Jedan u osam miljardi

I tako prolaze ovi dan-za-danom dani. Vrtiš se u kolotečini, a nigdi se ne mičeš. Jedna od nuspojava ovoga novoga svijeta je ovaj 1 u 8 miljardi osjećaj. Do prije koju godinu, desetljeće, ako si bia glavni u svom selu, u svojoj si glavi bia na vrhu Mt.Everesta. Taj “glavni u selu” osjećaj je bia dovoljan za imati to neko osobno ispunjenje i životnu zadovoljštinu. Danas taj isti čovik saznaje da cili ovi svit u biti nema pojma niti za postojanje tog njegovog sela u kojem je on navodno glavni. Jednom sam čua priču o čoviku koji je 30 godina živia u svom selu ne znajući da je njegovo selo na jednom otoku. Živa istina. Nije u nas, nego neki tamo čovik iz Azije. Nebitno, ali zamisli samo. Može li on na to svoje selo ikada više gledati istim očima i vidjeti ono što je nekoć vidio?

A evo igraju se neke utakmice, ali sve nešto besmisleno. Kao da će sve šta se sada osvoji imati neku mrlju na sebi. Kao osvojia si ti to, ali nije bilo po pravilima svih nas. Nebitno što mi svi još uvik nemamo jasno definirana ta pravila, ali nije bilo po njima. Volia bi da sam samo ljubomoran, ali ne virujen. Fali to nešto u pozadini. Ta neka buka u pozadini koja nema veze sa vaterpolom. Odigralo se nešto jer smo dovoljno mali da nismo veliki. Jedino dovoljno kredibilno za šire mase šta vidim su ovi neki bris-testovi koji nisu jeftini i koji stavljaju jedan veliki nepotrebni uteg na sve nas, međutim dovoljno je kredibilno i vjerodostojno za uvjeravanje šire mase sa njihovim obiteljima, jer to i je  krajnji trenutni cilj svega ovoga. Da li je moj proizvod siguran za obitelj, ilitiga “family-friendly”? Iako san ja prvi koji bi govoria neke grube riči u svojim člancima i intervjuima svatia san da moran to prestati raditi. Mislim da bi roditelji maloljetne djece tribali imati koliku toliku svijest o online aktivnostima njihove djece. I sad ako neki roditelj zna da bi ja moga zabeštimati ili napisati “fuck” ili tako neku riječ… kužite moj problem. Da se razumimo nisan ja doša do toga zaključka nekim vlastitim razmišljanjem. Ja samo želim poboljšati svoj proizvod i racionalnost je tehnika koju preferiram. Tebra, čista logika.

Mislim da je u ova svak-za-sebe vremena najočitije kako smo oduvik živili u svak-za-sebe svijetu. Tzv. “Dog eat dog world” za ovu malu stariju generaciju haha. Mislim da sve šta vidite danas oko sebe su stvari kakvima su one već odavno bile.

Prvotni se šok lagano smiruje i sada se lagano, ali sigurno, traže načini da se bilance dovedu na pozitivne grane. Ka u redu je ako netko radi minus u prvih misec, dva, tri nakon lockdown-a, ali sada se već moraju naći načini. Kako? Po pravilima koja još nismo utvrdili. Možda ih nikada i nećemo utvrditi. Možda će sve ovo samo odjednom nestati. Možda. Međutim taj 1 u 8 miljardi osjećaj neće nestati tek tako.

Iskreno šta se mene tiče. U zadnjih 10 godina san prominia 2 kontinenta, 3 države i jedno 10ak stanova. U kratko, za mene osobno je ova cila situacija oko korone još samo jedno novo sr..(beep) sa kojin se ja triban zaje..(beep)..vati. Nije me uzdrmalo pretjerano, da vam buden iskren. Nažalost, uvik ima sutra haha. Tili mi to ili ne. Ne možemo zaustaviti vrijeme.

Zaustavilo se nešto šta smo mi svi u jednu ruku uzimali zdravo za gotovo, a u drugu ruku  precijenjivali po pitanju osobnog ispunjenja. Ja ne znan za vas, ali ja znan za sebe da ako je život odsad ovakav, da ću se ja prilagoditi koliko triban i nastaviti dalje po svome. A šta češ drugo. Netko samo čeka, a netko samo nastavi dalje i to je tako. Nema tu logike niti razuma. Čovik mora uvik znati jasno definirati samoga sebe van njegovoga okoliša. Van ičega. Okoliši se mijenjaju, duša je vječna. Koliko god sve bilo zbunjujuće, u ovome trenutnome svijetu postoje veliki potencijali koji ne dolaze onima koji čekaju. To je ono šta mi se čini. Onako kako ja to gledam je da u jednu ruku sam ja tek 1 u 8 miljardi, a u drugu ruku postoji samo 1 ja u nas 8 miljardi, ak me berete haha. Perspektiva je bitna.

Zadnja 3 tjedna, otkad sam se vratia sa godišnjega, sam posta jedna obična krava. Toliko lipih intervjua sam dogovoria za uraditi, a neda mi se pokreniti. Moran i počet trenirati malo ozbiljnije. Biće ovo vrime. Ka da me neka fjaka uvatila. Jebeš mi sve, ali nisan zna da i u Düsseldorfu puše jugo haha.

Iskreno i književno govoreći igranje vaterpola na onome nivou na kojem ga ja želim igrati mi se sada čini puno dalje nego ikada prije, a opet nikad prije u vaterpolo smislu nisan ima oko sebe ljude i stvari koje sada iman. Stvarno lipe stvari su u pripremi, a ovo jugo ne prestaje haha. Nema veze, idemo dalje. Vi koji možete samo stajati, ništa ne raditi i čekati da vam netko riješi ovu situaciju samo naprijed. Imate moju potpunu podršku. Dok vi čekate, meni je manja konkurencija.