9:30 u Beogradu

Poštovanje i dobro došli. Od europskoga u Beogradu je već prošlo par mjeseci. Dok god nisam počeo pisati ovaj članak nisam pitao urednika Martića da mi pošalje sliku koju mu je tadašnji selektor Stevanović poslao. Ima ona izjava da u životu najviše bole oni udarce koje nisi vidio da dolaze. Oni udarce koji te iznenade. E pa ovo sa Urošom je bilo nešto skroz obrnuto od toga. Jedan od onih trenutaka kojeg nisam vidio da dolazi. Koji me iznenadio. Tako je i mene u ovome trenutke pogodio Kembe. Nisam ga očekivao. I nisan htio dijeliti ovu priču jer je, bar meni, bio simpatičan “off the record” momenat i nisam htio od toga praviti ista vise. Ali sad kad je Uroš Stevanović opet među nama civilima, te kada opet ima pravo nastupanja na Danče Fantasy natjecanju, onda sam odlučio podijeliti ovu simpatičnu pričicu. 

Na zadnjem Europskome u Beogradu, situacija pred finale je bila nervozna. Redakcija danče.hr-a je došla u ozbiljnom sastavu. Fotograf/Predsjednik -Andrija Martić/Urednik – Kolumnista/Ministar Vanjskih Poslova. Uspjeli smo izvući od žena zadnjih pet dana Europskoga. Predsjednik nam je pronašao stan pet minuti pješice od Arene sa dva kreveta i jednim kaučem. Kako hijerarhija nalaže, kolumnistu je dopao kauč, a Dubrovčane ugodni i topli kreveti. Dan pred finale se održavao otvoreni trening ekipa koje su u borbi za medalje, te smo kasnije nakon treninga “Mi” novinari mogli uzimati izjave od igrača. Dok se tandem Predsjednik – Urednik besplatnim busevima pod pokroviteljstvom srpskih poreznih obveznika, sa željom da odu u neki muzej, vozakao put Beogradskog old towna, ovaj mali kolumnista satraven od svih vrsta mesa, ciganskih noći i tvrdog kauča se uputio na ranojutarnje treninge uzeti izjave. Zapravo trebala mi je samo jedna izjava. Od selektora Stevanovića. 

Jedna malo poznata činjenica, ali tadašnji selektor Srbije je, prije nego je postao selektor, imao veoma zavidnu i obećavajuću Danče Fantasy karijeru. Samo jebiga, zbog cijele situacije sa njegovim imenovanjem za Savićevog nasljednika, došlo se do odluke da nebi bilo u duhu fantasy fair playa da glavni trener jedne vaterpolo reprezentacije bude i fantasy trener na najlegitimnijem vaterpolo fantasy natjecanju na svijetu. Pa sam htio sa njim malo prokomentirati fantasy situaciju na aktualnom Europskom prvenstvu. Što misli koji je igrač najbolje ocjenjen na europskome, tko su top 10 igrača po fantasy bodovanju, malo mu pokazati novu aplikaciju koju je razvio IT sektor danče.hr-a. Ništa specijalno, klasična dančarska pitanja. Inače dančeov IT stručnjak, utemeljitelj danče fantazija i vrsni vaterpolo znalac, Gjivo Tikvica, je za ovo Europsko prvenstvo uveo par inovativa u naš Danče Fantasy. Europsko u Beogradu nam je bio prvi fantasy sa interaktivnom aplikacijom. (Još mi nisu dane ovlasti da budem bolje upoznat sa tematikom, ali navodno se radi na skaliranju Danče Fantasya, te bi možda vaterpolo fantasy mogao postati dostupan i širem broju ljudi. Ali to je sve navodno. Niste od mene saznali.) 

Takav nekakav plan pitanja sam imao kada sam se ranom zorom u 9 ipo dogegao do Arene gdje se održavao otvoreni trening. Odmah u media centar put automata za kafu. Kad ono, automat za kafu… neradi. A niđe nikoga. Ne znate vi patnje Nas novinara. Dok sam tu pokušavao naći nekoga dežurnoga tko se razumi u aparate za kafe sam saznao da reprezentacija Srbije neće imati otvoreni trening u Areni. Tako da ako je itko htio uzeti njihove izjave, moralo se otići do njihovog hotela uzeti te izjave. Dobro. Šta ćemo. Pričekat ću da dođu drugi novinari pa ću njih ispitati šta i kako dalje. Nekako se riješi situacija sa kafom, tako da sam mogao u miru marendati prije nego sam otišao malo pogledati treninge Italije, Grčke i Mađarske. Nakon prve, sam marendovao još jednu kafu i malo promatrao druge novinare kako uzimaju izjave. Dok sam pričao sa nekim iz media team-a european aquaticsa, sam preko oka vidio kako mi jedan poznati vaterpolo-gastro kritičar iz Zagreba iz blizine, ali sa pristojne udaljenosti, čita akreditaciju koja mi je visila oko vrata. Kasnije sam se kulturno mimoišao sa tim istim vaterpolo gastro kritičarem iz Zagreba, te se sa par novinara uputio put hotela gdje su bili smješteni srpski vaterpolo reprezentativci. Zajedno sa, ja se nadam, njihovim izbornikom. 

Pošto je bus bio besplatan nisam se previše nervirao šta se sada moram tramakavati pa putovati negdje u neki rubni, ko zna koji, dio Beograda. Nisam niti previše analizirao ćemu sve to. Valjda je to tako kad igraš finala pred punom Beogradskom Arenom. Valjda je to neki level više u svemu tome. Ne znam. Bila je još situacija sa jednim igračem koji je možda trebao propustiti finale, pa je bila cijela tenzija oko toga. Dođosmo do hotela. Sa cigaretom u ustima ispred ulaza u hotel se pokušavam blendirati među ostale novinare čekajući da se pojavi netko od vaterpolista. Nakon nekih pola sata čekanja nam je rečeno da će doslovno samo par igrača davati izjave. Sve u redu. Šta ja znam šta je normalno u ovakvim situacijama. Kasnije kroz lobi hotela prođe Mandić i kaže Nama novinarima nekako umorno da neće davati izjave. Ja sam taj neki umor i nevoljnost za davanje izjava pripisao 25 metarskom bazenu, ogromnoj količini hrvanja, pritisku beogradske arene i već skoro pa završenim turnirom. Tek kasnije kad sam se vraćao busem nazad put apartmana mi je prošlo kroz glavu, da šta se Mandić gega tako ko da je i on sinoc bio na ciganima, pa bio je kažnjen na ovom turniru sa ja mislim 2 utakmice neigranja zbog nekog brutalitija. Ako bi itko trebao biti “odmoran” za izjave, onda bi to trebao biti on. Kasnije se ispostavilo da se skrivalo od svih da je bila neka viroza u pitanju, da veliki broj vaterpolista srpske reprezentacije nije trenirao, a određeni i povraćao. Prošao je još jedan reprezentativac koji je prepoznao ovoga kolumnistu, i vrijednu radilicu danče.hra, te smo se brzinski rukovali i pozdravili. Ne znam koliko se razumite u blage hipohondarske poremećaje, ali možete samo pretpostaviti kakav hladan znoj me oblio kada sam nakon finala čitao informacije o tome kako su srpski reprezentativci prije finala imali spomenutu virozu. 

Prošlo je još par igrača bez ikakvih izjava, ali kulturno sve. Mislim da je nas 20 ljudi pripadnika “sedme sile” čekalo na igrače koji su voljni dati neku izjavu pred sutrašnje finale. I onda eto i njega. Kembeta. Jučer ga gledao u prepunoj Beogradskoj areni, prekjučer kako osvaja zlato u Parizu, sutra igra finale u još prepunijoj areni, a danas mu ja kao trebam nešto priči i pitati ga šta misli o Vernouxu kao trenutnom MVP-u fantazija, te kako u top 10 ima čak i par nizozemčića. Iako sam već u glavi razmislia o tome šta ću ga pitati, i više manje sam znao šta i kako reći. Opet treba mu prići i obratiti mu se. Ugrubo su svi ovi citati, nemojte me uzimati točno riječ za riječ, ali to je više manje tijek događaja. 

Krenem put njega. Iako mi je ovo drugo europsko kao “novinar”, i već sam na europskom prvenstvu za žene u Eindhovenu uzimao izjave od trenera i trenerica, svejedno kada sam sada prilazio Stevanoviću osjećao sam se kao djevac koji prilazi prime Angelini Jolie. 

“Poštovanje Uroš, Tomo Bujas za danče.hr. Bili te mogao pitati par pitanja vezano za naš Danče fantazi i kako su koji igrači ocijenjeni.”

To pitanje je naravno zvučalo puno bolje kad sam ga smišljao u svojoj glavi.

A na to će Angelina.  

“Izvini mi stvarno, ali ne dajem nikome danas izjave. Stvarno nisam nikome, takav smo dogovor imali.”

I onda na sekund zastane. Kao da mu se ugasio autopilot. Zagleda mi se u akreditaciju kao da je i on vaterpolo-gastro kritičar i nasmije se. 

“Pa ti si taj Tomo Bujas… Pratim… Čitam…”

I sad se on i ja tu samo sekund malo zapričamo, prokomentirali rezultate igrača na fantaziju, pokazao sam mu malo novu aplikaciju koju imamo, još se jednom izvinio šta ne može dati ikakvu izjavu. Onda odjednom, ničim izazvan, sam od sebe, grabi se za džep i počne mi govoriti kako moramo udriti selfie. (molim!?) Da može poslati uredniku Martiću.(selfie?!) Pošto se poznaju preko fantazija još iz selektorovih predselektorskih dana. I tako Angelina izvadi svoj mobitel i namjesti se pored ovoga zbunjenoga djevca i udre selfie. Pozdravimo se i rastavimo.

Nisam uspio uzeti izjavu, ali iskreno nije me pretjerano briga. Javio sam se uredniku i rekao mu šta se dogodilo sa selektorom te da nisam uspio izvući nikakvu izjavu, a urednik Martić sa druge strane govori kako ipak nisu završili u muzeju, nego da su tražili gdje da pojedu nešto. Dančarska klasika.

Zadnji put sam bio u Beogradu 2009e godine. Ako je vjerovati wikipediji, te iste godine je Uroš Stevanović prvi put zasjeo na trenersku klupu. Ja sam se te iste 2009e godine na univerzijadi u Beogradu na klupi hrvatske reprezentacije prohodao do finala i srebra. Kad kažem da sam bio na klupi hrvatske reprezentacije, onda mislim kao rezervni golman. Samo ako odete na stranicu hrvatske vaterpolo reprezentacije, nećete nigdje naći tu informaciju. Pošto izgleda da me čitaju i olimpijski i europski prvaci iz susjednih država, očekujem da me čita bar netko iz hrvatskog vaterpolo saveza. Pa bih molio jednu uslugu. Vezano za službenu wikipediju od hrvatske vaterpolo reprezentacije. Primjetio sam da su napisani uspjesi i sastavi hrvatskih vaterpolista na univerzijadama koje su se održavale 80-ih, 70-ih, 60-ih, čak i 50-ih. Pa bih molio ako nije previše teško da neka službena osoba iz hrvatskog vaterpolo saveza zadužena za ovakve stvari među osvojene medalje doda i sastav koji je osvojio ovo srebro na univerzijadi. Hvala službenoj osobi. Pa će onda drugo putovanje predsjednik ili urednik morati spavati na kauču, a ne srebreni iz Beograda 2009e godine. Da ne govorim kakav će ovo potencijalni utjecaj imati unutar redakcije danče.hr-a. Hvala vam na čitanju. Moje ime je Tomo Bujas i do sljedećeg članka. 

https://hr.wikipedia.org/wiki/Hrvatska_vaterpolska_reprezentacija