Interview s Pavom Pulićem, trenerom mlađih uzrasta VK Jug i reprezentacije

    Ako svakoga dana od jeseni do početka ljeta oko 18h svratite na bazen i kroz stakleni zid pogledate prema unutra, vidjeti ćete više vaterpolo treninga u tijeku. Naravno, najveći dio bazena zauzimaju seniori Juga, a dolje, pri dnu, ispod klupskih prostorija jedan oniži čovjek i njegovi mladići tiho i predano rade, bez vike, u miru odrađuju svoj svakodnevni trening.

    Ono što me oduvijek fasciniralo, kroz sad već godine promatranja,  jest disciplina te djece, tih mladića, koji, ako trener slučajno izađe iz vidokruga ne prestaju s treningom, ne nastaje kaos i zabušavanje – a sve je to ostvareno bez vike, ne daj Bože psovki ili prijetnji.

 

    Čovjek koji sva pravila ponašanja razjasni na prvome sastanku sa svakom novom generacijom mlađih kadeta ili kadeta koju dobije na trening. Njegovo ime je Pavo Pulić, jugov trener mlađih kategorija, odnedavno i europski prvak u vaterpolu u kategoriji do 20 god., pomoćni trener izborniku Asiću, i ponosan sam što mogu reći, moj dragi rođak.
Iskoristili smo nedavni uspjeh s reprezentacijom kao povod za ovaj razgovor ekskluzivno za www.dance.hr
Razgovarao: Joško Pulić

Koje si godine rođen, i da odmah razjasnimo, za naše konavoske čitatelje, jesi li Cavtaćanin, Zvekovičanin ili Pičećanin (selo Pičete / Dubravka u Gornjoj konavoskoj bandi)?

Rođen sam ti 1. svibnja 1969. godine, a jednostavan odgovor na ovo pitanje, bez ikakvoga razmišljanja je da sam ja Pičećanin, i vazda ću to biti dok sam živ, jer ti si uvijek i samo iz jednoga mjesta – onoga đe si se rodio. Možeš ti živjeti u Zagrebu, Parizu, Beču, nije bitno đe, to ti je mjesto boravka. Ja ću uvijek biti Pičećanin.

S koliko si godina počeo igrati vaterpolo i gdje?

Preselio sam se u Cavtat sa 12 i po, 13 godina, i tad sam se počeo baviti vaterpolom kod, po meni, legendarnog trenera Ivice Morettija, koji je stvarno ostavio neizbrisiv trag na sve nas koji smo se tad preko njega u Cavtatu bavili vaterpolom, i tomu svjedoče svi ti igrači koji su kasnije postali izvrsni vaterpolisti i ljudi.

Tko je još s tobom bio u toj generaciji, godinu prije, poslije?

Sa mnom su ti bili Elvis Fatović, Maro Balić, Jojo Vezjak, Tomica Boras, Milan Trkulja koji je kasnije postao i jedan odličan trener mlađih kategorija koji je kasnije preselio u Ameriku, bio je tu i Ivo Bobić, ne želim sad da koga preskočim, ali bila je to jedna sjajna generacija.

Što si naučio od prvoga trenera i kasnije, od svih ostalih?

Od prvoga trenera sam naučio osnovne, temeljne stvari. U biti, sad kad se sjetim, on je za to doba imao čudne metode, koje su tad ljudi teško razumjeli, budući da je sasvim sigurno bio čovjek ispred svoga vremena. Mi koji smo tad trenirali, normalno da ih tad nismo razumjeli, ali danas, tko se misli baviti ovim poslom, to je prava stvar – on je sve nas, kad smo došli na plivalište – zaludio vaterpolom. Prva njegova želja je bila da se potpuno predamo tome sportu, u tome je uspio, a nakon toga nas je naučio da se samo kontinuiranim, što posebno naglašavam, kontinuiranim svakodnevnim radom može napredovati. Opet ističem, najvažnija stvar u cijeloj toj priči je jedan uporan dugotrajan kontinuiran rad.

Što je ključ za tako kvalitetne vaterpoliste iz Cavtata? Priča je to koja se nastavlja do danas, do Šutala, Sukna, i sigurno će ih još biti….

To se pitanje često postavlja, ne samo meni, nego svima koji su vezani za cavtatski vaterpolo. Naravno da ne znam točno odgovoriti na to pitanje, međutim sigurno je da nešto postoji. Neosporan je talent te cavtatske djeca za vaterpolo, to je sigurno, međutim jedna od najbitnijih stvari je utjecaj toga Ivice Morettija koji je godinama radio na cavtatskome plivalištu, ali i nakon što je on umro, i dalje od tamo dolaze vrhunski talenti koji poslije u Juga taj svoj talent uspiju dovesti do vrlo visokog nivoa.
Je li razlog to što djeca tamo po cijeli dan provode na plivalištu ili što su djeca tamo puno slobodnija u smislu da nisu ograničena treningom, djeca mogu te svoje kreativne sposobnosti izražavati bez da im to netko brani – ne kažem da im ođe to netko brani – ođe si na treningu ograničen i prostorom i vremenom, a u Cavtatu na plivalištu živiš, po cijeli si dan tamo.

Ti si igrao samo za Cavtat – do koje si godine bio aktivan igrač?

Igrao sam do 27. godine, igrali u 2. jugoslavenskoj ligi i kasnije u 2. hrvatskoj ligi. Nakon što sam prestao igrati, na nagovor moga ondašnjega trenera  i prijatelja, Jakše Boškovića, preuzeo sam treninge s djecom.


Što od svojih bivših  trenera nosiš svaki dan sa sobom na Jugov bazen, kad ideš svojim mladićima?

Najviše sam naučio od pok. Ivice Morettija, budući da mi je on najduže bio trener, a i bio mi je trener u ključnome trenutku, u vrijeme koje je najvažnije za razvoj mladoga sportaša – kao osobe i kao sportaša. On je inzistirao na tim nekim ljudskim karakteristikama, predanost radu, pošteni pristup radu, na iskrenoj ljubavi prema sportu, i na tome da se ti na kraju igraš vaterpola. Njegova teorija je bila da igrač najbolje igra kad se on igra vaterpola. To se i danas vidi, da se svi ovi veliki igrači, sa velikim V, da se oni igraju vaterpola, i zato su drugačiji od drugih.
Kratak odgovor bi bio prije svega da sam usvojio radne navike i ljubav prema tome sportu.
Jakša Bošković mi je bio trener kasnije, kada sam počeo igrati, kao vrlo mlad budući da nije bilo igrača, za seniore, a nisam bio materijal za Jug. Od njega sam naučio više o taktici, što je vrlo važno u seniorskome vaterpolu.


Kako se uopće dogodilo da postaneš trener, je li to bilo u stilu «Pavo, ajde dođi trenirat djecu» ili kako?

Pred kraj igračke karijere, kad sam najavio da više neću igrat, i još sam se i oženio, postao tata, budući da više nisam osjećao strast i želju za igranjem, Jakša Bošković mi je predložio da bi bilo dobro da počnem trenirati jednu mlađu dobnu kategoriju. U toj ideji ga je isto tako podržao i pok. Svetko Fatović, tajnik i dobra duša kluba. Do tad nisam razmišljao o trenerskom pozivu. U početku se, iskreno, nisam baš najbolje snalazio, trebalo je vremena i uhodavanja za jedan pravi rad.
Potpuno sam se posvetio ovome poslu kad je moj prijatelj i tadašnji trener mladih u Cavtatu, Milan Trkulja okupio tu generaciju rođenu ’88, ’89 i ’90 godine i s njima radio. On je bio odličan trener, no nažalost je radi nekih obiteljskih stvari morao otići u Ameriku, gdje i danas živi. Nakon njega sam ja preuzeo tu kategoriju, koja je zbog odličnoga rada od ranije i zbog talenta, obilovala odličnim igračima s kojima se moglo odlično raditi, i tu sam pronašao sebe i potpuno se posvetio. Ta kategorija je obilježila moj daljnji rad, i na neki način me lansirala u ovaj posao. U toj su generaciji bili i Šutalo, Sandro Sukno i Boris Maškarić i drugi. S tom smo generacijom, kao jedini drugoligaški klub, izborili finale Kupa Hrvatske, u polufinalu pobijedili Juga, što do danas niti jedan drugoligaški klub nije ponovio, a teško i da će ponoviti.

Koliko je za biti trener u mlađim kategorijama bitno to što si bio igrač? Je li bitno samo imati diplomu i reći, ja sam vam trener ili su ipak te igračke crte kod trenera bitne?

Trenerski poziv je vrlo kompleksan, pogotovo u radu s mlađim uzrastima. U ovim kategorijama nije najbitnije biti veliki stručnjak, primarno je biti pedagog, imati prijateljski i roditeljski pristup djeci, vraćam se metode Ivice Morettija. Potrebno je djecu zaluditi vaterpolom i onda ih možeš upravljati u pravome smjeru, nema više povratka. Ako djeca u startu dobiju animozitet prema radu, onda nema više povratka. Ne zavaravajmo se, bitno je i formalno znanje, i diploma i želja, ali pedagoški pristup je ključan, no to se, po meni, teško može naučiti, to se mora roditi i odgojiti s čovjekom – trenerom.
Trener uvijek, kao i igrači, mora biti spreman učiti i usvajati nova znanja, napredovati, što više razmjenjivati iskustva s kolegama, ali i kroz školovanje, apsolutno.
Bitno je imati neki svoj početni stav, ličnost, koju nadograđivaš s ovim što sam ti rekao.

Koji je tvoj cilj u radu s mlađim kategorijama, i koji je cilj kluba?

Biti ću skroz iskren, otkad sam se počeo baviti trenerskim poslom, nisam nikad imao skroz jasan cilj. Da mi je netko dok sam bio trener u Cavtata, rekao da ću biti trener u Juga, ja bih bio rekao to je rezervirano za neke druge, puno bolje, stručnije….onda sam prešao raditi u Juga. Da mi je tad netko rekao da ću raditi u reprezentaciji….opet bih rekao isto…i postao sam pomoćnik izborniku – tako da je jasno da nikad nisam imao neki cilj. Sve se događalo oko mene. Nisam nikad rekao želim biti to i to, ali ono čega ću se uvijek pridržavati, dok se god budem bavio ovim poslom, da želim najbolje, najviše fer rada uložiti u to da budem što bolji trener, da ta djeca s kojom radim postanu što bolji igrači i da napreduju – to je moj cilj i ohrabruje me kad vidim i čujem od drugih ljudi da dobro radim, kad dođem na trening i osjećam želju, strast i volju za radom. Bez toga se ne može raditi.

Koga si do sada vodio u Juga, koje kategorije?

Kad sam došao, radio sam s pok. Tomom Udovičićem u školi vaterpola, onda sam trenirao mlađe kadete, i zadnje 3 godine radim s kadetima.

Imaš li ambicija poći i na starije, na mlađe juniore i juniore?

To ovisi o politici kluba, ljudi zaduženi za struku slažu trenersku križaljku. Osobno nemam ciljeva, ali smatram da trener koji nema ambicije ne može ni napredovati. Nisam zaluđen idejom da ja MORAM jednoga dana biti trener prve ekipe Juga, naravno da bi to bilo lijepo, ali uopće nisam s time opterećen, ako bude – super, ako ne, isto super. Ono što je sigurno jest da ću davati najbolje i najviše od sebe što mogu, pa kako će biti i koliko će biti – biti ću zadovoljan.

Kod mlađih kategorija, godišnji plan treninga, tko ga određuje, kad se donosi, koji omjer plivanja, teretane, rada s loptom…

To je tema oko koje se uvijek lome koplja. Ni najveći svjetski treneri se često oko toga ne slažu. U radu s mlađim kategorijama, to je totalna suprotnost od rada sa seniorima, primarni cilj svih trenera u mlađim kategorijama je stvaranje igrača, a ne rezultat. Ako se može ostvariti oboje u isto vrijeme, to je onda puna šaka brade. Nije primaran rezultat…..
Jug je fantastičan primjer, ne samo u vaterpolu, nego u svijetu sporta općenito. Nevjerojatno je da u prvoj ekipi Juga samo 1 igrač nije rođen u Dubrovniku. To govori o politici kluba i radu kluba – koji je dobar. Ako mi radimo dobro, znači da ćemo stvarati igrače i to je ono što je važno. Bitan je proces, sistem, rad svih trenera – nije dobro ako jedan trener dobro radi, a sljedeći koji preuzima generaciju nije kvalitetan. Mi moramo stvarati igrače, i na taj način se mora ocjenjivati rad trenera u mlađim kategorijama. Svaka čast ljudima iz uprave, koji cijene rad trenera, gdje nema pritiska za rezultatima, što je vrlo bitno, za razliku od drugih klubova. Stvaranje igrača i rezultat ne idu ruku pod ruku.
Sami plan treninga je u stvari metodika, postoji jasno zacrtan program što u kojem uzrastu igrači moraju proći, i onda se na to još nadograđuje trener sa svojim iskustvom i nekim svojim idejama.

Kako se odnositi s mladićima koji jednako treniraju, ali su neki jednostavno talentiraniji od drugih – kako ih motivirati da nastave s radom, i kako raspodijeliti minutažu?

To je tema koja je uvijek aktualna. Iskreno se trudim postupati pravedno, prema onome iz Biblije, da se uvijek ponašaš prema drugome onako kako želiš da se prema tebi ponašaju, čvrsto se držim toga, tako i pristupam djeci s kojom radim. Dragi Bog nije svakome dao jednake talente, ali iskreno, beskrajno cijenim momka koji nije naročito talentiran, ali pošteno i predano radi. Svi treneri takve vole, želja za radom je ono što svatko može uložiti, i takve najviše volim i najviše cijenim, i uvijek ih nagradim tako da budu u ekipi, participiraju onoliko koliko mogu, te ih javno pohvalim ispred svih, ističem kao primjere.

Kako raditi s talentiranim igračima?

Talente je lako prepoznati. U našemu klubu ih ima dosta, naravno. Ono što je u sportu zamrlo, a vrlo je bitno za razvoj, i što treba ponovno probuditi, jest individualni rad. Moramo na tome jako raditi ubuduće, da ti naši talenti mogu doseći svoj osobni vrhunac. Jedan talenat se ne smije zadovoljiti time da bude najbolji u svojoj kategoriji, jer je to zavaravanje. On se mora izbrusiti do najvećeg nivoa, do svoje granice, mora se uspoređivati s najboljima na svijetu. On mora imati mentalnu snagu, roditelje i trenera kao podršku, naravno.
Individualni rad svakako moramo ponovno oživjeti.

Spomenuo si roditelje, ima li njihovoga utjecaja na trenera, tipa «moj sin bi morao igrati»…

U hrvatskome sportu ima toga, ali Bogu hvala, toga u Juga nema, doista se s time ne srećemo. Tu moram pohvaliti sportskoga direktora koji uvijek stane iza trenera i koji uvijek kaže, ukoliko se pojavi neki problem, samo meni javite, ja ću to riješiti. Zbog tih stvari je Jug jedan vrhunski uređen klub gdje to jednostavno funkcionira.
Do situacija koje si spomenuo dolazi u klubovima gdje su u pitanju financije, tipa, ja ću platiti putovanje, ali moj sin mora igrati. Znam za takve slučajeve, ali se to u Juga, bar meni,  nije događalo i nadam se da se neće događati.

Kao što znamo, odnedavno si prvak Europe s kategorijom do 20 godina, pomoćnik si Ivanu Asiću. Selekciju igrača obavlja izbornik sam, ili na preporuku individualnih trenera ili ?

Ovi igrači koji su sad osvojili titulu europskih prvaka, rođeni ’89 i ’90 godine su davno selekcionirani. Ta selekcija se počela raditi 2003. osnivanjem vaterpolskih kampova, koje je vodio u to doba g. Mišo Asić, otac sadašnjeg izbornika. Imao sam priliku i sreću raditi u tim kampovima od početka. Ti su kampovi pokazali kvalitetu, jer su se tu slali ponajbolji igrači svojih kategorija po klubovima. Svi ovi igrači, sadašnji europski prvaci, prošli su te kampove i selekcije, testiranja. Davno su podcrtani kao perspektiva hrvatskog vaterpola, osim Davida Babića, koji je nekako promakao našemu oku u toj ranoj dobi, ali se dokazao kroz stariju dob.
Jednostavno rečeno, postoji taj širi krug od nekih 16 igrača koji su praćeni kroz godine, znane su njihove i prednosti i mane, no tu nije bilo puno dileme pri odabiru.
Naravno, glavni i odgovorni pri izboru je – sam izbornik, kao što mu i titula govori. Pokazalo se da je izbor bio vrlo kvalitetan.

Zašto nije nastupio Ivanković, svjetski juniorski prvak, koji se naknadno bio priključio pripremama?

Ivanković je lani bio u Istanbulu s ovom generacijom, budući da Sandro Sukno nije igrao, odlično je odigrao na lijevoj strani, koja je njegovo prirodno mjesto. Međutim, ove godine, povratkom Sukna, koji je po meni među 5 ponajboljih igrača svijeta u ovom trenutku, na našu veliku žalost, Ivanković je ovaj put bio prekobrojan.
Ivanković je po mome uvjerenju  igrač budućnosti, jedan klasičan gol igrač, tipa Azeveda, jak 1 na 1, svakako snaga Juga i reprezentacije za mnogo godina ubuduće.

Kratak komentar za igru Šutala, Nižića i Sukna?

Šutalo je jedan polivalentan igrač, koji može odigrati više pozicija, i to je njegov forte. Mora se sto posto posvetiti vaterpolu i može napraviti jako dobru karijeru.
Nižić, u ovom trenutku svakako najbolji golman na svijetu u toj kategoriji.

Zašto je onda Srbin Živojinović proglašen najboljim golmanom na prvenstvu?

Zato jer je bio bolji, budući da Nižić prvi dio prvenstva sve do četvrtfinala nije dobro branio. U 3. četvrtini četvrtfinala je počeo braniti, ali je to bilo premalo za najboljeg vratara turnira, i činjenica je da je tu titulu Srbin zaslužio. Općenito gledajući, Nižić mora poraditi na samopouzdanju i može dugo godina biti ponajbolji ili najbolji golman svijeta.

Sukno, kratko?

Jednom riječi – genijalac.
No Sandro, iako je sad najbolji  igrač svoje generacije u svijetu, i među boljima općenito u svijetu, ne smije se s tim zadovoljiti, nego mora još više raditi, i uspoređivati se samo s tih par najboljih pojedinaca, seniora, da bi dosegao još veći nivo svoje igro, što on, sasvim sigurno može, i ima još prostora za napredak, da bi postao jedan od velikana vaterpolo igre.


Jesi li prepoznao na prvenstvu neke buduće velike zvijezde vaterpola, u drugim reprezentacijama?

Ne. Baš me to iznenadilo, više sam očekivao. Ima tu dobrih igrača, no…..to je bilo prvenstvo do 20 godina….u toj si dobi ili igrač ili ne. Prvi igrač Crne Gore, Brguljan, on igra u Kotoru, ali nije to ni približno Suknu, koji nosi sve pred sobom. Srbin Vapenski, ljevak, Torok Mađar….to su sve dobri igrači, ali nitko nema da dominira. Daleko su od top kvalitete.

Kažu da je vrlo težak prelazak iz juniora u seniore. Što je ta sitnica koje sve okreće u korist sporta ili odustajanja? Što odlučuje hoće li netko živjeti od vaterpola ili se ostaviti?

To je najveći skalin u životu sportaša. Puno faktora igra tu ulogu. Teško je danas od vaterpola uopće i živjeti, to se može u možda 3 ili 4 kluba u Hrvatskoj.
Po meni, mora postojati hijerarhija u životu mladoga čovjeka. Na prvome mjestu mora biti škola, na drugom mjestu mora biti vaterpolo, a na trećem moraju biti cure. Nekad se pozicije broj 2 i 3 izmijenjaju, ali broj 1 uvijek mora biti isti. Imamo krasnih primjera na našem bazenu, ne moramo ići daleko, uvijek mojim mladićima kažem da imamo sreću da gledamo najbolje igrače i najbolje mlade momke na svijetu. Miho Bošković je primjer da se može biti profesor glazbene teorije, intelektualac  i jedan od najboljih napadača na svijetu, Maro Joković, koji, da moraš crtati kakav treba biti mladi čovjek, rekao bi – upravo takav – dobar student, pristojan, skroman, samozatajan. To su kvalitete koje svatko voli.
Dok god ovi naši momci, prvotimci, kojima se ja beskrajno divim, jer sam imao priliku upoznati neke iz drugih klubova, koji nisu baš takvi, dakle, dok god budu skromni, ponizni i normalni kao do sada, biti će najbolji na svijetu, a to naše krasi.

Daj mi jedan trenutak iz tvoje trenerske karijere, kad si sam sebi rekao,  ovaj će biti veliki igrač.

Imao je 9,5 godina tad (op.a.  igrale su  kategorije mlađih kadeta, do 12 godina) , inače je rođen 30.6.1990, a zove se Sandro Sukno. Utakmica polufinala Kupa Hrvatske, Cavtat – Jug, Sandro u kapici Cavtata, ja na klupi. Nama je to bila utakmica kao finale Olimpijskih igara. Nikad nije drugoligaš došao tako daleko. Izjednačen rezultat, svi se prepali, velika odgovornost, a on viče «Daj meni, daj meni» i zabije gol i riješi utakmicu.
Za Šutala, isto jedan trenutak, utakmica u Dubrovniku, istina za 5. mjesto, ali zabio je zlatni gol, tražio je loptu. Pokazao je karakter. Ja sam se derao ne, ne, ne, on je uzeo loptu, zveknuo je i zabio golčinu. To su trenuci kad trener ne može ništa, sve ovisi o inspiriranosti i karakteru igrača.
Sandra krasi ta mirnoća, lakoća s kojom igra. Zbog toga odudara od drugih. Ta mirnoća mu daje rezoniranje u vrlo stresnim situacijama, i redovito donosi najbolje odluke u tim trenucima. To ga čini najvećim. Hladan je kao zmija u tim vrlo teškim situacijama. Rijetki to mogu.

 

Za kraj, par osobnih pitanja i mišljenja. Kako napreduje viša trenerska?

Bogu hvala, dobro, ostao mi je još 1 ispit, Statistika, nadam se da ćemo ga Fatović i ja riješiti do kraja studenoga, i onda još završni ispit i, Bogu hvala, diploma.

Misliš li da bi bazen u Cavtatu bio dobrodošao u smislu stvaranja još jednoga jakoga kluba na jugu Hrvatske?

Mislim da to nije potrebno. Ligaško natjecanje je vrlo velik zalogaj, sa plaćama, putovanjima, troškovima sudjelovanja, sucima itd. Mislim da je bazen u Cavtatu svakako dobrodošao radi povećanja kvalitete života mladih, ali i starijih žitelja Konavala, ali u smislu formiranja novoga kluba sa aspiracijom ka prvoj ligi – mislim da ne treba.

Živiš u Konavlima, svaki dan putuješ u Grad na treninge, je li naporno?

Ne mogu se zamisliti da živim igdje drugo na svijetu nego u Konavlima. Tamo imam svoj mir, tamo mi je familija i zadovoljan sam čovjek. Nije naporno putovati svaki dan, jer idem sretan na treninge i dok god bude tako, raditi ću to.

Kako familija podnosi to da te skoro nikako nema doma, ili si na poslu, ili na treningu ili kad na putu s klubom?

I ovim putem ističem da ne znam što bih bez svoje žene koja je, uz moju mater, preuzela skoro pa 99% brige oko djece. Imam divnu ženu, divnu familiju i čovjek može jedino funkcionirati kad mu je situacija doma uređena i poticajna.

U Konavlima si poznat i kao zdravičar, govoriš konavosku zdravicu na svadbama. Kako je do toga došlo, jesi li još aktivan?

U školi mi nije baš išla matematika, tako da sam išao u rodice, u Iva Bogišića doma na lekcije. Kako sam malo pažnje posvećivao onome što je na papiru, u jednoj sam škrabici našao zapisanu zdravicu, i ukro sam taj papir. Imao sam tad oko 12 ili 13 godina, i sigurno sam 10 dana ponavljao tu zdravicu, jako mi se svidjela. Nekako je to čula i moja familija, rođaci, susjedi, znali su da ju znam. Prvi put sam ju javno govorio 1987., sasvim slučajno, na jednoj se svadbi  zdravičar naglo razbolio i tako sam ja uskočio. Do danas sam, Bogu hvala, odradio dosta zdravica, bližim se broju 100.

To znači da si još aktivan, može te se zvati?

Naravno, rado ću doći.

Za kraj, imaš li neku svoju poruku, zahvalu?

Zahvalio bih se svakako svome šefu, g. Ivu Čaglju, bez čijega razumijevanja ništa od ovoga moga rada ne bi bilo moguće. To je jedna ljudina kojemu dosta toga dugujem. Zanimljivo je da on nije neki veliki ljubitelj vaterpola, dođe samo na ove veće utakmice, no svejedno….
Velika mu hvala od srca.

Dragi čitatelji dance.hr, iz moga osobnoga iskustva, Pavo je jedno veliko srce od čovjeka, uvijek spreman za pomoći, bilo djelom bilo savjetom. Sreća je takvoga čovjeka poznavati i s njime raditi. Pavu želimo puno uspjeha u daljnjem životu i radu, a Jugu puno uspjeha u svim kategorijama.

Kako ono i hoće, ako Bog da.
Amen da Bog da.

5 komentara na “Interview s Pavom Pulićem, trenerom mlađih uzrasta VK Jug i reprezentacije”

  1. A gdje su ocjene. Izgleda da je Josh glavna zvijezda stranice kada mu se to dopusta

  2. Inace dobar interview samo si ga zaboravio pitati da li misli da u Jugu vlada konavoski lobi, pogotovo kada neki treneri napreduju, a neki nazaduju bez obzira na dobre rezultate

  3. Stvarno lijep intervju, da mogu dao bi 5 zvjezdica. Samo mi je nejasno zasto se autor sa svojih skoro 30 godina nije naucio suociti s kritikom (bilo pozitivnom, bilo negativnom) u zivotu.

  4. kritika ima smisla jedino ako je konstruktivna i dobronamjerna, te je bitno od koga dolazi, dakle da je jasno potpisana od osobe koja stoji iza nje. tko želi komentirati, dati savjete i sugestije i potpisati se, formular je dostupan. drago mi je da vam se sviđa. pozdrav.

  5. slažem se, stvarno odličan intervju. bravo josh. nisam znao da su cavtaćani bili u finalu kadetskog prvenstva, stvarno fenomenalan uspijeh. a cijeli intervju je informativan i svaki novi intervju na dance.hr je sve bolji i bolji.

    gospar puljić se iskazao prvo u cavtatu (i to kako) i došo u juga pa možda njega ne ide ovo za konavoski lobi, ali mislim da bi unatoč više nego uspješnim rezultatima otkako je sukno došao u juga, da ga se možda priupita zašto je to tako. npr neki igrači tipa stariji sukno, a posebice čvrga su u klubu prvenstveno jer su konavljani, barem se tako meni čini…