Osvrt na malonogometni turnir “Marko Baldun”

Završen je treći po redu turnir na male barice „Marko Baldun“. Treći otkad traje na ovaj način, u kontinuitetu i s manje-više istim pravilima. Jasno pravila su podložna promjenama i neke su neophodne, ali o tom na slijedećem izdanju. Kako se u zadnjim člancima pisalo o svemu a najmanje o turniru, gledat ću biti statistički suhoparan i izbjegavati opijate i likove na njima.

Na turniru je bilo prijavljeno 18 ekipa, oko 140 nogometaša. Počeo ja kao i svake godine 1. kolovoza (dan prije su se igrale kvalifikacijske utakmice), a finuo je 13. kolovoza.
Pobjednici turnira su Gadafijevi lavovi, a to su: Mišo Jančić (kapetan i ideolog propalog režima), Ivo Braenović, Toni Radić, Oskar Benussi, Vicko Mantalica, Litvanac Andrej, Ratko Jovović (ukazao se na finalu) i Ivo Gluhonja (ni finale nije bilo dovoljno poticajno da bi se ukazao). U finalu su dobili Družinu od vješala, prošlogodišnje prvake. Titula je ostala na Dančama iako Berdova vila svake godine prijeti.
Sve su se utakmice igrale po ure s zlatnim golom iza ako je neriješeno, osim finala koje je bilo mrcvarenje ekipe iz repasaža uru robe s opet zlatnim golom. Odigrane su 32 utakmice, točnije trebale su biti, ali u 3 se protivnici nisu pojavili pa su oni koji su bili na terenu pobjedili s 3:0. Pravilo zlatnog gola se pokazalo na ovom turniru izvanredno, a njegova učestalost govori o izjednačenosti ekipa: 12 utakmica uključujući i finale je okončano zlatnim golom.
Napetosti (u sportskom smislu) nije nedostajalo jer 4 utakmice su riješene u zadnjim sekundama tako da s ovih 12 to čini 50% totalno izjednačenih partija. Faula gotovo da i nije bilo (3-4 na cijelom turniru), a Patrikov ipon na Pixiju je oprošten i zaboravljen tako da je turnir i s te strane postigao svrhu – dobro i kvalitetno loptanje bez grubosti (možda je ovo moje subjektivno viđenje, neki već imaju nacrte ekipe sastavljenih isključivo od „mesara“ jer im fali lijepih poteza, a ima previše oštrine pa će zato angažirat koljače!). Ne znam kako je zamišljeno turnirsko natjecanje bez ozbiljnosti i čvrstine, ali smatram kako je sve bilo u granicama i da je svima primarno osvojiti kantu, a tek onda zabaviti publiku. A niti je nedostajalo dobrih poteza niti zafrkancije tako da je sportski duh prevladao što govori i posjećenost utakmica, jer publiku nemožeš varati.
To što smo gladan narod i trčeči za besplatnim hamburgerima izgubili koji minut finala, nitko nikome ne uzima za zlo nego hranjenje treba odgoditi za kraj i zajedničku proslavu. Slažem se kako nije u redu da neke zvijezde sjede na klupi i imaju doslovno sekundažu (na cijelom turniru), ali to se može gledati i kao njihovo žrtvovanje za ekipu, što ih čini dodatno velikim. Po meni, najveći uspjeh su mlađe ekipe koje se nisu utopile sa starijima već sami kao ekipe se kale kroz turnire i nakon ovogodišnjih uspjeha (prvenstveno tu mislim na Juniors United) daju budućnost turniru.
Mislim da bi Marko bio zadovoljan turnirom i ne sjećam se da je u prvom izdanju (koje je igrao za Družinu) imao ikakvih primjedbi, ali s dežurnim kritičarima se treba naučiti živjeti i osmjehivat im se. Vidimo se dogodine, nadam se u još boljem izdanju.

 

Svi rezultati i konačni poredak:

Jedan komentar na “Osvrt na malonogometni turnir “Marko Baldun””

  1. Ja se slažem sa svim napisanim, zato sam se i povukao sa sudjelovanja. Bolje da umrem ja, nego turnir.