima puno isplativijih poslova od vaterpola - a onda tate guraju sinove u taj neisplativi vaterpolo: sukno, lušić, bebić, bukić, vegar... bio je prije par dana gadljivi članak od baure kako će uskoro dan kad će u reprezentaciji opet zajedno igrat bebić, bukić, lušić i vegar. zanimljivo zaboravio je spomenut sukna, iako je stariji sukno N puta bolji od ovih nabrojenih, a o mlađem da ne govorimo pa i on jedini i igra za reprezentaciju. a ovi gore nabrojani su bezvezni igrači:
- za bebića već svi zanju kakav je
- lušić je lani u šibeniku bio u satavu reprezentacije U18 jedini koji nije ulazio u igru, osim na + 10
- bukić je sad bio u U17 onaj koji je povremeno na tribinama, a povremeno u 13. da je iole dobar bio bi u prvih 7, a ne na granici 13orice uz još trenera hrestaka koji je iz mladosti
- ne znam jedino kakav je ovaj vegar
avatar xeneize
0
 
 
Lušić je bio 15. igrač POŠK-a u kadetima.
Morate biti prijavljeni za slanje komentara i odgovora.
Radim....
Poslano
Nije uspjelo