Dobudu 4 godine!

Nikša Dobud dobio je 4 godine suspenzije zbog izbjegavanja doping testa i zabranjeno mu je bavljenje vaterpolom do 15. 4. 2019. godine. Odluka je to FINA antidoping panela čime je stavljena točka na incident koji se dogodio još prije 4 mjeseca. Dobud ima pravo žalbe što je njegov odvjetnik i najavio.

Žao mi je Dobuda. Žao mi je njegove igračke veličine, u pamćenju su brojne velike njegove utakmice. Pamteći samo ono što je pružao u bazenu, na utakmicama, bio je jedan od najsrčanijih, a ujedno i najkvalitetnijih igrača. Bio je kapetan Juga (što je nešto ranije, također suspenzijom izgubio), dokapetan reprezentacije. Bio je idol mladima; mislim da svi sidruni u mlađim kategorijama Juga nose „njegovu“ desetku. Istinski mi je teško što moram pisati ovaj tekst, i biram riječi kao nikad prije.

Ako odluka ostane na snazi njegova karijera je gotova. 21. ožujka na vrata mu je pokucao inspektor koji je napisao slijedeći izvještaj:

„U 6.44 ujutro pozvonili smo na vrata Nikše Dobuda i žena je otvorila vrata. Predstavili smo se i pitali ‘je li Nikša Dobud kod kuće?’ Rekla je da će ga probuditi. U 6.45 došao je muškarac (Nikša Dobud, pomoćnik i ja ga znamo s prijašnjih testiranja) i rekli mu, ‘Nikša Dobud, moje ime je Anto Mikić, radim za IDTM(International Doping Test and Management sa sjedištem u Stockholmu, koji rade za WADA, Svjetsku antidopinšku agenciju)’ i pokazao sam mu službenu iskaznicu. Dobud je rekao da će se vratiti za minutu. Upozorio sam ga da ga od sada moramo u stopu pratiti, ali je on zatvorio vrata i nije nas puštao u kuću. Nakon 3-4 minute, ponovno smo pozvonili, gospodin Dobud je otvorio vrata i rekao da nije proteklo pet minuta na koje ima pravo. Rekli smo mu da nema pravo na to, ali je on opet zatvorio vrata i više nije otvarao… U 7.59 žena je otvorila vrata i rekla da je sama u kući s djetetom i svojim bratom, da je telefonski razgovarala s Nikšom Dobudom, koji joj je rekao da će doći za dva dana… Do 9 sati smo zvonili na vratima, zvali telefonski, da bi nakon što je žena priprijetila da će zvati policiju, u kontaktu s nadležnima iz IDTM-a odlučili smo završiti pokušaj testiranja Nikše Dobuda“.

Za vrijeme final6-a u Barceloni, znači 2 mjeseca kasnije, Dobud je dobio priliku na saslušanju objasniti svoju stranu priče. Tamo se on, što je vidljivo i iz izjava njegovog odvjetnika Peronje branio na način da je pokušao pobiti iskaz spomenutog inspektora. Odnosno, ustrajao je u priči da nije bio doma.

Inače, dužnost svakog reprezentativca je da prijavi po nekoliko mjeseci, možda i godinu unaprijed gdje će se koji dan nalaziti kako bi mu nenajavljene kontrole mogle doći u posjetu. Isti taj dan kontroliran je i Marko Bijač. U slučaju da je Dobud uspio dokazati da zaista nije bio doma vjerujem da bi dobio kaznu u rasponu od opomene do 6 mjeseci. Obzirom, na gore citirani izvještaj to je bila praktički pa nemoguća misija. A danas odvjetnik priča neboluze, vjerujem da opravda svoj ne baš jeftini angažman. Posebno bodu u oči rečenice:

„Ovako drakonska odluka poistovjećuje kaznu Nikše Dobuda s kaznama sportaša koji su imali pozitivan test. Takozvana namjera izbjegavanja ne može se izjednačavati s pozitivnim testom iz razloga što je namjeru potrebno dokazati, a u ovom slučaju nema nikakve namjere u postupanju Nikše Dobuda.“

Istina je, ako gledamo iz perspektive Nikše Dobuda, možemo se složiti da je kazna drakonska (pretjerano stroga kazna). Ali gledajući iz perspektive antidoping komisije je upravo onakva kakva i mora biti. Odvjetnik kaže da se ne može izjednačiti izbjegavanje testa s pozitivnim testom. Upravo suprotno, mora se i strože kažnjavati. Jer, u protivnom bi svaki sportaš u trenutku kad smatra da bi mogao biti ulovljen izbjegao test i dobio manju kaznu. To jednostavno nema smisla i šalje pogrešnu poruku, stoga je ovakva kazna upravo očekivana. Odnosno očekivana je maksimalna kazna. A iz postupka i odluke je očito nego jasno da je komisija smatra da je namjera dokazana. Ako opet pročitamo gore citirani zapisnik, jasno je i zašto to smatraju. Ako to nije namjerno izbjegavanje testa, ne znam što bi moglo biti.

Iz Dobudove perspektive može biti nepošteno što smo imali slučajeve kad je recimo Mark Viduka kao igrač Croatie namjerno izbjegao test pa nije dobio ni dana kazne. Reći će mnogi to je hrvatski nogomet, tu ništa ne funkcionira pa se ne može uspoređivati. Sličan događaj dogodio se 2003. u Engleskoj kada je Rio Ferdinand izbjegao doping test. Nisam siguran kako se on branio (ako se dobro sjećam, i ako sam odavde to dovoljno pažljivo pratio navodno je „zaboravio“ (što je Roy Keane na zanimljiv način prokomentirao u svojoj biografiji) otići na test pa se javio dva dana kasnije), a na kraju je dobio 8 mjeseci suspenzije. I tamo su pisali o drakonskoj kazni. Međutim, kazne pojedinih saveza uvijek su blaže od onih kad testove provodi međunarodna antidoping komisija.

Bitno je da se znaju pravila i da se za svakoga jednako primjenjuju. Znamo da je i još jedan poznati vaterpolist u sličnim problemima. Nikola Rađen testiran je negdje mjesec dana prije Dobuda, ali je suspenzija stupila na snagu iza Dobudove, 18.5. Jer, postupak analize uzorka, pa onda i B uzorak ako je prvi pozitivan, ipak dosta dugotrajniji od neodazivanja na test. On je imao saslušanje prije 2 dana i sad čeka kakvu će kaznu dobiti. Dobud je čekao 2 mjeseca. Srpski mediji su se još tamo u petom mjesecu raspisali da će dobiti 4 godine koliko je maksimalna kazna obzirom da je bio pozitivan na kokain.

Rađen ima sasvim drugačiju obranu. On je skrušeno odmah priznao da je opravdano pao na testu, prethodnih dana se angažirao i na antidoping predavanjima (Kongres o prevenciji dopinga u sportu u Beogradu) gdje je kazao:

„U karijeri sam testiran tačno 15 puta. Uvek sam bio negativan do sada. Testiran sam na najvećim takmičenjima, Svetskom i Evropskom prvenstvu, a i van sezone. Kada sam izvučen u Španiji, znao sam šta sam uradio i šta me čeka. Ispoštovao sam pravila, dao uzorak kako obaveze nalažu, nisam pravio probleme. Početkom godine me je iznenadila smrt oca, u klubu nije išlo kako treba, borio sam se sa pritiskom… Uradio sam šta sam uradio. Stil života i okruženje nisu bili pogodni po mene. Sam sam kriv, snosim odgovornost… Gradite ceo život karijeru, ne dozvolite sebi da sve ugrozite za jedan dan.

Nisam hteo da varam, poboljšam performanse, time što sam radio samo sam naškodio sebi, a ne nekom drugom. U vaterpolu su retki slučajevi dopinga, ali eto, jedan sam od njih. Sportisti uvek moraju da budu čisti jedni pred drugima. Najviše me je bolelo što su me mediji prerano osudili, sam još ne znam kolika će kazna biti. Svestan sam da smo supruga Ana Kokić i ja javne ličnosti, razumem medije, ali boli što sam rano osuđen. Zahvalan sam prijatelju Vanji Udovičiću, bio je jedan od prvih koji su pružili podršku, hvala saigračima u reprezentaciji, štabu i porodici koja je trpela zbog moje greške. Ne mogu opisati kako sam se tada osećao, ipak mi je malo značila njihova podrška. Više od svega sam želeo da odem u Rio, na Olimpijske igre i da se borim za zlato koje nam nedostaje. Nažalost, sada ću to gledati kraj malih ekrana. Mislim da je to što ne idem u Rio najveća kazna. Takođe sam svestan koliko je teško izgraditi poverenje prijatelja. Ja sam to srušio potpuno, pokušaću da to popravim. Kada se jednom sruši, teško se vraća.“

Obzirom da Rađen nije bazirao obranu na osporavanju, da pokušava kajanjem kupiti simpatije komisije možda i dobije nešto manju kaznu od maksimalne.

U nas  su i ostali bili neprijateljski nastrojeni prema činjenicama. Sjećamo se izjave Hrvatskog vaterpolskog saveza nakon što je Bauer u Sportskima objavio izvještaj koji smo gore citirali:

„…ograđujemo se od objave toga dokumenta, jer time su ti mediji koji su dokument objavili izravno naštetili ne samo našem igraču, već i velikom ugledu HVS-a, ali i hrvatskoga sporta u cjelini.“

Pa ne može Bauer našteti ugledu vaterpola ili igrača ako je prenio nečiji izvještaj. Ugledu može naštetit samo onaj koje taj prekršaj počinio, ili onaj ko je taj prekršaj izmislio – a HVS nije ničim osporavao taj izvještaj. U niti jednom slučaju Bauer, koji samo prenosi informaciju, što mu je i posao, ne može bit negativac.

Jučer izbornik Tucak u Večernjaku kaže:

„FINA na ovom slučaju pokazuje mišiće. Rađen je za priznanje uzimanja kokaina dobio dvije, a Dobud za izbjegavanje dopinga četiri godine…“

Prvo nije istina da je Rađen dobio dvije ili bilo koliko jer kazna još nije poznata. A drugo, opet ponavljam, pa logično je da izbjegavanje kontrole vuče najveću moguću kaznu jer bi u drugom slučaju slalo poruku sportašima da izbjegavaju kontrole ubuduće. Nevjerojatno je da to nekoga može čuditi. A druga stvar, Rađen po svoj prilici nije uzimao kokain da bolje igra vaterpolo, nego da mu noćni život bude uzbudljiviji ili nešto treće, pa me i ne bi iznenadilo ako ne bi dobio maksimalnu kaznu. Ja mu je recimo ne bih dao. To bi čuvao za one koji uzimaju doping da brže plivaju, brže se rekuperaju ili nešto slično što im pomaže u sportskim naporima.

Drugi je par rukava što vjerujem ni Dobud nije uzeo (ako jest) nešto od čega bi bolje igrao. Ali po činjenicama koje uvažava FINA antidoping panel on je pobjegao od testiranja, Rađen nije. I to je ključna razlika.

Doping je najveće zlo u sportu. I kazne moraju biti „drakonske“. Odnosno, namještanje utakmica još je veće zlo. To je nešto teže dokazati, ali onda kad se dokaže ne može se dogoditi da Karabatić dobije simboličnih par Eura kazne. Ili da hrvatski nogometni suci koji su dobivali novce za pošteno suđenje i dalje sude. Ali ni te nepravde ne može biti opravdanje u Dobudovom slučaju. Ako je sve što je inspektor u izvještaju naveo točno, njegova kazna je opravdana. I nije nimalo neočekivana. A svi se trebaju boriti da i ovi ostali spomenuti, odnosno budući prekršitelji budu adekvatno kažnjeni.