Ne diraj (Gadafijevog) lava, dok im prvi topnik spava

 

Gdje je baš Maroleta, čovjeka koji je najviše od svih izgadio ovogodišnji nogometni turnir, dopalo da izvještava o finalnom danu. No ipak će se potruditi biti objektivan, tako mi je rekao, iako sumnjam da će to biti moguće. Pa krenimo:

 

Berdova vila – Kotićari 5-6

0-1 Manta
1-1 Pixy
1-2 Manta
1-3 Marin Margaretić
2-3 Jažić
3-3 Marin Margaretić (ag)
3-4 Manta
4-4 Mirta Brajak
5-4 neka heroina neznanog imena
5-5 Ivušić
5-6 Marin Margaretić

 

Prvo nikad mi nije bilo jasno zašto se igraju te utakmice za 3. mjesto. Ono luzeri iz polufinala moraju skupiti razbucane emocije i koncentrirati se za osvajanje drvene medalje. Kako je bilo dobro ono pravilo s prijašnjih europskih prvenstava u nogometu kada se nije igralo za to mjesto. No eto moderno je valjda biti treći, pa se zato igra, pa tako i na Dančama. Doduše ova je utakmica za upravo to 3. mjesto ponijela epitet najbolje utakmice dančarskog nogometnog turnira.
Zato jer su akteri obaju ekipa, osim možda Mante koji je igrao da bude najbolji strijelac turnira (što je na kraju i postao – čestitke), stavili publiku ispred osobnog interesa što je na kraju urodilo spektaklom. Lijepi potezi i još ljepša zajebancija zašećerena nastupom i ljepšeg spola koji se dvaput upisao u listu strijelaca, nažalost bez skidanja kupaćih krpica što je mrvicu razočaralo publiku.
Ove Berdove vile (dugosilazno i – viiiiiiiiiiile) na trenutak su svojim istančanim i profinjenim tačom u dodiru s loptom podsjetile na Svjetsko nogometno prvenstvo nježnijeg spola i prekrasne poteze što igračice znaju pokazati širokom auditoriju bez da ovi samo bulje u skakanje sisa kakva je obično situacija na ženskim grand slamovima kada finale igraju Kvitova i Sharapova.
Što se pak tiče muškog spola tu je i prvi plan iskočio Marin Margaretić Purger, sin dinamovac oca hajdukovca, koji je Kotićarima donio i pobjedonosni zgoditak i tako se iskupio za autogol. Gol Marina za konačno rješenje brončane ekipe oduševio je i Berdovu vilu koja je Marina bacala u zrak skandirajući njegovo ime.
Sve u svemu, utakmica za 3. mjesto opravdala je očekivanja.

Gadafijevi lavovi – Družina od Vješala 5-4

0-1    Patrik
0-2    Mark
0-3    Mark
1-3    Radić
1-4    Patrik
2-4    Vicko
3-4    Oskar
4-4    Oskar
5-4    Oskar (gg)

 

Postoji storija koja i dandanas kruži Rimom, a dogodila se jedne vruće srpanjske večeri 1990. godine na stadionu Olimpico. Na finalu svjetskog nogometnog prvenstva skupilo se točno 73 603 gledatelja koji su uživo posmatrali hoće li svjetski prvak postati Njemačka ili Argentina. No do Brehmeova odlučujećeg gola iz penala zaspalo je točno njih 73 602 gledatelja koji se jednostavno nisu mogli othrvati dosadi pa su u svijetu snova odlučili uživati u potezima Klinsmanna, Matthausa, Maradone i ostalih. Onaj jedini koji je ostao budan, neki Salvatore iz Salernitane, odmah je onako sumnjivo budan upao u oči karabinjerima. Ispostavilo se da su imali dobar njuh. Toto Salernitano bio je diler amfetamina, a i sam je šmrknuo malo prije te večeri i to je bio jedini razlog zašto nije zaspao. No što je još nevjerojatnije, od speeda mu se toliko razvezao jezik da je otkucao sve moguće i nemoguće dilere koje je poznavao. Karabinjeri su u toj akciji došli čak i do vrha Cosa Nostre uništivši pri tom i tvornicu amfetamina u Pompejima, a sve skupa zatvoreno je više od tisuću kriminalaca, a storija ide dalje i kazuje da je upravo zbog te akcije i razbijanja lanca trgovine speedom porastao promet kokainom što će kasnije na svom nosu osjetiti i napolitanac Maradona i romanista Cannigia. Eto što najobičnija dosada može učiniti.

Ali ni ta se dosada iz već epskog 8. srpnja 1990. ne može mjeriti s ovom dosadom 13. kolovoza 2011. što je prezentirana u finalu nogometnog turnira na Dančama. Kraj ove utakmice čak i poznati mokošički grafit ‘A što bi da nam je dosadno’ djeluje poput najluđeg svjetskog provoda.
Ove dvije ekipe uspjele su u uru vremena (!) zabiti svega 8 golova, znači u prosjeku su zabijali svako 7 i nešto minuta. Pa nekim maratoncima u jutro istog tog dana toliko vremena je trebalo da otplivaju do Bellevuea. To što se događalo na središnjem terenu Danača ne bi mogli opisati ni najveći umjetnici mokošičke grafitne pisane riječi.
Sreća Božja da se na terenu broj 1 (ako ne znate riječ je o betuli i njenoj okućnici), koji se često zove i groblje favorita (valjda jer se tamo naliju pa bauljaju po glavnom terenu) odigravala puno zabavnija utakmica – naime tamo su se pekli hamburgeri, pa se većina gledatelja sa središnjeg dančarskog terena preselila na onaj gdje se nešto događa. Meni osobno puno je zabavnije (a i humanije s obzirom na milijarde gladnih) bilo gledati kako ljudi tamane hamburgere nego kako muče loptu.
Na glavnom dančarskom terenu tako je, isto kao i u onom rimskom finalu, ostao samo jedan (budan) čovjek. Ne nije to bio Toto Salernitano, već Mišo Jančić koji je mislio da će veličanjem ratnog zločinca privući publiku. No dosada je bila toliko velika da je privukao samo špijunske satelite. Kako iz pouzdanih izvora saznaje Dance.hr, na sljedećoj skupštini UEFA-e razmatrat će se suspenzija nogometa na Dančama zbog veličanja ratnih zlikovaca.
U međuvremenu je Oskar zabio zlatni gol i odveo Gadafijeve lavove do najvišeg postolja. Svi, osim libijskih majki kojima je Moamer oduzeo sinove, bili su sretni što je ovo mučenje napokon završilo. Fala kurcu, jer jebeš turnir u kojem Shearer ne odigra ni minute u finalu.

(Naš Marko Baldun kada je pravio barice, ni na samom kraju žara cigara, a bogami ni boce od pive, nije slutio da bi se tako nešto suludo ikada moglo dogoditi. Da je znao, vjerujte mi, nikada ih ne bi pravio.)

Dodjela nagrada nogometašima

 

 

Jedan komentar na “Ne diraj (Gadafijevog) lava, dok im prvi topnik spava”

  1. Slažem se Marole, jako dosadno finale. Osim zadnjih 10-15 minuta kada su lavovi pritiskali i sanse su se redale, a i doktor je uveseljavao publiku