Rođenje Rudija Reša
Trofej Rudi Reš je nastao jedne burne noći 2008., zaigranošću glavnog urednika dance.hr-a. Kao neželjeno dijete, na prvu nije dobro legao skoro nikome nego vlastitom ćaći.
Prvo glasanje se s dosta muke, skepse i nagovaranja privelo kraju, čemu svjedoči to da je čak i Prezidente moro glasat (sreća da je svoje favorite prepiso od b/a, a ne od Ogija). Unatoč kilavom glasanju potpuno zasluženo je trofej osvojila Jugova hobotnica Frano Vićan. Nakon toga nekako prirodno se razvila ideja i o fizičkom utjelovljenju trofeja, koja te godine nije zaživjela (svi su se nekako potiho nadali da će b/a odustat od daljnje blamaže). Slijedeće godine (2009.), bila je jesen, lišće otpadalo, sa sjetom se gledalo u daljinu i nitko se nije nado sačekuši od novog izbora za Trofej. Te godine su se ljudi nekako lakše upustili u sve to, čak su se u glasanje uključili i neki vanjski suradnici (npr. Piho Mošković, i ostali neviđeniji prvaci vaterpola …). Trofej je osvojio Nikša Dobud, što mu je kasnije, a što sam nikad nije prizno, a svi hardcore vaterpolo agitatori oduvijek znali, otvorilo vrata za časnu funkciju kapetana. Dodjelu drugog Rudija su čak prenijeli i neki drugi mediji, kao Sportnet i DuList. To je bilo nešto čemu se niko nije nado.
Nakon Dobudovog osvajanja trofeja krenuli su veći napori u smjeru izrade. Za prvu ideju zaslužan je Prezidente koji je planirao ježa (pravog, morskog) kao simbol Danača smjestit u prozirnu smjesu na bazi smole. Svi smo se složili da je Prezidenteova ideja, kao i obično, pun pogodak. Ali tijekom izrade nailazio je na brojne, samo njemu svojstvene, probleme. Kako bi riješio jednog iskrsnuo bi novi, veći.
Neuspjeli pokušaj izrade Trofeja “Rudi Reš”
Ježa je prvo trebalo eutanazirat, i to naglo. Ako ih se brzo ne ubije, tijekom krepavanja spuste bodlje pa izgledaju ko Kramer u onoj epizodi s niskotlačnim tušem. Jedna od “briljantnih” Prezidentovih ideja brzog ubojstva je bila elektrokucija akumulatorom. Nakon pomnog razmatranja stručni konzilij je zaključio da ta metoda nije primjerena, tj. brutalno je ismijana. Provalo se nakon toga votkom, ali je postotak alkohola bio premali i tek je špirit dao zadovoljavajuće rezultate. Ni tu jež nije izgledao perfektno, ali je bio dovoljno dobar za ulazak u 2. fazu – zalijevanje u smolu.
Nakon djelomično uspješno završene prve faze, krepani je jež osušen, opituran sprejem u zlatno, i krenulo se u potragu za odgovarajućom smolom. Prvo se krenulo s jeftinijima, kako bi se detektirale i uklonile potencijalne tehničke poteškoće, a za finalnog Rudija su se planirale koristit plemenitije smole. Bile, stari morski vuk, je kupio smolu za plastificirat barke i krenulo se s njome. Kao kalup je Prezidente, lucidan kao uvijek, našao – cijedilicu za limune, u Keruma za 15.99.
Smolu su odokativno zamiješali, nalili u “kalup”, prethodno namazan čarlijem, radi lakšeg odvajanja, i stavili ježa koji je – plutao. Nakon razmatranja situacije zaključilo se da to nikako nije dobro, ali eto, treba opteretit ježa pa usput, ako ništa, testirat prozirnost smole i odvajanje od kalupa. Nakon 2 sata čekanja još se ništa značajno nije dogodilo pa je prototip Rudija ostavljen da prenoći. Dan iza se otkrilo da je : a) prozirnost smole za barke oko nule i b) Rudi zalijepljen za kalup i ne pušta i c) što sa “kljunom” od cijedilice.
Rudi kao kolpomorto
Bile je u međuvremenu došao na izvrsnu ideju da se dodijeli kolpomorto kao predmet koji je usko vezan uz more i služi kao sidro ne samo za vezivanje barki, nego i morskih terena u Divljoj ligi. A i predstavlja vječnu i neraskidivu vezu Juga, kao simbola vaterpola ne samo u Dubrovniku, i Danača. Bile je, kao što je to već kod vizionara i umjetnika, odmah u glavi vidio mali kolpomorto i iako nije imao jednoglasnu podršku kao Prezidente (upravo je on bio glavni skeptik i dalje je nudio svoju ideju), nakon što je izrađen prototip nitko više nije imao prigovora. Sva sreća da je Bile došao na novu ideju jer je akvatorij uvale Danče već pomalo počeo oskudijevat ježima.
U fotogaleriji možete vidjet kako su tekli radovi. Majstor Bile je odmah u svojoj radionici skrojio kalup od dasaka i zamiješao beton. Najviše se pomučio dok je rukom savio žicu od armature (ø 12), navodno ju je lemo cijelo popodne na radost svojih susjeda. Nakon što se skulptura osušila tj. betonska kocka stisla, posao je preuzela Vikica Katić. Strpljivo i precizno je oslikala grb i napisala slova. Njen umjetnički doprinos je bio točka na i izrade ovog trofeja koji je u potpunosti ručno napravljen. Sam Bile kaže: “Svidjela mi se ideja da se trofej napravi od nečeg drugačijeg kao npr. betona, zašto ne? A i sa njim se može i bildat ili tuć mjendule! :smile:”
Prva ideja bila je uručit trofej na punim Dančama ovo ljeto iza maratona “Đuro Kolić”, ali zbog zauzetosti laureata to nismo uspjeli napravit. Oba Rudija su nedavno dodijeljena uz dva izvrsna intervjua s Franom Vićanom i Nikšom Dobudom, unatoč neumjesnim šalama da se laureatima Rudijem poviše haube prijetilo da daju intervju.
Neuspjeli pokušaj izrade
Failed to get data. Error:
Request had insufficient authentication scopes.
Izrada Trofeja “Rudi Reš”
Failed to get data. Error:
Request had insufficient authentication scopes.
genijalno!
iako je Rade vjerojatno pao u očima belosvetske biološke javnosti….s pravom!
Bile, jedno bitno konstrukcijsko pitanje: je li betonski Rudi dobro armiran 😀 ?
dobar je, ova armirana zica je u betonu savijena na oba kraja prema vanka tako da ne može maknut
jedno je sigurno: ovo je dugotrajan trofej! 😀
i trebati će uskoro izlit i novoga 😀
ruuuudiii reeeeeci mi
niste spomenuli koliko je cvjetova i ostalog niskog raslinja ekološki svjestan prezidente opituro sprejom koji je bio predviđen za ježa 🙂
enivej, odličan članak!
Koje su dimenzije trofeja i kolika je tezina??
3,60 kg
doma su mi dimenzije na papiru, nisam ga vagao ali ima oko 2-3 kg, sljedeći mogu izvagat
uskoro će i po Dubravi umjesto cigle prodavat Rudija, hehe
napominjem cijenjenim članovima žirija da polako prevrte film 2010 jer vrlo brzo slijedi novi izbor