Bilješke s puta – EP veterana – Budimpešta 2013

 

Za ovo europsko prvenstvo spremali smo se od studenog prošle godine tj. 7 mjeseci, tri do četiri puta tjedno na gruškom bazenu. Nakon plivačkih dionica u početku, već od veljače počele su  utakmice sa mlađim kategorijama Juga, Gusara te sa tzv. juniorima veterana, mladićima koji nam puno pomažu, uskaču kad nas nema dovoljno za trenig utakmicu.

 

Za razliku od prethodnih natjecanja na kojima smo sudjelovali, ovdje je web stranica prvenstva bila dosta štura, obavjesti su stizale kasno, pa smo se već bili zabrinuli da se natjecanje neće ni održati. To se pokazalo bespotrebno, jer je organizacija na kraju ispala jako dobra, organizatora nisu spriječile ni velike poplave koje su dovele u pitanje i puno važnije segmente života. Nakon potresa u Italiji prošle godine ponovo je prirodna nepogoda prethodila prvenstvu.

Dunavski otok Margitsziget na kome se natjecanje održalo je kultno mjesto svjetskog vaterpola. Na svakom koraku vide se slike velikana mađarskog vaterpola, ploče i natpisi o njihovim uspijesima. Očito se u Mađarskoj izuzetno poštuju rezultati njihovih sportaša, a posebno su ponosni na vaterpoliste.

Otok je do nekoliko dana prije natjecanja bio djelomično pod vodom, tako da su, uz velike napore, organizatori jedva uspjeli sve dovesti u red. Jedino na što nisu mogli utjecati su rojevi ogromnih komaraca koji su nas nemilosredno napadali.  

——

Na put smo krenuli u nedjelju u zoru, sa 2 kombija (vozači Jole i Marga), u kojima je bilo samo 9 igrača i dvije službene osobe. Trojicu smo „pokupili“ putem u Splitu i Zagrebu, a još dva igrača (Balić i Klaić) i liječnik (Olaf) priključili su nam se u srijedu. Tada je stigla i navijačka potpora (Đuho, Buconić, Dragić). Pojavile su se i glasine da je Đuho u potrazi za pojačanjima, nakon odlaska nekolicine njegovih veterana.

Hotel Budapest sa Budimske strane Dunava nije opravdao svoje 4 zvijezdice, ali smo se na to brzo navikli. Hrana je varirala od nejestive do solidne, sobe su vapile za adaptacijom, ali sve u svemu nije bilo tako strašno. Lokacija hotela izvan centra nije bila problem, jer se odlično organiziranim gradskim prijevozom lako dolazilo do bazena i do centra.

Kako smo u hotelu imali jedan obrok, za onaj drugi smo se sami snalazili. Od klasičnog turističkog „prevara“ restorana Sir Lancelot sa umjetničkim programom za turiste, gdje se jede bez pantarula u polumraku, preko argentinskih stekova do jeftinog restorana „jedi i pij koliko možeš“ ili kobasice i sira iz samoposluge.

Primjetili smo da su cijene odjeće i obuće jednake ili čak veće nego u prodajnim centrima u Zagrebu i Splitu. S dubravačkim centrima, iz svima poznatih razloga, ih nažalost nismo mogli uspoređivati. 

S nama je prvi put putovao naš igrač, a u ovom slučaju službena osoba, Božo Jurjević. Kako zbog ograničenog broja igrača nije imao pravo nastupa, svaki slobodan trenutak koristio je za obilazak budimpeštanskih muzeja. Većina fotografija sa ovog puta su njegove.

O natjecanju ne bih previše, nismo uspjeli doći do jedinog zlata koje nam fali, bez poraza smo treći, osvojena je bronca. Očekivali smo više, ali medalja je medalja. Utakmicu sa Moldavcima (Sovjetima) odigrali smo muški, malo nesreće, malo pada koncentracije i ode vodstvo od 3:0 i 4:3. Bez poraza sa samo jednim neodlučnim smo treći. Prvaci imaju isti omjer, a srebreni Veteran Split ima po poraz i neodlučno, ali takav je bio sustav natjecanja.

Iako je kratkoća prvenstva (6 dana) i nepovoljan broj momčadi u kategoriji +40 (10 momčadi, 2 grupe po 5 klubova, 5 kola), dijelom uvjetovao izostanak četvrtfinala i polufinala, od početka smo sumnjali u regularnost ždrijeba, na koji su naravno svi bili pozvani. Međutim,  kako je održan 20 dana prije prvenstva, nitko osim Mađara nije bio prisutan. U našoj grupi su bili svjetski prvaci i treći sa svjetskog, kao i treći sa zadnjeg europskog prvenstva. U drugoj su bili Mađari i 4 ekipe bez prethodnih uspjeha. Na kraju je to pomoglo Splićanima i Bayeru da igraju za zlato odnosno broncu, dok su Mađari igrali tek za 5. mjesto.

Za razliku od Rimini-a gdje su se svi naigrali ovdje se igralo 4×5 minuta tako da je skoro sav teret bio na udarnih 8-9 igrača. Uz vratare, uglavnom su igrali Robi, Suha, Alen, Lujo, Marga, Mage i Klaić, nešto više je odigrao Dario, a mi ostali smo skupili po koju minutu i pomogli koliko smo mogli.

Nakon dugo vremena imali smo dva vratara. Naš standardni golman Đuro Šturica nije bio na prvenstvu, tako da je počeo Božo Koprivica, a u trećoj utakmici se pridružio i Maro Balić. Obojica su vrlo dobro odradili svoj posao.

Suđenje na prvenstvu je bilo solidno, imam dojam čak i bolje nego na prethodnima. Izuzetak je naša utakmica s Cataniom, gdje su nas u nekoliko navrata suci grubo oštetili Dario i Marga su skupili po tri osobne, omjer prekršaja je bio 10-7 u korist plivački i igrački inferiorne talijanske momčadi. Uz sve to pobjedili smo ih golom Mage 17 sekundi prije kraja utakmice.

———————–

U Dubrovnik smo se vratili u nedjelju popodne, kombiji su dobro „prašili“ autoputem od Budimpešte do Dubrovnika (znam, znam Vrgorca).

Slijedeće veliko natjecanje je Svjetsko prvenstvo u Montrealu u srpnju/kolovozu 2014. Daleko, skupo u najgore vrijeme, ali ne sumnjam da će Dubrovački Veterani i tamo nastupiti. Osobno, mislim da neću, uostalom krug se zatvorio, samo je bronca još falila.