Post analiza utakmice Hajduk – Osijek

Ušao sam plašljivo u psihijatrijsku ambulantu ogledavajući se oko sebe. Čuo sam neke glasove. Moram priznati da mi nije bilo svejedno, iako sam sa 80postotnom sigurnošću mogao tvrditi da pripadaju ostalim pacijentima, što su čekali na svoj red u hodniku.
– O, dugo se nismo vidjeli – reče psihijatrica kada sam ušao u njezinu obrađivaonicu – nije valjda neki problemi. Ponovno.
– Doktorice, bojim se da jest – kratko odgovorim.
– Što sad pijete od terapije?
– Pola Zyprexe navečer.
– Je li vam dobro od nje?
– Pa jest – zbunjeno ću – sve do prije neki dan….
– Što se to strašno dogodilo? – doktorica će znatiželjno.
– Ma ništa, ustvari jest, ma ustvari, ne znam je li išta strašno ili umišljam – počnem petljati.
– Recite, tu sam da vam pomognem.
– Pa vidite, do prije neki dan bijah dobro, nemam više glasove, nemam halucinacije, ne mislim da sam Krist, ne mislim da ću spasiti svijet, sve dobro, ali onda jedan dan bijah u prijatelja gledat utakmicu. Skupilo se nas par, te gledali i navijali za Hajduk protiv Osijeka, a onda….
– Onda?
– Onda počelo. Halucinacije. Ustvari, ne znam jesu li halucinacije, ali mislim da jesu. Problem je, što nemam svjedoka. U tom strašnom trenutku, sam bio sam, ispred televizije. Jedan frend je pošao po pive, drugi je motao joint, treći je pišao, a četvrti otišao napraviti marendu.
– Što se točno dogodilo?
– Vidite, Hajduk je kiksao u obrani, ali Subašić je uspio nekako spasiti gol. Nabio je loptu u polje, Gabrić je štopao, i onda se dogodio taj strašan trenutak. Gabrić dao Andriću, ovaj odigrao dupli pas sa Skokom pa prebacio do Ibričića koji se oslobodivši jednoga, gurnuo loptu u for Buljatu, koji centrira točno na glavu Kalinića, koji pogađa prečku. Je li me razumijete? Hajduk spojio pet dodavanja. Ej, pet dodavanja. Odmah sam pomislio da evo opet halucinacija, jer Hajduk nije u stanju odigrati pet dodavanja. A pošto sam bio sam i nije bilo gola, nema nikoga da mi potvrdi, je li halucinacija ili ne.
– Kažete, Andrić odigrao dupli pas sa Skokom, pa prebacio do Ibričića koji se oslobodivši jednog, gurnuo loptu u for Buljatu…je li tako? Bojim se da je to nemoguće – uplašeno zaključi doktorka – Buljat je centrirao točnu na glavu Kalinića koji pogađa prečku. Ovo na kraju može biti istina, ali ovo prije nikako. Priča je nevjorajatna i bojim se jako ozbiljna. Buljat centrirao točno, kažete? – upita, zapisujući moje jadno stanje, na novi list povijesti bolesti.
– Da – odgovorim preplašeno.
– Ovako ćemo – predloži ona – Stanje je ozbiljno. Tri puta po jedna Zyprexa. Dva Tegretola, jedan ujutro i jedan navečer.
Zastane na trenutak.
– Ibričić se oslobodio, kažete?
– Da.
– Onda i Prozac, jedan ujutro – nastavi pisati – A Buljat točno centrirao…
Mislim da ćemo radi toga centaršuta morati dati i depo-Moditen plus Akineton, muskularno. Lezite – reče pozivajući tehničara da mi da injekciju u šupak.
Skinuo sam gaće i čekao da tehničar nategne špricu. Približio se, pucnuo prstima po šprici da izbije zrak, te me upita onako, da se opustim:
– Gledali ste utakmicu sinoć?
– Da.
– Hajduk je bezveze izgubio, a bio je bolji. Probijali su strane, ali onaj Buljat nikako da točno centrira – zaključi.
Ništa nisam odgovorio.
Nakon pola sata Akineton mi je centrirao blagostanje, točno, na glavu.

odlična analiza. nisam baš gledo utakmicu, ali dva beka na lijevoj strani, te stoper i bek na desnoj. možda je miše umislio da igra protiv barcelone
Zakon tekst! Maroletu eventualno Tomic subotom u Jutarnjem moze parirati 🙂
* * * * *
bravo, bravo!
Bravo Marole bolesno dobar clanak