O Nižiću pitajte Pavića!

    Te godine smo izgubili od Mladosti, po meni dosta neočekivano, iako je Mladost te godine bila sudionik Final4, tako da je i ona bila među 4 momčadi Europe. Međutim, mislim da u tim finalnim serijama nismo pružali ono što smo mogli. Sljedeće godine smo dobili 3:0. Tu je najvažnija utakmica bila ona u Zagrebu, gdje smo mi poveli 2:0, 7 dana prije Final4-a u Rijeci, gdje smo ih uspjeli dobit, baš razbit. Nakon obostranog kiksa na Final4-u i jedni i drugi smo “molili” da se završi u 3. utakmici i na našu sreću se i završilo. Po meni je Mladost te godine bila i jača nego 2008. kad smo izgubili.

    Po meni smo mi to trebali dobiti sa i bez Azeveda da smo bili pravi.

    Ne znam što se puno ima tu pričat, 16:8, mislim da se sjećam jednog Jokovićevog pogotka sa polovice bazena, eto to mi je jedino ostalo u sjećanju, ako je to uopće bilo u toj utakmici (op. ur. je, bilo je to u toj utakmici).

Dva velika golmana, dvaju velikih klubova: VK Jug i IAVK Turčin:

 Unatoč dijametralnim razlikama u stilu branjenja, podjednako efikasni

 

    Suđenje je bilo kako je bilo, to je tako kad se igra s Pro Reccom. Iz iskustva znam da unatoč njihovoj kvaliteti i širini klupe, Porzio bira igrača ili dvojicu iz protivničke momčadi i ide ih ciljano isključivat. Kod nas recimo kad neki bitni igrač dobije 2 osobne to je smak svijeta i tragedija, dok se u Recca to baš i ne osjeti jer. U svakom slučaju to je bila jedna strašna utakmica pod strašnim vremenom, koju nam je strašno žao što smo izgubili. I to kako smo izgubili: u zadnjoj sekundi pogotkom Madarasa meni, s ne znam ni ja koliko metara. A posebno zbog toga što smo možda već bili i otpisani i što su igrali momci koji su veći dio sezone proveli na klupi. Uspjeli smo se vratit i na žalost stvarno nesretno izgubili.

    Vjerojatno i jest, samo ja tu utakmicu nikad nisam gledo opet, a za vrijeme utakmice jednostavno nemaš vremena se bavit time.

    Najavljivalo se. Mislim da smo s razlogom i najavljivali borbu za medalju, jer svako natjecanje mora biti borba za medalju. Svaka je medalja uspjeh, normalo da smo svi htjeli zlato, i čim se nakon 3 mjeseca priprema vratiš s medaljom ja to smatram uspješnim ljetom, a bez medalje je to ipak neuspjeh. Imali smo veliku priliku i u Malagi i u Pekingu. U obje utakmice su to ljeto presudili Crnogorci. U Malagi su možda još nešto i odigrali, međutim u Pekingu su bili daleko od svog pravog izdanja, iako nismo ni mi nešto odigrali tu utakmicu. Jednostavno smo primili 2-3 lagana gola iz kontre, zbog svoje nesmotrenosti i zato su nas dobili, iako, kao što sam rekao, Crnogorci nisu bili na nekoj zavidnoj razini što se pokazalo i po tome što su ostali bez medalje.

    Pa ne leže. Po meni su oni uvijek favoriti za medalju, iako evo u zadnje dvije godine stalno čekam da proigraju. Izgleda da imaju nekih svoji unutarnjih problema koje ne uspijevaju riješit. Sigurno da uz Srbe i Hrvatsku pripadaju novom svjetskom vrhu, s obzirom da Mađarska ipak bez ovih starijih igrača više nije ta razina, a čini mi se ni Španjolci  i da je ono u Rimu samo bio njihov bljesak.

 

Odličan i u “S bare na baru”

    U Italiju sam otišo 2003. nakon pete utakmice tu u Gružu kad je Mladost osvojila titulu i kad su bili oni neredi, kad je Vesko bio trener. Nisam se uspio dogovoriti s Mladosti i relativno sam dosta kasno počeo tražiti angažman. I onda sam, kako to već bude u životu, bio na pripremama reprezentacije s Dudom Šimencom u sobi. Njega je taman zazvo trener Recca, u to vrijeme je to bio Marco Baldineti, koji se posvađao s tadašnjom upravom i otišo u Chiavari i trebali su mu bek i golman. Dudo je mene predložio. Kako je Mladost tada igrala Final4 u Genovi baš protiv Recca, ajmo reć da me poznavao i tako sam završio u Italiji s Dudom.

   Prvu sezonu, od svoje 3 u Italiji, sam proveo u Chiavariju, a zadnje dvije godine sam bio u Nerviju: prve godine s Alenom Boškovićem i Tamasom Vargom, a drugu godinu s Borisom Leticom i Thomasom Whalanom. Svakako to je bilo jedno ugodno iskustvo i ako ništa, naučio sam jezik. Sigurno mi je ta Italija produžila karijeru i vratila glad za vaterpolom.

    Talijanska liga je godinama bila daleko najjača liga, sigurno je jedno 7-8 godina stvarno dominirala kvalitetom. Recimo, sjećam se da je te godine kad sam došo u Italiju, ispo Canottieri, a stranci su im bili Komadina, Yatsev, Nikolić, danas bi oni vjerovatno bili u sredini tablice. Sve se to počelo urušavati dolaskom Volpija u Pro Recco, odnosno ciljanim kupovanja igrača radi slabljenja protivnika. Jednostavno, nakon nekoliko sezona, drugi klubovi su odustali u toj borbi. Postali su svjesni da ne mogu bit prvi pa čemu onda trošit ako će se borit samo za drugo mjesto. Vidimo sad jedan Posillipo, mislim da bi se borio u Hrvatskoj za ući u play off i mislim da su oni najviše izgubili u toj borbi – splasnule su klupske ambicije, a i izgubili su sve talijanske igrače. Mislim da je jedino ostao Gallo od tih vremena. Posillipo je bio poznat po tome da je imao najviše dobrih Talijana i da mu možda nisu ni trebala tri stranca. Sad su smanjili taj broj u talijanskom prvenstvu, od tri stranca na dva, navodno da im se ometa razvoj mladih igrača. Može bit, iako mislim ako je mladi igrač kvalitetan da će do svoje minutaže doći.

    Pa gledaj, što se tiče nas igrača svakako da pozdravljam (smijeh). Ali s druge strane javlja se ovo što se javilo kod drugih klubova, to da su oni jednostavno smanjili svoje ambicije. I prije recesije su bili jednostavno odustali od nekih većih iznosa, jer ne vide šansu da mogu osvojiti išta u Italiji i onda idu sa smanjenim budžetima i znaju da će završiti od 2. do 4. mjesta. Tu mislim na Bresciu, Savonu, Posillipo i takve momčadi.

 

Standing ovation

    Slažem se sigurno da sam branio bolje nego kad sam otišo, iako je to čudno s obzirom da nisam imao trenera za golmane u Italiji, međutim mogu reć da sam u Italiji imao prilike naučiti malo sebe, jer nije bilo  pritiska rezultata. Tada se prvenstvo igralo  4 grupe po 4 ekipe, morali smo biti među prva 2 u grupi da uđemo u gornjih 8 i to je bio ispunjen cilj kluba. Tako da pritiska nije bilo, što je bilo idealno za upoznavanje samog sebe, nažalost dosta kasno (smijeh). I kako to već biva kod čovjeka da nakon nekog vremena poželi promjenu pa sam se zaželio vrhunskog vaterpola, tako da sam bio pun motiva u Gružu.

    Nešto smo oslabljeni odlaskom Miha. Po meni je on jedan od rijetkih igrača na kojega protivnici uopće izlaze na poziciji desnog vanjskog. Samim tim što izlaze otvara se prostor na 2 metra, tako da mislim da će nam Miho nedostajati. A opet, Nikola će nam sigurno donijeti neke druge dobre stvari i što se tiče njegove prilagodbe mislim da tu neće bit problema. Momak je super i mogli bi mi opet igrati zapaženu ulogu. Što se tiče pojačanja u Rijeci i Zagrebu, ja sam bio sretan što je došo i Vanja i što su došli Mađari i Garcia u Rijeku zbog toga što to ipak, po meni, jamči malo više vaterpola u medijima. Mislim da to nama vaterpolistima na kraju najviše i treba. Bilo bi lijepo osvojit, ali Bože moj, ako se ne uspije provat će se dogodine.

    Jasno, i zbog toga mi je izuzetno drago. Radi se o stvarno vrhunskim igračima, jesu na krivoj strani, ali meni je drago i koliko vidim i svima ostalima, jer to vidimo ko neku šansu za vaterpolo.

    Ne bih se složio da se Pavo nije oporavio. Nisam bio ni blizu reprezentacije ovo ljeto, ali po treninzima ne vidim da se on treba tu nešto još oporavljat. Pavo je tu i trenira najnormalnije osim kad je u Splitu radi fakulteta.

     Jesu sigurno jer ako mladi igrač uz volju za radom ima i minutažu, mora bit napretka i to očitog i vidljivog iz godine u godinu.

 

    Samo s naslovima sam uvijek zadovoljan. Sad koliko je to realno ili nerealno … Mislim da se u domaćoj konkurenciji realno nadat. Sigurno da će bit teže nego prošle godine, jer su se protivnici stvarno dobro pojačali. Vanja će sigurno dignut Mladost jer je stvarno odličan igrač. Ali kao što sam rekao o reprezentaciji, ljeto bez medalje je neuspješno ljeto, tako je i sezona u klubu bez trofeja neuspješna sezona, bez obzira na protivnike. Što se tiče Eurolige, mislim da je tu daleko najveći favorit Recco i to prvenstveno zbog tolikog broja igrača podjednake kvalitete, što se moglo vidjet ove sezone na Final4-u u Napulju, gdje je njih čak Partizan poveo i igro fantastično dok u jednom trenutku više nisu mogli pratit njihov ritam. Tako se dogodilo i u finalu s Primorcem. Jednostavno, nakon dvije i po četvrtine protivnik pukne, jer nema tu širinu.

    To se slažem, jer koju god odluku donesu izgleda kao da je van pameti, a što se tiče pravila mislim da tu ne bi čak trebalo ništa ni mijenjat nego platit čovjeka kao što Hrvatski skijaški savez ima Pavleka da se bavi prezentacijom i time kako “prodati” vaterpolo.

    Pa dobro to jest. Pred svako natjecanje navodno stižu neke nove direktive. Međutim, po meni se manje više isto sudi na svakom natjecanju, iako se pomutnja unosi. Ja isto često ne vidim gdje sudac svira i kome što svira. Ipak, mislim da je glavni problem vaterpola apsolutna nezainteresiranost vodećih ljudi kako prodati vaterpolo. Evo konkretno, čuo sam da će se ove sezone igrat finale Eurolige na dan završnice nogometne lige prvaka. To je van svake pameti. I svaka odluka što sam čuo unazad par mjeseci je na tragu te. Mi smo tako mali u odnosu na nogomet i košarku da bi pri sastavljanju kalendara trebalo voditi računa da nam se termini završnica ne podudaraju.

    Na dvije.

    Volio bi ostat u vaterpolu, međutim, ne može se u životu ništa planirat, tako da …

    Pa… najbolje da o tome pitate Josipa Pavića s obzirom da je izjavio da mu je on uzor, ja sam digo ruke od njega.

Aaaa mali Bijač. To je divan momak.

    I ko golman je isto. Bit će vrhunski. Baš sam se čuo neki dan sa Carom jer su igrali Primorje – Mornar. Car me u biti zvao samo da ga pohvali kako je branio. Mislim da će mu sezona u Mornaru, ako bude branio, a vjerujem da hoće, izuzetno puno koristiti. Golmanu je u tim godinama izuzetno važno braniti i nije ni bitno je li to vrhunska ekipa ili ekipa srednje kvalitete, bitno je da se brani, da se stječe iskustvo i na kraju krajeva da se griješi. Mora se i griješiti.

    To bi bio Ivović po doprinosu momčadi, a po mom gustu bi bio ipak neko tipa Kasas, Sandro Sukno, braća Varga i takvi znalci.

    Pa imam nešto, ne znam koliko pomaže, ali eto držim se toga od svoje 19.-20. godine pa onda ne znam zbog čega bi je sad ostavio na kraju karijere. Izdržat će još godinu-dvije.

    Najdraži kome mogu obranit … ili? Pa ima puno nezgodnih šutera, masu Mađara … Manje više svi oni veliki svjetski šuteri sigurno da su nezgodniji i meni. Imaju veliki repertoar šuteva, na koje ne možeš baš unaprijed ić, nego ih moraš čekat.

    Pa sudeći po zadnje dvije godine, izgleda Ivoviću.

 

    Ni jednog ni drugog nisam tako dobro upozno da bi mogao odlučit kojeg bi radije za suigrača. Ipak i jedan i drugi su strašno korisni za momčad i podižu kvalitetu i ostalih igrača. Vanja radi strašne stvari, ali radi ih i Ivović, tako da ne znam za koga bi se odlučio. Možda je čak Vanju malo ljepše za vidjet dok Ivović više igra na snagu, na silinu.

    Pročitam. Navratim.