Članak o Paulu Obradoviću
Dobar dan. Moje ime je Tomo Bujas i po zanimanju sam ministar vanjskih poslova pri Republici Danče. Kredo našeg prosvijetljenoga ministarstva je “Mislim lokalno, a djelujem globalno.” I moja sljedeća tema ima puno veze sa općim dobrom za vaterpolo. U jednom od mojih članaka na engleskome jeziku, koji nije dobia baš puno pozornosti od vas čitatelja, spomenia sam kako mislim da bi se gospodina Paula Obradovića tribalo pozvati u hrvatsku reprezentaciju.
U dogovorenoj strukturi Republike Danče vaterpolske odnose, a vaterpolo nam je jedini sport od republičkog značaja, sa susjednom nam Republikom Hrvatskom održava naš jednoglasno izabrani predsjednik gospodin Andrija Martić. Jednoglasno izabran budući da je samo jedna osoba glasala. Zabranjeno nam je odavati identitet te osobe, u strahu za njenu/njegovu sigurnost. Dakle ikakve stavove savjete ili mišljenja Republike Danče našem izborniku, predsjedniku ili Perici Bukiću će dolaziti, od jednoglasno izabranog predsjednika, gospodina Andrije Martića.
Moja želja da grande Paulo ponovno zaigra za nacionalnu kapicu nije upućeno ikome nego je to eto moja želja. (Ne samo moja želja. I gospodin Egon Jurišić, sa kojim je naše prosvijetljeno ministarstvo napravilo intervju prije kojih misec dana, se također dotakao te teme. Stavit ćemo link sa tim intervjuom na dno ovoga članka tako da možete i sami to pročitati.) Vjerujem da je većina ljudi koji čitaju ovi članak makar jednom ili gledala uživo, ili vidila neki clip gospodina Obradovića, međutin koliko je vas ikad imalo tu nesriću igrati protiv njega? Izuzev gospodina Prlainovića i gospodina Šapića, mislim da sam manje-više igra protiv svih najboljih igrača koje ovi naši prostori u zadnje tri vaterpolo generacije imali za ponuditi. Od Veljka Uskokovića do Sandra Sukna. I primia san golova. Uf. Moglo je to i bolje, ali sa druge strane me boli neka stvar jer san se uvik volia nadmetati.
Stari, u mojoj prvoj sezoni ka početni golman, Ivović me uništia. Jesan li moga bolje? Naravno da jesan, i pokuša san od svakog primljenog gola naučiti nešto, ali kad se sve zbroji i oduzme ja san u svemu tome gušta. Primiš gol. Jebenti sve. Pa opet primiš gol. Jebenti sve. E sad te iman. Pa ti ga opet zabije. Jebenti sve. Aj sad san ozbiljan. Jebenti sve… Taj dan, bez obzira na sve, na rezultat, primljene i obranjene golove, moga bi cili dan igrati protiv Ivovića. Njemu bi nakon nekog vrimena vjerovatno dosadilo, ali meni bi bia gušt.
Međutin, jednom san igra protiv gospodina Obradovića (mislin igra san više puta, ali ovaj jedan put je bitan). On u Primorja, a ja među redovima Mornara pod dirigentnskom palicom Zdeslava Vrdoljaka. Obradovića san uvik cijenia jer, ma koliko god je bia dominantiji od tebe, ako je vidia da je situacija u polju jasna nebi se iživljava. Nemojte me krivo razumiti, odradia bi on svoje haha, ali nebi se iživljava. Možda na tribini nekad stvari izgledaju neizvjesno, ali u igri se nekako uvik prešutkice zna tko je u kontroli. Uglavnom. Igramo mi i bila je sredina treće četvrtine ja mislin. Znan da je već bilo drugo poluvrime. Znaći stvari bi već tribale bile riješene haha. Neka polu kontra. Obradović prima faul na nekih 5 ipo metara i BUM! Meni priko glave. Zvuk prećke. Zvuk udaranja u stražnji dio gola. Zvuk baluna u mriži. Baš ka oni drum-roll na kraju neke šale ili vica. Ba-dum bsh. Jedini vic u svemu ovome je bia moj bjedni pokušaj branjenja ovoga udarca. Ka nešto san se podiga, lagano širia ruke, iščekiva neki udarac. BUM! Nisan ni završia svoj plan u glavi, a već san osjetia kako mi nešto prolazi pored glave. Ba-dum bsh! I prva misao koja mi je prošla kroz glavu je bila “Bogu fala nije me pogodia u glavu”. Nisan van inače neki od vjere i da ću sada tu Bogu zahvaljivati na nekin trivijalnim i ovozemaljskim stvarima kao što su vaterpolo obrane haha, ali taj tren san mu se zahvalia jer nisan “obrania”.
Malo je ovo tabu tema u golmanskim krugovima, strah od udaranja baluna u glavu, ali mogu o njoj otvoreno pričati jer sam obavia svoja istraživanja. Ona su pokazala da, što je igrač slabije kvalitete to su šanse da te pogodi u tintaru znatno povišene. Kad je utakmica onda jebiga, moraš, ali kad je trening i znaš da su šanse da te neki lik pogodi u glavu “znatno povišene” onda odradiš neku cost-benefit analizu sa samin sobon. Šta ti je bitnije, da te ovi lik pogodi tri puta u facu u pokušaju da ti zabije gol priko glave jer ti ga nemože nigdi drugdi zabit, ili ti je bitnije neprimiti udarac u facu od nekoga tko će poslije biti ljut na tebe jer mu nebraniš ozbiljno. A pazi ovo, sa druge strane kad ti Denes puca priko glave moliš Boga da te pogodi u tintaru jer znaš da mu samo tako moš obraniti haha. Zajebano je nekad biti golman haha. Uglavnom. Nakon tog Obradovićevog udarca san bia gotov. Ma moga si me baciti u more Stankoviću. Da me sudac taj tren pita oćemo li završiti utakmicu vrlo vjerovatno bi to prihvatia. Čemu igrati više jednom kad se golmani počnu zahvaljivati Bogu jer ih nije pogodilo u glavu? Nije sad slomia mene i cilo moje biće, ali za taj dan mi je bilo dosta vaterpola. U ponediljak sve iznova, ali zasad je dosta. Nema potribe. Kao šta san već reka ja san ima tu sriću, čast i privilegiju igrati, i baren se pokušati nadmetati, sa istinskin velikanima našeg sporta, ali ima san i tu nesriću igrati protiv Obradovića. I ja razumin zašto svi vole Denesa. Čovik ti ne samo zabije gol, nego te toliko zajebe da čak nisi ni ljut na sebe. Onda sam sebi govoriš kako neznaš ni sam kako, ali obranit ćeš mu drugi šut. I ja razumin zašto je Ivović sinonim za naš sport. Možemo slobodno reći da je Aleksandr Karelin, Ivović za hrvanje. Svi ti komplimenti. I sve te nagrade, i svi ti pehari, medalje i šta ti ga ja znan. Sve ja to razumin i to je sve u redu. Al aj igraj ti protiv Obradovića. Aj mu ti brani. I sad se vi pitate koji je smisao cijelog ovoga moga hvaljenja gospodina Obradovića? Ja sam želin istaknuti da ako grande Paulo neće biti pozvan na pripreme sa reprezentacijon Republike Hrvatske, uvik može igrati za Republiku Danče.
Puno van hvala na čitanju. Pozdrav 🙂
Intervju s Egonom Jurišićem: http://dance.hr/pogledsdesna/3235-intervju-golman-protiv-golmana.html
