Messi ne zaslužuje sve te Zlatne lopte

Zlatnu loptu po četvrti put zaredom je dobio Lionel Messi i tako postao jedini igrač s toliko nagrada.

Doduše, današnji izbor za Zlatnu loptu znatno se razlikuje od onoga prije 20 godina kada su u izbor za pobjednika ulazili samo državljani sa Starog kontinenta, čak ne ni igrači s ostalih kontinenata koji su igrali u Europi. Iz našeg današnjeg kuta, kada je Zlatna lopta prestižna nagrada za najboljeg svjetskog nogometaša, nevjerojatno zvuči podatak da je 1986. godine dobitnik Zlatne lopte – pored živog i u najboljoj formi Diega Armanda Maradone  bio – vjerovali ili ne – Igor Belanov, igrač Dinama iz Kijeva. Stoga Zlatna lopta za vjeke vjekova neće (p)ostati relevantna nagrada za najboljeg svjetskog nogometaša jer nagradu koju je 1956. utemeljio ugledni francuski list France Football nisu dobili ni Pele, ni Maradona i to – nijedanput. Messi je tako postao prvi Argentinac u povijesti koji je osvojio Zlatnu loptu(!).

No, vratimo se mi u 1995. godinu kada se mijenjaju kriteriji prilikom dodjele Zlatne lopte, pa ona zaista postaje koliko toliko relevantna nagrada za najboljeg svjetskog nogometaša. Naime, te godine mijenja se pravilo i nagradu može osvojiti bilo koji igrač koji nastupa u europskom klubu. Pošto u Europi i tada i danas igraju najbolji svjetski nogometaši, nagrada postaje znatno objektivnija bez obzira što je u to vrijeme ne bi mogao dobiti, primjerice, Neymar. Međutim, to je manje bitno jer ipak su najbolji nogometaši svijeta (Neymar je među najboljima, ali nije najbolji) osim Pelea oduvijek igrali u Europi. Naposljetku se i to pravilo promijenilo: od 2007. za Zlatnu loptu konkurira bilo koji igrač na svijetu (Neymar je gore bio samo primjer za vrijeme od 1995 do 2007.)
Puno je bitnije da se Zlatna lopta od te 1995. kada je postala ‘zvanična’ nagrada za najboljeg svjetskog nogometaša daje po skroz čudnim kriterijima koji kako svjedočimo traju sve do današnjeg dana. Ballon d’Or slovi, ponovimo još jednom, kao godišnje priznanje najboljem svjetskom nogometašu, ali znači li to da laureat mora biti i najbolji nogometaš na svijetu?

Jasno da ne.

Lionel Messi uvjerljivo je najbolji nogometaš planete u ovom trenutku i još ga sigurno, ako ne bude težih ozljeda, nitko neće dostići idućih pet, šest godina, pa se ravnajući tom logikom Zlatna lopta može nasljedniku Maradone dodijeliti pet, šest godina unaprijed.

Puno relevantniji podatak za dodjelu Zlatne lopte bio bi učinak pojedinog igrača u datoj godini, a ne njegova kvaliteta, točnije talent. Pošto je nogomet momčadski sport, da bi se učinak pojedinog igrača kako tako mogao izmijeriti vrlo je važno da je i njegova momčad učinkovita. A da bi igrač iz takve godine osvojio Zlatnu loptu, njegova momčad – bilo klupska, bilo reprezentativna, ili najbolje oboje – mora osvojiti neko veliko natjecanje. Velika natjecanja su jasno svjetska i kontinentalna prvenstva reprezentacija (naglasak na Mundijal, EURO i Copu Ameriku ne podcijenjujući druga kontinentalna natjecanja), odnosno naslovi pobjednika Lige prvaka i(li) Svjetskog prvenstva u kategoriji klubova (opet ne podcjenjujući primjerice Copu Libertadores), te naravno najjačih nacionalnih liga. Jasno da ako, recimo, neki igrač iz Afrike osvoji u nekoj godini važan klupski trofej i afrički Kup nacija da mu izgledi za osvajanje pokala jako rastu.

Po nekakvoj logici, jedino bi važni trofej mogao dati legitimnost dobitniku Zlatne lopte. To jasno može biti i neki jako značajan individualni doseg kao što je to Messijev rekord iz ove sezone. No po kojemu se kriteriju uopće dodjeljuje Zlatna lopta u posljednjih 18 godina kada postaje i (ne)službena nagrada za najboljeg (čak se i FIFA 2009. skupa s France Footballom uključila u dodjelu tako da je danas Ballon d’Or zaista ‘prava’ nagrada)?

Pustimo filozofiranja, amo vidjeti kako stvari stoje u praksi s (ne)poštenjem u njezinoj dodjeli. U našu analizu (naravno da se s njom ne morate složiti, niti mi tvrdimo da je ona istinita), krenut ćemo upravo s tom 1995. kada je i neeuropskim igračima omogućeno da konkuriraju za nagrade.

Prvi igrač bez europskog državljanstva koji je osvojio nagradu bio je Liberijac George Weah, napadač Milana. Rekli smo već, bilo je to 1995. Iste te godine Europom je harala ekipa Ajaxa igrajući, kako se to tada popularno zvalo, totalni nogomet. Nizozemski klub predvođen trenerom Lousiom van Gaalom i zvijezdama poput De Boera, Litmanena, Seedorfa, Overmarsa, Davidsa, Finidija i ostalih bio je nedodirljiv tako i za Weahin Milan koji je te godine pao u finalu Lige prvaka golom Patricka Kluiverta. Milan te godine nije osvojio ni talijansko prvenstvo, ali je svejedno nagrada za najboljeg svjetskog igrača nezasluženo otišla Liberijcu. Morao ju je dobiti neki igrač Ajaxa s obzirom da mu klub  nije imao dostojnog protivnika.

Godinu dana poslije nagradu je zasluženo osvojio Nijemac Matthias Sammer, igrač Borussie Dortmund. Nijemci su te godine osvojili Europsko prvenstvo, a Sammer je bio jedan od nositelja njihove igre isto kao i u svom klubu koji je osvojio naslov njemačkog prvaka. Dogodine će ista ta Bosussia predvođena Sammerom osvojiti i Ligu prvaka.

Ali nitko iz te ekipe neće svojiti Zlatnu loptu. Ona je otišla u ruke nove svjetske zvijezde – Brazilca Ronalda koji je zadivio svijet svojim partijama u u dresu Barcelone. U sezoni koja mu je omogućila Zlatnu loptu dao je za Blaugranu 34 gola u 37 nastupa, ali Kataloncima ni to nije pomoglo da uzmu bilo kakav značajniji naslov. Možda taj njegov doseg u usporedbi s Messijem ne zvuči previše impresivno, ali treba spomenuti da je njegova Barca bila puno lošija od aktualne. Po našem sudu Ronaldo je majstorskim potezima te godine zasluženo dobio Zlatnu loptu, a treba spomenuti da je zabio gol i u finalu Copa Americe gdje su Brazilci pobijedili Boliviju.

O 1998. ne treba puno raspravljati. Najbolji je bio Zinedine Zidane koji je s dva zgoditka u finalu Mundijala potopio Ronaldov Brazil.

Dogodine je nagradu dobio Rivaldo koji je briljirao u Barceloni koja je uzela domaći naslov europskom prvaku Realu, a sa sjajnim igrama odveo je Brazil do pobjednika južnoameričkog prvenstva. Te godine Manchester United bio je stroj koji je mljeo sve pred sobom (osvojio Ligu prvaka u nezaboravnom finalu protiv Bayerna), ali United je bio upravo to – stroj – gdje se nisu isticali pojedinci nego momčad, pa možemo opet zaključiti da je nagrada zasluženo otišla Brazilcu.

Na prijelazu tisutljeća, laskavom titulom okitio se Luis Figo, po našem sudu, ni kriv, ni dužan. Kada je Figo preuzimao nagradu bio je igrač Reala iz Madrida koji je iste godine osvojio Ligu prvaka, ali Figo u tome nije participirao jer je bio igrač Barcelone. Ni na reprezentativnom planu, nije bio znatno uspješniji. Dobro, Portugal je igrao polufinale Europskog prvenstva, ali nije ga osvojio, kao što Figo nije osvojio ni prvenstvo Španjolske. Znači nije osvojio ništa. Bolje da je te godine nagrada išla nekome igraču Reala, recimo Morientesu koji je trpao kao na traci, a pogodio je u finalu Lige prvaka, ili Raulu, a da ne kažemo da je te godine mogao biti i najbolji svjetski igrač netko iz Lazia ili Deportiva, malih klubova koji vrlo rijetko osvajaju prvenstva. Recimo Crespo, Djalminha, Mauro Silva, Roy Maakay, a ako je već neki Portugalac zaslužio nagradu mogao je to biti Fernando Couto iz Lazia. Bila je to teška godina za donijeti odluku, ali da je Figo zaslužio laskavo priznanje, to ipak stoji na klimavim nogama. Francuski reprezentativci koji su se te godine okitili naslovom prvaka Europe nisu zaslužili nagradu, jer ni Francuska nije zaslužila osvojiti prvenstvo.

A što tek reći o dodjeli godinu dana poslije kada je nagradu osvojio Michael Owen, tadašnji igrač Liverpoola. Osvojio je te godine Liverpool oba dva engleska kupa i Kup UEFA, ali nije ono što čekaju ‘sto’ godina – prvak je bio Manchester United. Owen je tim trofejima dao veliki obol, ali po našim kriterijima nagrada se opet našla u krivim rukama. Ako su se već gledali nekakvi individualni dosezi, Zlatnu loptu su mogli osvojiti recimo Francesco Totti ili Gabriel Batistuta koji su ‘mrtvu’ Romu dopotezali do naslova prvaka tada vrlo jakog prvenstva Italije, i tko zna kad će ga Vučica opet osvojiti. Također, laureat je mogao biti i Bixente Lizarazu, pouzdani bek Bayerna i francuske reprezentacije. Bayern je te godine uzeo Ligu prvaka i domaće prvenstvo, a Lizarazu je dao veliki doprinos, isto kao i u dugoj nepobjedivosti Francuske.

Za razliku od ove dvije, 2002. je bila laka za odabrat. Najbolji je bio Ronaldo koji je s 8 zgoditaka bio najbolji strijelac Mundijala, a njegov Brazil suvereno je osvojio prvenstvo.

Dogodine se titulom najboljeg okitio Pavel Nedved, tadašnji igrač Juventusa, kojemu je vjerojatno pomogla činjenica što zbog drugog žutog kartona nije mogao igrati finale Lige prvaka koji je njegov Juvenstus izgubio na penale od Milana. Svi su govorili da bi Juventus pobjedio velike rivale da je Čeh mogao igrati. Nikad to nećemo saznati, ali činjenica je da je Nedved tih godina briljirao u nepobjedivom Juventusu. Tek poslije će se saznati da je Nedved imao veliku pomoć ilegalnog suigrača – namještanje utakmica. Bilo kako bilo, vjerojatno ju je nakon svega, ipak zaslužio.

Dogodine je najbolji bio Andriy Shevchenko, može se reći zasluženo. Bio je najbolji strijelac Serie A i doveo je Milan do naslova prvaka. Boljih individualaca te godine nije bilo: Ligu prvaka osvojio je Mourinhov Porto koji je bio klasična ratnička ekipa isto kao i reprezentacija Grčke koja je osvojila Europsko prvenstvo.

Dodjela nagrade 2005. bila je vrlo sporna. Ronaldinho je bio najbolji i gledajući individualne partije te godine, to je i zaslužio. Ali rekli smo već da to ne bi trebao biti kriterij, jer bi Messi bio najbolji nekoliko sljedećih godina. Prema tome, po našem mišljenju nagradu je trebao dobiti Stevan Gerrard čiji je Liverpool osvojio Ligu prvaka u nezaboravnom meču protiv Milana, a u kojem je kapetan Redsa bio najbolji igrač, kao uostalom i cijele sezone. Zaista su čudni kriteriji: Owen je kao igrač Liverpoola osvojio Zlatnu loptu bez važnijeg trofeja, a Gerrard s Ligom prvaka – nije. Ruku na srce, Liverpool u tom trenutku nije bio neka velika momčad, a za vjeke vjekova će ostati upisani u povijest i to zahvaljući svome vođi na terenu. Najluđe od svega što te godine Gerrard nije u izboru bio ni poslije Ronaldinha. Bolji od njega bio je Frank Lampard.

Velika prašina digla se oko laureata Fabija Cannavara 2006. Ne zato jer se smatralo da je nezasluženo ponio laskavu titulu, već stoga što je bio jedan od rijetkih igrača koji su dobili tu nagradu, a da nisu ofenzivni. S obzirom na njegove partije s Mundijala u Njemačkoj, Cannavaro je nagradu dobio potpuno zasluženo.

Dogodine je najbolji bio Kaka, i tu nije ništa sporno. S Milanom je bio prvak Europe, a igrao je zaista briljantno. Isto kao što nije sporna dodjela nagrade ni godinu poslije. Najbolji je bio Cristiano Ronaldo čije su sjajne partije pomogle Manchesteru da se okiti još jednim naslovom prvaka Europe. Ne bi bilo nezasluženo da je nagrada pripala i Fernandu Torresu koji je bio najbolji u genijalnoj reprezentaciji Španjolske koja se prošetala Europskim prvenstvom.

Dogodine je izbor također bio jednostavan. Najbolji u 2009. bio je Lionel Messi, predvodnik nepobjedive Barcelone koja je osvojila Ligu prvaka.

No sljedeće, 2010. Messi nije trebao biti pobjednik. Barem tri igrača su laskavu titulu zaslužila prije nego on. To su Xavi i Iniesta koji ne samo da su briljirali u Barceloni, već i u španjolskoj reprezentaciji koja je postala svjetski prvak i tako osvojila duplu krunu. Treći, koji je također trebao biti bolje plasiran od Messija je Diego Milito. Golovi argentinskog napadača osigurali su Interu trostruku krunu: prvenstvo, Ligu prvaka i talijanski kup. Milito je s prosječnom momčadi koju je Mourinho savršeno uigrao, sve osvojio, a on sam je pozabijao ključne golove. Na ruku mu ide i činjenica da ga Maradona nije koristio na Mundijalu gdje se Argentina s Messijem obrukala ispavši od Njemačke bez ispaljenog metka.

Prošle godine pobjednik je opet bio omaleni Argentinac. Naslov je zaslužen jer je Barcelona opet bila nepobjediva, ali nagrada se mogla uručiti ponovo ili Xaviju ili Iniesti, ako za ništa drugo, onda za neku vrstu životnog djela. Jer i oni su kao i Messi sve osvojili s Barcelonom, ali na reprezentativnom nivou puno više. No to valjda kod izbora za Zlatnu loptu ne vrijedi.

Ako Xavi i Iniesta nikada ne osvoje laskavo priznanje, a kako izgleda – neće – ostat će gorčina.

No to je manje važno. Puno je značajnije da mi uživamo u potezima velemajstora, a Zlatna lopta je eto samo nekakva usputna stanica.

Pravi nogometni znalac joj ne pridaje neku veliku važnost, iako mu je drago ako je dobije netko tko je zasluži. Bez obzira na to, nogometni zaljubljenici će ga se sjećati, dobio on Zlatnu loptu ili ne. Nisu li Maradona i Pele najbolji primjer toga. Da ne idemo u sadašnjost i ne spominjemo primjerice Del Piera, Raula, Tottija, Ibrahimovića i ostale…