Intervju s Nikolom Janovićem – 1. dio

 

 

Duže vrijeme planirali smo napraviti intervju sa Nikolom Janovićem i uspjeli smo u namjeri u zadnji čas da to napravimo prije pauze u klupskoj sezoni, odnosno reprezentativnih obveza. Dogovorili smo se dan po povratku iz Zadra što je i bio dan prije odlaska u Novi Sad na posljednju utakmicu u 2011. Nakon uvodne ćakule, krenuli smo s pitanjima:

 

Danče.hr: Sedam puta si mijenjao klub (6 različitih klubova). Koji su razlozi tih čestih promjena?
Janović: Nisam htio da igram samo u jednom klubu, a onda kad sam krenuo da mijenjam… Ali dosta je to diktirala i situacija, pretežito financijska. Kod nas, nešto slično kao i kod vas, nije bila tradicija da se dogodi da jedan klub može da izdrži da godinama bude financijski stabilan, i da bude stabilan u smislu ekipe tj. da ima respektabilnu ekipu. Već si bio prinuđen, kako su ti rasle igračke ambicije, da mijenjaš klub. To sam pogotovo uradio kada sam otišao u Napulj, u Posillipo. Nisam više bio u mogućnosti da u Crnoj Gori, ne samo da zaradim neki novac, nego da igraš normalno. Kao što je i sad opet takva situacija. Tako je i sa sportskim ambicijama koje su me uvijek najviše opredjeljivale, naravno što pored toga od vaterpola živim.

Danče.hr: Već sa 14 godina ulaziš u prvu ekipu Primorca?
Janović: Ušao sam 1994. godine u prvu ekipu, ali ne zato što sam bio toliko dobar, nego zato što se ekipa bila rasprodala. Dosta igrača je tada otišlo u Bečej koji je stvarao jedan moćan tim. Tako da sam ušao sa još par mojih kolega, između ostalih i sa Zdravkom Radićem i još par njih. I već tada smo bili, kako se kaže, bačeni u vatru, igrali sa Partizanom kojega smo do tada samo na televiziju gledali. Već sa 14 godina si morao da igraš.

Danče.hr: Kakva je liga tada bila?
Janović: Dosta jaka. Bilo je 5-6 jakih ekipa. Pogotovo za nas jer smo mi bukvalno bili djeca. Bio je Jadran jak, Partizan, Zvezda, Budva, Niš je bio dobar… Bečej je bio dobar, tj. nije bio dobar bio je odličan. I tako.

Danče.hr: Rano ste uletjeli među seniore, a što je bilo sa natjecanjima za mlađe uzraste, kako je to bilo organizirano?
Janović: Igralo se uglavnom turnirski, uglavnom se ljeti održavalo. S tim da sam ja od ’95. godine igrao po reprezentacijama, juniorskim i omladinskim. Sjećam se da smo osvojili zlato u Esslingenu 1995. To je bilo po prvi put da učestvuje jedna reprezentacija nakon sankcija.

Danče.hr: Sa 18 godina prelazite u Zvezdu?
Janović: Da. ’98. tj. u sezoni 98/99. Dvije sezone sam bio gore. Prvu sezonu to i nije ličilo na sezonu pošto je bilo ono bombardovanje. Praktično se na pola sezona prekinula i vratio sam se u Crnu Goru.

Danče.hr: Jedan naš čitatelj iz Kotora nam je poslao pitanje akonto toga, smatrate li da je, iz današnje perspektive, to bio loš potez, taj odlazak u Zvezdu. S obzirom na neredovito treniranje i neredovite plaće?
Janović: Da mogu vratit vrijeme, možda bi to bila jedina situacija koju bi u karijeri promijenio i ostao bi još dvije godine u Primorca. Ali u svakom slučaju mislim da bi pogriješio da sam čitavu karijeru ostao u jednom klubu. Jer kad igrački sazrijevate, pogotovo kad ste reprezentativni kalibar, novi klub daje određeno novo iskustvo. I smatram da svaki igrač treba ipak napraviti neku promjenu. Pa i zbog toga da vidi kako se uklapa u neki drugi koncept ekipe, u neku drugu sredinu.

Danče.hr: Je li Zvezda tada bila jaka?
Janović: Jest, bila je recimo jača od Primorca. Ako je Bečej bio najbolji, Partizan drugi, mi smo bili treći. Igrali smo LEN kup. Tada sam prvi put bio u Gružu, igrali smo protiv Juga pod balonom. I bila je vatrena atmosfera. Iako, moram reći da i Kotor ima izuzetno temperamentne navijače, i dosta se ljudi razumiju u vaterpolo. I ako mogu to tako reći, napravio bi paralelu u tom pogledu sa Jugom. Iako je to tada ovdje, tih godina, pa i kasnije kada sam sa 2001. godine sa Bečejom igrao na Final4-u, bilo neuporedivo više izraženo nego sad. Koliko vidim sad nije tako velika euforija. Puno je veća euforija kad izgubimo, nego kada dobijemo (osmijeh). Kad izgubimo onda se svi jave, svi pitaju. A kad pobijedimo onda nema nikakvih pitanja.

Danče.hr: To je tako u našemu Gradu. Što se tiče Juga, pod normalno je da je prvi.
Janović: Velike su ambicije. Sa jedne strane to jest opredjeljenje jednog velikog kluba i sa tim se potpuno slažem. A sa druge strane jest malo iritirajuće. Jer dođeš u situaciju da osvojiš prvenstvo Hrvatske, ma nema veze. Da smo jučer (op.a. razgovor vođen dan poslije finala kupa u Zadru) kup osvojili, nema veze. I onda dođeš u situaciju da i ti kao sportista ne vidiš neki žar, neku euforiju. Odnosno, kao sportisti ti smeta. Ali, recimo ono što sam onda doživio u Gružu, to stvarno nisam nikad doživio u vaterpolu. To je stvarno bilo nevjerovatno.

Danče.hr: Mislite na 2001. i Final4?
Janović: Jest, tada. I ranije pod balon je bilo vatreno, ali je na Final4-u bilo puno više ljudi. Igrao sam još jednom, sa Jadranom, mislim 2006., četvrtfinale u Kuparima. Sjećam se kada sam to 2001. igrao s Bečejem, nas je kordon policije stalno čuvao. Dok smo se vozili sa autobusom od Cavtata do Gruža, pratila nas je policija; ispred, iza, sa strana, svuđe. I kako smo mi išli nije bilo kuće da netko nije izašao na prozor i da ti nešto dovikne ili pokaže. Uvečer smo sjedali u bašti od hotela u Cavtatu, gdje nas je isto stalno čuvala policija, a bili smo blizu puta kuda prolaze kola. Ne sjećam se više u kako se hotel zvao. Mislim da je bilo oko 11 sati, večer prije utakmice i prođe auto. Staje čovjek sa djecom, sa ženom, otvara prozor, lagano sve. I onda krene od napušavanja do, ono najstrašnijeg (osmijeh)… I kaže on sve što je imo na pameti, zatvori fino prozor i mirno ode dalje. A mi smo samo sjedali, slušali, što ćeš… Ali dobro, to je u neku ruku normalno. Što se sve izdešavalo, s te strane razumijem jedan naboj. A kome ćeš ti objašnjavati da si bio mali, da si imo 10 godina kad se sve dešavalo i da nisi imo pojma što se radilo.

Danče.hr: Je, slažemo se. A i danas su najagresivniji oni koji su najmanje sve to skupa osjetili, ili čak i nimalo. Sjećamo se i mi scene iz 2001. ispred bazena, odmah nakon utakmice Jug – Bečej, nebrojeno mnogo policajaca čuva vaš autobus, a još više momaka okolo koji viču, galame, čak i pokušavaju proći policiju. Znam da smo tada komentirali, a što bi bilo da je Jug izgubio?
Janović: Jest, ludnica je bila.

Danče.hr: Ona ste prešli u Bečej?
Janović: Tako je. Te godine su došli i Molnar iz Juga, Biros, bila je to strašna ekipa. Ali to je sve pošlo zbogom već te godine, počelo je pomalo da se raspada. Još smo te godine bili dobri, ali onda kad smo te godine ovdje izgubili Final4 onda je i bukvalno propalo kako to i obično biva. Dok se ne osvoji nešto svi će ulagati, kad se osvoji svi idu kući.

Danče.hr: Je li tada došlo do prvog kontakta s Jugom?
Janović: Sjećam se da je moj prvi kontakt s Jugom bio sa Željanom Konsuom, mislim da je on tada bio predsjednik. Kasnije sam opet, u jedno 2-3 navrata pregovarao s Jugom. Recimo kad sam bio u Jadrana, onda sam razgovarao sa Suknom, znači prije nego sam otišao u Posillipo. Onda sam se kasnije vratio u Jadrana, tada nisam kontaktirao s Jugom jer sam se vrlo brzo dogovorio sa Jadranom. I sad, ove godine, sada sam razgovarao sa Goranom Hrnićem, on me kontaktirao i sa njime sam se dogovorio iako je on tada taman prestajao biti predsjednik.

Danče.hr: Ti raniji kontakti, jesu li propali zbog nekih detalja ugovora, zbog novca ili zbog pritiska javnosti…?
Janović: Pa bilo je tad još uvijek malo nezgodno, posebno prvi put. Bio sam još mlad i možda još nisam bio spreman na to. Odnosno, da tako kažem, bilo mi je lakše odabrati neki naš klub, nego doći u Juga. Tako da je to bilo, ne sjećam se da je bio neki problem financijske prirode.

Danče.hr: Je li bilo savjeta sa strane, nemoj ić u Juga?
Janović: Pa nije bilo savjeta sa strane, nego prosto osjećaš ti, možda, da kažem kao neki strah, nesigurnost. I kako da kažem, tada još nisam bio kanalisan kao neki igrač. I onda mi je bilo teško opredijeliti se za takvu sredinu, još što je sve to skupa što se desilo tada bilo još uvijek freško.

Danče.hr: Onda slijedi povratak u Primorac?
Janović: Tada sam se vratio u Primorac, iduće tri godine. Imali smo dobru ekipu, osvojili smo kup, ali nismo imali neke veće trofeje. Onda sam pošao dvije godine u Jadrana. Tu smo osvojili dva puta duplu krunu, ali nismo stigli do Final4-a. Obe godine smo ispali u četvrtfinalu. Jedan put od Posillipa, tu su nas bili baš pošteno pokrali. I drugi put od Juga što smo već spomenuli. Onda sam otišao u Posillipa 3 godine, pa dvije godine opet u Jadrana i sad sam došao u Juga.

Danče.hr: Čitali smo, kada ste se drugi put vratili u Jadrana, Vi i Zloković, da je to bila državna investicija?
Janović: To nije bila investicija, nego u nekom smislu kao projekat, da se svi reprezentativci okupe. I praktično je bila cijela prva sedmorka crnogorske reprezentacije u Jadranu, izuzev mog brata. Ali nije to bilo dobro napravljeno. Bilo je dosta pritisaka sa strane. Bio je problem i to što je trener u klubu bio Mustur, a Porobić je bio selektor reprezentacije. Pa se postavljalo pitanje, kako su reprezentativci tu, a nije selektor. Uglavnom, pod velikim smo pritiskom iz svih tih razloga bili čitave godine. Doživjeli smo to ljeto jedan dosta nezgodan rezultat u Rimu i onda nas je to sve nekako poremetilo. I uglavnom nismo ličili na ekipu sve negdje do kraja. I onda smo uzeli Jadransku ligu, ovdje baš u Gružu i osvojili Prvenstvo Crne Gore. Ali smo čitavu godinu ono baš dosta kaskali. A imali smo strašan tim. Recimo ako bi ga mogao uporediti s Jugom danas, mogu da kažem čak i bolji.

Danče.hr: Nama je često djelovalo da svatko igra za sebe?
Janović: To ti je uvijek problem. Nama se i danas dešava da igramo dosta individualno. Na Juga mislim. Zato što je kvalitet pojedinačni, i ako to nije organizovano, ako počne da se solira, onda je to problematično. A ja sam to doživljavao i u reprezentaciji, i u klubovima u kojima sam igrao. To se često desi. Ne iz neke namjere, nego jednostavno je to tako.

Danče.hr: To je u prirodi igrača.
Janović: Jest, to je igrački. Kao recimo Recco. Dođeš uložiš 4 miliona eura u ekipu radi jedne jedine utakmice, radi finala Eurolige. I dođe Partizan i prospe te 6 razlike. Jel?

Danče.hr: Pa i Primorac ranije.
Janović: I Primorac ranije i treći put pokradeš Partizana u polufinalu u Napulju. Znači od 3 godine što si planirao da uzmeš Euroligu, praktički je nijednom ne uzimaš. Mislim, koji je to debakl. A imaš 30 igrača i ne znaš koji je bolji od kojeg. I svaki hoće svojih 5 minuta.

Danče.hr: Jeste li se susreli u kojem klubu da Vam plaća nije kasnila?
Janović: Jesam u Posillipu, tamo je sve bilo redovno. I ove sezone. Ovi ostali klubove, stalno su bili problemi. I druga stvar, taj mentalitet koji kod nas dosta izražen, ne znam još kakva je situacija ovdje, ali kod nas situacija ovisi o tome kako se igra. Ako si igro dobro, onda je dobro, ako si igro loše, onda neće bit para, otkazat će sponzori. A recimo u Italiji, oni doživljavaju sport drugačije. Recimo utakmica koju smo jednom igrali s Firencom, trebali smo dobiti, trebalo nam je za nešto, a oni su nam izjednačili u zadnji sekund. I ja sam jedini bio nervozan poslije utakmice. A ovi svi ostali… ovaj broji koliko će pizza pojest, ovaj oćemo li na kafu, trener broji koliko će se jest, koliko će se pit… Ja gledam, đe ođe da se to desi, poslije utakmice da ti brojiš ko će jest pizze, a ko nešto drugo. Oni to tako doživljavaju, što ćeš sad, izgubio si. Što na neki način i jest sport. Ako ćeš ti sad poslije svakog poraza umirat i svi ić pognute glave mjesec dana i primat saučešće, a jel? U njih se na kraju polažu računi, ako je bilo dobro vidimo se, ako nije ok, idemo dalje. Tako da je to dosta dramatično u nas. Svaki poraz se doživljava tako, a s druge strana svaka pobjeda je kao nešto normalno.

Danče.hr: To je naš mentalitet, ovdje u Dubrovniku i u vezi Juga to je jako izraženo. Dosta ljudi kaže dosadno je, Jug stalno pobjeđuje, a čim se jednom ne pobjedi, odma svi pljuvaju.
Janović: Jes, onda odma ne valja. Čekaj, kad onda valja.

Danče.hr: Kao drugi su slabiji, i Jug uvijek mora pobjeđivat :wink:.
Janović: Da ovi iz Primorja, tamo nitko ne valja. Oni svi igraju za kokice. I braća Varga, Muslim, Radić… Što su oni doveli igrače od kojih niko nema pojma. Samo su oni uspjeli da se sačuvaju u tom nekom dijelu. Oni fenomenalno o tome ćute i imaju neki menadžment u tom smislu. I Primorje, mada to vrijedi i za Mladost. Stalno je kad izgube, kao mi smo još mladi, neiskusni, onakvi i ovakvi. A jel, dovedeš Radua, Vanju Udovičića…

Danče.hr: Dubrovnik je malo specifičan po tome, vaterpolo je glavni sport, Jug je jedini pravi klub i novinari to više potenciraju. U Zagrebu nema nikakvog pritiska na klub, u smislu medija i navijača. A Rijeka je opet specifična jer oni, što je zanimljivo s obzirom na veličinu, nikad nisu imali prvaka države u niti jednom momčadskom sportu od 1946. naovamo. Niti u posljednje vrijeme, neovisne Hrvatske. I oni su gladni bilo kakve borbe za vrh.
Janović: Slažem se, i treba biti tog pozitivnog pritiska. Samo kažem da su oni na našem mjestu, dakle drugi u Jadranskoj ligi iza Pro Recca, prvi u Euroligi, i svi ovi rezultati osim posljednjeg poraza u kupu, sad bi oni bili kao padali u nesvijest. A mi smo kao eto, nije loše.

Danče.hr: U trenutku kada ste prešli u Posillipo, talijanska liga krenula je sa padom. Točno te godine, 2006. na Final4-u u Dubrovniku imali su tri kluba i tada je Pro Recco počeo gušiti ostale klubove. Imali su dobro osmišljen marketing u ligi, prijenose derbija kola, sažetke ostalih utakmica. Kako je došlo do tog pada u svakom pogledu?
Janović: To si dobro primijetio, Recco je počeo da guši ostale klubove. Recimo tih godina Savona je bila dobra, Brescia nije bila loša. Igrali su još uvijek Hinić i Barač tamo. Bila su 3–4 dobra kluba.

Danče.hr: Je li Kasas tada bio u Posillipu?
Janović: Ne, tada kada sam ja došao 2006/07. igrali smo Vanja (Udovičić), Boris (Zloković) i ja. Onda je Vanja otišao u Recco, i svake godine je Recco sve više i više preuzimao inicijativu. Mi smo bili drugi.

Danče.hr: Znači, već 15 – 16 godina igrate seniorski vaterpolo. Je li došlo do zamora materijala?
Janović: Seniorski vaterpolo igram od 94/95. Znači već 17 godina. Došlo je malo do psihičkog zamora. Ne bi bio toliko problem da se igra samo klupski, nego sam u mašini i reprezentativnoj od ’99. Znači od ’99. kad sam prvi put bio u sastavu SR Jugoslavije na EP-u u Firenci gdje smo neslavno prošli. Pa sam bio 2001. u ekipi koja je u Budimpešti osvojila zlato. I od tada sam neprestano u pogonu, sem 2003. kada nisam bio niti na pripremama. Imao sam neki nesporazum sa selektorom Manojlovićem. Znači, od tada svake godine, pa i kasnije kada se odvojila Crna Gora od Srbije, svake godine sam s reprezentacijom cijelo ljeto. 2005. smo još uvijek skupa sa Srbijom osvojili zlato na SP-u u Montrealu. Kasnije, naslov prvaka Europe 2008. u Malagi sa Crnom Gorom. Uglavnom, jako malo slobodnog vremena i odmora.

Danče.hr: Pati li obitelj zbog toga, pročitali smo da si se mlad oženio?
Janović: Bili su sa mnom kad sam bio u Italiji, a sad su u Kotoru pa svaki slobodan trenutak koristim da idem tamo.

Danče.hr: Je li pomoglo to što ste često mijenjali sredinu i klubove. Mislim na taj psihički aspekt, da novi klub, novo okruženje da novu snagu, novi motiv?
Janović: Jest, to je veći izazov, ali ima i nedostataka. Jer je recimo bolje kad se skrasiš negdje pa onda na kraju krajeva bolje funkcionišeš. Jer kad mijenjaš sredinu, mijenjaš saigrače. Pa dok oni tebe upoznaju, dok ti njih upoznaš, prođe pola godine.

Danče.hr: Imate li možda plan koliko će te još godina igrati?
Janović: Iskreno, pa iskreno, kako to sad planiram, još 4 godine, ne bi više.

Danče.hr: Klub u kojem bi htjeli završiti karijeru?
Janović: Pa nemam ništa posebno. U suštini iskustvo mi je pokazalo da ne možeš ništa da planiraš, pogotovo što je to kod nas sve danas–sutra.