Treći svjetski fantasy
Poštovani čitatelji, završio nam je još jedan Danče Fantasy. Na prvom mjestu ekipa Singapurčine, predvođena izbornikom Štefanekom, završava natjecanje sa 186,89 bodova. Ekipa autora ovih redaka, Waterpolo Deepstate, na drugom mjestu sa 183,61 bodova. Da situacija bude još tragičnija. Predzadnje kolo sam završio, kao i skoro svako kolo do tada, na prvom mjestu. I to na prvom mjestu sa velikih, u mojoj glavi nedostižnih, 15 bodova prednosti. Točno znam kako se grčki izbornik Vlachos osjećao nakon šta je tražio, i dobio, onaj time out na finalu svjetskog prvenstva u Fukuoki 2023. godine. Sada znam što je prolazilo kroz glavu Roberta Di Baggia kada je onako skamenjeno i pognuto gledao u prazninu iznad prečke.
Dosada smo u više manje sličnoj postavi odigrali dva svjetska prvenstva i jednu olimpijadu vaterpolo fantazija u kojima svi protagonisti i učesnici dolaze isključivo iz svijeta vaterpolo medija. Dakle, vaterpolski educirana skupina ljudi. Na svim dosadašnjim natjecanjima bi možda dobro započeo, ali čim bi se izašlo iz grupne faze, obično bih završavao negdje po sredini ili pri dnu. Nikad zadnji. (Čisto da napomenem) Ali ovaj put je izgleda bila neka treća svjetska sreća. Prvo kolo sam bio po sredini negdje. Zatim uzivam u svoju ekipu, do tada neubranog, kanađanina Reul Mark D’Souza-u (punim imenom Reul Mark D’Souza Nazario de Lima). Momka kojeg sam gledao na nekom NCAA turniru prije nekoliko godina, i ostalo mi je u glavi da voli malo nerezonski zapucati. Baš tip igrača kojeg želiš u svojoj fantazi ekipi. Nakon drugog kola sam bio na drugom mjestu, a nakon trećeg, predvođen mojim kanadskim tandemom Djerkovicem i D’Souzom, sam zasjeo na čeonu poziciju i nisam je ispuštao do kraja. Do zadnjeg kola. Bio sam kao Leicester one sezone sa Ranierriem. Svi su čekali kad ću napokon puknuti. Ali ja nisam pucao. Moji protivnici iz WhatsApp grupe su iz kola u kolo bili zabrinutiji. Završila grupna faza. Ušlo se u razigravanja. Ali ja nisam posustajao. Moja ekipa nije posustajala. A bome nisu posustajale i moje provokacije spram ostalih učesnika. Čak se u jednom trenutku i Brutus, pardon urednik Martić, priključio Anti-Tomo-Bujas frakciji koja se lagano počela formirati u whatsapp grupi. Ali ja nisam ni za to mario. Moja ekipa nije za to marila.
Međutim ispod površine nije sve bilo tako mirno. Izvanka sam djelovao kao da je sve u najboljem redu i apsolutnoj kontroli, ali iznutra sam se nosio sa nečim što je dodalo dodatan stres tokom natjecanja koje je samo po sebi već dovoljno stresno. Iako nas nije iznenadila, svih nas je pogodila vijest kad su čuli da nas je napustio veliki Ozzy Osbourne. Iako nisam bia neki sabathčija, ali on je predstavljao nešto u svijetu iz kojeg većina mojih idola dolazi. Moje pleme je patilo. Nekako sam u sebi žalio. Zadržao sam za sebe, nisam pred svojom ekipom, još manje pred fantazi protivnicima, dijelio kako se osjećam i da negdje duboko u sebi malo tugujem.
Ulozi su bili ogromni. Marširao sam ka prvom mjestu i nitko od mojih neprijatelja nije mogao učiniti apsolutno išta po tom pitanju. Uz tu, po njih, tešku činjenicu, su još dodatno morali tolerirati salve mojih taktičkih provokacija kojima je jedina i isključiva svrha bila dodatno destabiliziranje i demoraliziranje mojih protivnika i njihovih igrača. A nakon par kola pale su neke izjave, koje će kasnije biti teško vratiti. Thrash talk je zapostavljena umjetnost u vaterpolu, ali mome srcu draga. Tako da je bilo malo thrash talka sa mojim fantazy neprijateljima. Ekipa izbornika Marka Štefaneka, Singapurčine, je otvorila turnir sa drugim mjestom na tabeli, da bi nakon slabog drugog kola pala na donji dio sredine tablice. Što sam ja iskoristio da dodatno poljuljam njegove redove izjavom “U jednom kolu Singapurčine, postale Singaku.čine“… izjava koja će mi se kasnije obiti o glavu silinom šuta prime Ivovića. Ali moram reči da su i moji protivnici nekada pokušavali biti taktički bezobrazni prema meni, ali nije im polazilo od ruke. Mislim ja njima nisam pokazao da njihovi pokušaju ne daju ploda, jer nekad su stvarno bili neiskusno simpatični. Evo dat ću vam samo jedan primjer jednostavnosti sa kojom sam se ja morao nositi. Na moju izjavu da sam ja “Djokovic vaterpolo fantasya” kaže ovaj jedan da sam ja “Djoko bez vica”. Potpuno bazični i nešaljivi thrash talk koji ne bi poljuljao ni samopouzdanje čiravog tinejdžera. I unatoč njihovim “devastirajučim” i simpatičnim pokušajima destabiliziranja mene i moje i ekipe, iz kola u kola sam održavao prednost, a predzadnje kolo sam imao već spomenutih astronomskih 15 bodova prednosti. Whatsapp grupa je utihnula. Primjetio bi se tu i tamo pokoji “typing…”, ali bi brzo nestalo bez ikakve dolazne poruke. Muk. Sauron je bio na domak pobjede, a sva nada je iščezla iz mojih protivnika.
Mogao sam vidjeti svoju budućnost. Kao da me je moj cijeli život i moje cijeli 25godišnje vaterpolo iskustvo i putovanje vodilo ka ovom trenutku. To je to. Moj životni cilj cijelo ovo vrijeme bio da postanem profesionalni igrač Danče Waterpolo Fantasya. Već sam vidio kako ću plivati u parama prodavajući online trening kurse za ostale ljude koji žele naučiti poboljšati njihove Waterpolo Fantasy skillove. Već sam vidio pred sobom veliki broj ljudi koji jedva čekaju meni platiti da ih naučim kako oni sami također mogu postati najbolja high value verzija vaterpolo fantazy izbornika. Bio sam toliko siguran u svoju pobjedu, jer su šanse, da ja ne budem okićen lovorom nakon zadnjeg kola, toliko male da se mora dogoditi nešto šta se nikada prije nije dogodilo u povijesti vaterpolo fantazija. Na moju žalost, i na veliko oduševljenje svih u grupi i vrlo vjerovatno šire, dogodilo se upravo to. Dogodio se splet okolnosti koji se vrlo vjerovatno više nikad neće dogoditi.
Na kraju svakog fantasy kola, svaki igrač ima pravo promijeniti dva igrača. Kod prvotnog biranja biraš prvih 7, i još tri zamjene čiji se bodovi ne broje, ali barem ti nitko neće uzeti ove igrače ako ih čuvaš sa sljedeća kola. Na kraju svakog fantasy kola izbornici, počevši od zadnjeg na tabeli pa sve do mene na vrhu tabele, imaju pravo izabrati dva nova igrača koji se nalaze na free agent listi. Veliki je problem kad si na vrhu tabele, kao ja, pa onda moraš uvijek zadnji birati igrače. Stanje na tabeli jedno kolo prije kraja je pokazivalo da imam 15 bodova prednosti nad drugoplasiranim Štefanekom. U prosjeku sam zarađivao 28/9 bodova po kolu. Nekad par bodova preko 30, nekad par bodova ispod, ali tu negdje sam bio. Štefanek je oscilirao par puta, a par puta mu se posrećilo, ali i on je bio tu negdje na 27/28 bodova u prosjeku.
I onda dolazi zadnje kolo. Kolo u kojem sam potonuo u dubine koje još ni jedan sevdah se nije usudio opjevati. Kolo u kojem sam potonio dublje nego Regionalna vaterpolo liga. Kolo u kojem su se Štefanekove Singapurčine oslonile na svoje Španjolske snage Granadosa i Munariza, sa odličnim Tzortzatosom na golu uz značajan doprinos Vasilija Martinovića, koji je zadnje kolo kao meni za inat imao najbolji fantazi učinak na ovom prvenstvu i koji je defacto jedini i igrao za Srbiju u utakmici za broncu protiv Grčke. Štefaneku se sve poklopilo, dok su moje zamjene za Djerkovica i D’Souzu, Tomasso i Vapenski skupili zajedno onoliko bodova koliko bi mi D’Souza sam skupio do poluvremena. Na opće slavlje grupe, Singapurčine su pobjedile Deepstate, meni propao moj plan o milijunaštvu, a urednik Martić je kao glumio da mu je žao šta sam izgubio. Međutim možemo izvući jednu pouku iz ovogodišnjeg Danče Fantasya. Bez obzira šta je ovo moj dosad najbolji rezultat na svim Danče Fantasy natjecanjima, razlika između Singaricha i Singapoora je… jedno fantasy kolo. Kako kaže onaj jedan film, “a game of inches”. Pozdrav moji čitatelji, a ja ću se vratiti jači nego ikada na europskom u Beogradu, koja nas čeka u prvom mjesecu 2026. godine. Ako mogu posuditi, kao najavu za Danče Fantasy Beograd 2026, frazu gospodina Mirana Fabjana… Štefanek pada, kao klada.