HAYE, HAYE, PROĐE OVAJ MEČ, AMO LEĆ

     Trebala je to biti jedna od onih borbi zbog koje navijate sat, dižete se da biste pogledali 25 sekundi do nokauta, a onda iza uživanja u tom krošeu, proklinjete plemeniti sport i to buđenje u gluho doba noći zbog ni pola minute.

     Kažem trebala je to biti takva borba, ali nije bila. A nije bila iz jednostavnog razloga: jedan od protivnika bio je jedan od braće Kličko, uopće nije bitno koji jer su obadva ista, albatrosi na stereoidima s rasponom krila, pardon ruku 6 i pol metara. Da braća Kličko igraju košarku, zakucavali bi s trice. Imaju kojih sto petnaest, dvadeset kila, a ni najistančanijim mikroskopom im ne biste mogli (pro)naći gram sala. Takva braća, ukrajinskom majkom i valjda ocem Černobilom dana, prvaci su svijeta u boksu posljednjih sedam, osam godina i to po čak 763 verzije. U tih sedam, osam godina koliko su braća Kličko prvaci svijeta u boksu, gledanost boksačkih mečeva pala je sedmerostruko, osmerostruko prema onoj iz doba Lennoxa Lewisa i najvećeg boksača vegetarijanca u povijesti – Željka Mavrovića zvanog Šunka sa Srednjaka, koji je taj nadimak dobio zbog pokazivanja srednjeg prsta suhomesnatim proizvodima na odjelu smrznute hrane u Konzumu.

     Svi ti mečevi braće Kličko su klasični copy-paste. Braća imaju samo dva udarca: lijevi i desni direkt i svih tih sedam, osam godina koliko su prvaci svijeta, nastojali su kopirati tu seriju: prvo lijevi, pa desni direkt, a potom odmah i zalijepiti je protivniku na bradu. Otud taj izraz copy-paste mečevi. Protivnicima zaista nije bilo lako. Bježali su po ringu, gore, dole, lijevo, desno, dok su braća kao ukopana stajala na sredini i čekala, dugo čekala, ponekad i 11 rundi, da bi odjedanput izvukli onu svoju 6 i pol metara dugu radioaktivnu ruku, a protivnik bi se dobro zakopao u gard, ali nije bilo pomoći: ta ruka je toliko duga da bi taj direkt poput anakonde zaobišao i ring i gard i protivnikovu glavurdu i zalijepio se u protivnikove lice s druge strane face, a koji bi potom padao u nesvijest i razmišljao u nekom polusnu  o mitraljezu, hrvatskom Domovinskom ratu, kako puca s mecima u  braću Kličko, koja po Ženevskoj konvenciji u boksu uopće ne bi smjela koristiti radioaktivna sredstva, ruke, svejedno, i njih dvojicu kako padaju, jebiga nisu besmrtni, na metke a on se dere: „Pala su, oba su pala“, a potom idu odjavna slova…i tako je XYZ spasio plemenitu vještinu.

     Ali NATO pušta braću Kličko da i dalje boksaju, i eto još uvijek nijedan od njih nije pao, a kamoli dvojica, te su službeno aktualni prvaci svijeta, ponovimo taj broj, u 763 verzije. A onda su organizatori hamburškog eventa odlučili pozvati britanskog luđaka Davida Hayea koji je isto tako prvak svijeta, ali u nešto manje verzija – njih točno 384 – da naprave najveći spektakl od svih boksačkih spektaklova – veći od od onog kada je Tyson sudjelovao u njegovoj posljednjoj večeri –  gdje je jeo ušesa i pio krv.

     Nakon točno 1047 reklama u kojima su ljubitelji boksa mogli vidjeti koji je najbolji stambeni kredit, u kojem autu muzika najbolje svira, kako je Zuhra u Bauhusu isto tako prosviro, kako tapite najbolje na svijetu možete kupiti u ‘Tepih centru’, a najpametniji mobitel – isti onaj kojim sada Sladoljev-Natren računa broj svjetskih titula za koje se bore hamburški akteri – u VIP-u, i to ne u loži, već u svakom malo boljem trgovačkom centru.

………………………………………………………………………………………………………………………………………..

     I nakon što je ulazak boksača u ring potrajao duže i od reklama na Novoj TV, Kličko i Haye krenuli su u obračun. Ili nisu. Opet onaj identičan scenarij.
     Kličko stoji na sredini ringa i maše rukama u svim smjerovima, s jedina dva udarca koje poznaje u boksu – naravno direktima – i standardna copy-paste taktika koju osim braće Kličko jedino poznaju hrvatski novinari. Ali ovaj Haye nije za bacit. Poput zmije eskivira, Kličko je lud, šalje onu svoju anakondu da ugrize ovog Rastu, ali Hayeova boa, kao i Karamarkova POA, brža je i od strašnog boksačkog udava – V. Klička. Ali Ukrajinac ne odustaje. Nakon što je stajao nasred ringa čitavih 11 rundi, bez da je išta radio, čak ni pivu nije pio, koja ljenčina, na nagovor ispaljenog i ludog trenera Stewarda kreće po pobjedu. Sad umjesto anakonde, šalje 6 i pol metara dugog pitona, praćenog zračnom flotom, tojest desnim direktnim letom albatrosa na liniji od polovice ringa do polovice Hayeove glave, ali i to britanski Rasta, puno manjeg rasta od Klička, izbjegava brzinom imotskog poskoka (ili Bajićevog USKOK-a ako vam je draže). Još deset sekundi i meč je gotov. Rasta će reći svjetskom šampionu „Basta!“ Svaki od boksača je u svom kutu. Haye, onako preplanuo, izgleda kao s plaže. Malo je oznojan, ništa strašno, tako je to kad se vraćaš s kupanja po zvizdanu. Krvi na njegovom licu ni za lijeka. Hamburške čistačice su presretne, ništa neće mora koristiti od onih sredstava za čišćenje iz reklama Nove TV. Kad u ringu nema banga, onda ne treba ni Cilit Bang. Kličko, doduše, ima nekakvu posjekotinu ispod lijevog oka, ali teško je reći je li to od udarca Hayea ili mu je trener Steward iscjedio puficu.
     Bilo kako bilo, trojica najboljih svjetskih sudaca, dva Amerikanca i njihov južnoafrički rob, odlučit će tko je taj tko je objedinio svih tih 1047 titula.

-Leo, što kažeš? Strašan meč – priupita svog sukomentatora Stipe.
-Pa, mislim da je moglo biti nešto više udaraca od onoga jednoga Hayovog krošea ispod oka Klička. Mislim da je Haye dobio ovaj meč s 1-0. Jedan udarac je dao on, nijedan Kličko. No zadovoljan sam s borbom pogotovo s taktičke strane. Svaka pobjeda je odlična, pogotovo u gostima od 1-0. Znate onu hrvatsku izreku: „Bod u gostima, pjesma u autobusu“. A sad zamislite kad dobijete, koja je to pjesma.
-Jest, jest imaš pravo strašan meč, strašan – svršavao je Stipe stenjući kroz one svoje začepljene nosnice. Fakat je krajnje vrijeme da operira te kosinuse ako misli i dalje govoriti da tv-u – Nego pričeeeeeeekajmo odluuuuuuuuku suuuuuuudaca – sad se uživio kad da je posred hamburškog ringa, a ne u studiju Nove tv, gdje se osim njih dvojice nalazi još samo jedna čistačica – teta Milena – koja će imati puno više posla od onih na sjeveru Njemačke, jer kako je Stipe svako malo pojačavao glas kroz onaj njegov nos, tako su mu i mosuri padali svuda po studiju, ali i gaćama Pijetraja.
First judge – Onehundred seventeen – onehundred eight, Second Judge – Onehundred fifthteen – onehundredone, Third judge onehundredtwenty – onehundredten.
And the winner issssssssssssssssssssss – Thhhhhhhhhheeeeeeeee Steeeeeeeeeeeeeeeeeeel Hammeeeeeeeeeeeeeer Kličko.
-Jebote nepravde – otme se Leu koji je pomalo bulaznio – Haye je garant pobjednik, barem moralni, ali svjetski prvak, domaći teren, nijedan udarac, tako je to.
-Nego Leo – odjedanput udari pamet Stipetu u glavu – Oduvijek se pitam zašto boksaški mečevi, tojest odluke sudaca uvijek su nešto preko sto. Kako vidimo, u današnjem meču, bio je jedan udarac, a oni su izbrojali stodvadeset. Kako nikad nije dvjesto, tristo, petsto, čak tisuću? Ili možda jedan, dva.
-Ma ne znam ni ja moj Stipe, evo bavim se boksom već četrdesetu godinu, nikad to nisam shvatio. Tu ti se svašta ocjenjuje, čak i umjetnički dojam.
-Znači da bi i Milka Babović mogla biti boksački sudac?
-Naravno.
-A zašto se ne pucaju penali kada je meč izjednačen? Evo tu bar na hamburškom stadionu ima golova. I isto tako interesira me što to znači moralni pobjednik. Spominjao si da je Haye moralni pobjednik. Ja sam cijelo jutro na wikipediji tražio te moralne pobjednike, ali nijednog nisam našao – rešetao je Stipe Lea glupim pitanjima koje su hrvatskog izbornika pogađale poput najgore serije udaraca koju večeras nismo imali prilike vidjeti.

     Leo ništa nije rekao. Pun mu je kurac bio i Stipeta i glupog sporta boksa na koje je potratio cijeli svoj život, a ni dan danas ne razumije pravila i odluke sudaca. Ono u Rimskom Carstvu je bio sport, znao si tko je dobio, nije tu bile odluke sudaca sto i nešto naprema sto i nešto, jedan gladijator bio je mrtav, drugi živ i točka. A ne ova antivideoaktivna braća koja su dosadom, jače nego direktom uništila plemenitu vještinu. Leu se u ovom trenutku, dok je Kličko podizao sve one silne pojaseve, gadilo sve živo i čak i pivo koje nikad nije pio iako se preziva Pijetraj, i moralni i nemoralni pobjednici, svi. Zamišljao je kako se nalazi u hamburškoj areni s mitraljezom, kao da je u Domovinskom ratu, kako puca s mecima u  braću Kličko, koja po Ženevskoj konvenciji u boksu uopće ne bi smjela koristiti radioaktivna sredstva, ruke, svejedno i njih dvojicu kako padaju, jebiga nisu besmrtni, a on se dere: „Pala su, oba su pala“.

-Leo, Leo, probudi se. Što ti je, prestani buncat – tiho je šapnula gospođa Pijetraj mužu u bračnoj postelji – Evo je došao Željko, pita treba li ti što paradajza, ima viška…
-Jebote moralni pobjednik, eto kako završi…- reče Leo trljajući oči.