Zlatnu loptu po četvrti put zaredom je dobio Lionel Messi i tako postao jedini igrač s toliko nagrada.

Doduše, današnji izbor za Zlatnu loptu znatno se razlikuje od onoga prije 20 godina kada su u izbor za pobjednika ulazili samo državljani sa Starog kontinenta, čak ne ni igrači s ostalih kontinenata koji su igrali u Europi. Iz našeg današnjeg kuta, kada je Zlatna lopta prestižna nagrada za najboljeg svjetskog nogometaša, nevjerojatno zvuči podatak da je 1986. godine dobitnik Zlatne lopte – pored živog i u najboljoj formi Diega Armanda Maradone  bio – vjerovali ili ne – Igor Belanov, igrač Dinama iz Kijeva. Stoga Zlatna lopta za vjeke vjekova neće (p)ostati relevantna nagrada za najboljeg svjetskog nogometaša jer nagradu koju je 1956. utemeljio ugledni francuski list France Football nisu dobili ni Pele, ni Maradona i to – nijedanput. Messi je tako postao prvi Argentinac u povijesti koji je osvojio Zlatnu loptu(!).

Rano je jutro 2. ožujka 1998. godine. Desetogodišnja Natascha Kampusch po prvi puta u svom životu kreće sama u školu. Putem sreće Wolfganga Priklopila koji je trpa u bijeli kombi i odvodi u tamnicu u podrum.

Tri godine kasnije i 360 kilometara jugoistočnije – 25. veljače 2001. – osamnaestogodišnji Eduardo da Silva po prvi (i posljednji) put u svom životu prelazi točku iz maloljetnosti među odrasle – rođendan mu je kojim slavi punoljetnost. Putem sreće Zdravka Mamića koji ga trpa u bijeli papir i odvodi u tamnicu birokracije.

Jedno jutro, nakon pet godina zatočeništva, Wolfgang Priklopil po tko zna koji put tuče Nataschu Kampusch. Noge su joj modre od udaraca, a Priklopil joj govori: „Nitko te ne voli, nemaš roditelje, nikoga, osim mene. Budi dobra, lijepo se ponašaj. Koliko sam samo vremena i novca uložio da zajedno živimo i budemo sretni“.

Jedno popodne, nakon pet godina zatočeništva, obrambeni gorostasi iz Cibalije po tko zna koji put tuku Eduarda da Silvu. Noge su mu modre od udaraca, a Zdravko Mamić razmišlja o jednom stavku ugovora: „Ako se Eduardo ozljedi ili umre, sav novac od odštete ide Zdravku Mamiću“.

Legenda za koju se vjeruje da je neistinita ide ovako: babica Barbara podigla se iz klečećeg položaja u uspravni i okrenula prema gospođi Hannawald držeći u rukama malenog Svena koji je plakao tolikom žestinom da su se zidovi erlabrunnske klinike tresli kao da Rusi nadiru s kaćušama.

-Gotovo je – reče Barbara sa smješkom i pruži malenog Svena majci.

-Već – odgovori gospođa Hannawald – Skoro da uopće nisam ništa osjetila. Više me zaboli ujutro na WC-u, nego što je sad na porodu.

A kako je i mogla išta osjetiti kad je mali Sven težio svega 2,6 kilograma. Babica Barbara nikada u svom četrnaestogodišnjem stažu nije vidjela ništa manje: skoro da joj je trebao mikroskop da izvadi malog Svena dole iz utrobe. Osim toga, nikada nije čula nijedno dijete da dolazeći na svijet ovako plače. Buka je bila toliko jaka da nisi mogao čuti vlastite misli.

Kako smo i napisali u najavi Primorje je bilo prvi favorit za osvajanje kupa. I danas su, kao u posljednjem međusobnom susretu dokazali da su trenutno bolja momčad od Juga. Iako je Jug „nešto bolji na papiru“ u stvarnosti su još daleko od riječi momčad. U zanimljivoj, čvrstoj utakmici sa jakim tempom Primorje je cijelo vrijeme vodilo, a Jug je tek par puta bio u igri za pozitivan rezultat (2:2, 9:10).

Iako sam kasnio 4min na prvu utakmicu, ništa nisam propustio – na semaforu je još stajalo 0:0. Gledalište fino popunjeno, cijela srednja tribina i lijep broj dubrovačkih studenata s veliko zastavom Jug na gostujućoj tribini. Odmjeravanje snaga u prvoj četvrtini prekida Bošković s igračem više u 6. minuti, minut iza Ivović takođjer s igračem više, da bi na samom izmaku vremena Tiho zabio iz kontre nakon odlično oduzete lopte Ivovića bez faula.