Srebro uz poniženje

U finalu koje to nije bilo, jer za finale su potrebna dva protivnika, Srbija je ponizila Hrvatsku; skoro pa troduplim rezultatom 11:4. Ako izuzmemo prvih 5 minuta utakmice dojam je još i gori. Razlika u igri ove dvije momčadi podsjetila je na igru Turčina protiv branitelja naslova Divlje lige Funa. Poigravanje Srbije u punom smislu te riječi.

Uzroci ovog debakla ne leže u nečemu što se dogodilo danas, već sežu barem  3–4 godine unazad. Stalno se guraju neki igrači na uštrb drugih tako kad protivnik zatvori Sukna, i još malo pripazi na 2 – 3 igrača našu igru moraju voditi Bukići, Šetke, Paškvalini i ostali. I onda to ovako izgleda.

Nevjerojatno puno godina u reprezentaciji smo gledali jednog Buljubašića. Da smo gurali nekoga drugog možda bi sad imali korisnog igrača u reprezentaciji. Oproštajem Hinića počelo je guranje Paškvalina. Jedan Josip Vrlić nije dobio nikad ni poziv na pripreme. Jasno, bolje da suigrači ne vide uoči samog prvenstva koliko lošiji igrač mora ići na natjecanje. Šetku vodimo kao nekog specijalca za obranu. Specijalac za obranu u 2015. godini!? Bušlje je tu zbog stare slave. I tako bi mogli i dalje nabrajati.

Nakon prvih 5 minuta kada smo vodili 2:0 Srbija je krenula sa svojom igrom. Kako je utakmica odmicala tako je izgledalo kao da igra Fun protiv Turčina. Samo Turčin, za razliku od Hrvatske ima opravdanje. Naime, većina igrača nikad nije trenirala vaterpolo.

Nevjerojatna je bila lakoća kojom se Srbija poigrala s našom reprezentacijom. I dok je bilo tih 2:0 dva puta su nam proplivali da mi nismo znali gdje su igrači, a gdje lopta pa je lijevi vanjski ostajao potpuno sam na 5 metara. Ali Srbi tada još nisu bili naštimali ruku. Kasnije jesu.

Osim toga, Srbija se takom lakoćom dodavala i na zonu i s igračem više da je stalno netko imao šansu za šut, ili ako nije bio igrač više za jako lagano dodavanje prema sidrunu. Zabijali su nam s dva metra, i to krila Mandić i Mitrović, zabijali su izvana Prlainović, Ćuk, Aleksić i ostali.

S druge strane naš napad potpuno nemoćan. Savić je, što bi ostalom trebao svaki trener, snimio našu igru. Pokrio je Sukna, malo više pripazio na Muslima i Jokovića pa bi nam sad bekovi, Bukić, Šetka i Petković trebali voditi igru i zabijati. Mi smo mogli zabiti samo kad se Sukno u dva navrata izborio za situaciju. Plus prva dva igrača više, valjda dok je obrana Srbije dosegla radnu temperaturu. Zašto Brazil toliko namuči našu reprezentaciju, a ne može dobi niti Kinu ili Kanadu? Pa zato je Rudić dovoljno pozna naše igrače pa čak i sa tako limitiranom kvalitetom može zaustaviti naše vodeće igrače, a onda nastaju problemi. S druge strane Srbiji ako zaustaviš Filipovića tu je Mandić. Ako s druge strane izlaziš na Prlainovića tu su Mitrović i Ćuk, tu su sidruni. Potegnut će i Aleksić čak i Paviću s 8 metara i to da će ga prvo poslati u krivu stranu. Da Burića ili Bušlju ostaviš same na 5-6 metara sumnjam da bi opasno zaprijetili, a kamoli zabili. Srbija nema specijalce za obranu, tamo svi do jednoga igraju obranu. Danas čak i Filipović.

Osim toga Savić kao izbornik misli na budućnost pa mu Jakšić s 18 godina igra beka. I to je imao duplo veću minutažu od Aleksića (14:50 – 7:50). Srpski napad je prepun brzih dodavanja. Igrači se dižu do gaćica i navlače obranu pa prebacuju na drugu stranu. Golovi su padali iz izrađenih prilika. Pola s igračem više – 6 iz 9 prilika, pola s istim brojem igrača.

Mi smo zabili prva dva igrača više s desnog vanjskog, Obradović pa Petković. Do kraja utakmice imali smo još 2/11, dakle ukupno samo 4/13. A na niti jedan drugi način nismo bili opasni. Tamo negdje sredinom treće četvrtine imali smo samo 8 udaraca koji su došli do golmana Mitrovića. U jednom trenutku, negdje također kroz treću Sukno je očigledno „ispalio“ i donio odluku da bolje da on puca iz potpuno nerezonskih situacija, nego da dodaje drugima koji su potpuno bezopasni. Tako da je i on imao cijeli niz jako loših udaraca.

Srbija je dakle na početku propustila dvije situacije kada su imali samog igrača na 5-6 metara na lijevom vanjskom. Zabili su iz drugo igrača više, Prlainović s lijevo vanjskog. Mandić je malo iza toga prevario Sukna kad je s njime ušao na dva metra i lakoćom zabio s dva metra.

U drugoj četvrtini treći put igrač sam na zonu na lijevom vanjskom, ovaj put Prlainović to zabija za vodstvo Srbije. Slijedio je niz naših napada u kojem Paškvalin potpuno nemoćan i ne može uzeti poziciju pa pogotovo ne možemo zaprijetiti. Ipak, u jednom napadu dobiva isključenje beka bez lopte pa imamo četvrtog igrača više. Školski primjer obrane kad želiš usmjerit šut na jednog igrača. Jasno da i taj nije potpuno sam. A taj je bio Šetka na lijevom krilu. Naravno ništa od realizacije. Srbija realizira preko Ćuka s lijevog vanjskog igrača više. Mi opet ne možemo ništa izraditi pa Joković jer mora na isteku napada šutira skroz iz krila, jasno bez gola. S druge strane Srbija s igračem više igra brzo, igrači se jako dobro kreću, miču lijevo desno, već ovisno od toga gdje se u datom trenutku zavlači i gdje je lopta. Kod petog gola vidjeli smo i brze i precizne prebačaje s desnog krila na lijevo krilo pa odmah nazad na desnog vanjskog pa Filipović ima lagani posao za 5:2.

Na početku treće opet kvalitetna igra bekova Srbije ovaj put protiv Lončara. U plivanju u napad Mitrović je malo ispred Lončara, nitko od naših nije preuzeo pa Mitrović dolazi nalijevo krilo na dva metra, otresao se Lončara s leđa i još jedan gol s dva metra za 6:2. Sukno zabija igrača više za 6:3. Ostao je ovaj put na krilu, a čak smo izradili situaciju gdje Sandro imao dosta prostora za igrat protiv jednog igrača u bloku i golmana. Prije šuta bio je čisti peterac za nas jer je golman Srbije ne samo držao rukom stativu što je protiv pravila nego je još i spustio gol za skoro pola metra. Suđenje je općenito bio dosta dobro, ovo je bila jedina očita pogreška Margete i Stavridisa. Odmah idući napad zabija Ćuk, ovaj put s desnog vanjskog. Opet je lopta s igračem više išla brzo, igrači su se dobro micali dok nisu izbacili našu obranu tako da je došlo do šuta na prvu i sigurne realizacije. Sukno je realizirao još jednog igrača više. Uzeo je odličnu poziciju na lijevom vanjskom na 5 metara. Netko od igrača Srbije radi prekršaj za isključenje tako da Sandro odmah šutira na nepostavljenu obranu. Bilo je to sve od našeg napada za danas.

Imali smo na startu posljednje četvrtine mi igrača više za dolazak na -2. Ali Muslimu presijecaju dodavanje. Prethodno mu  je u jednoj situaciji obrambeni igrač u cimanju s igračem više u trećoj četvrtini dignuo loptu iz ruke. Također jako dobro snimljen način Muslimove spore pripreme udarca što je vjerujem posljedica što je do 18 godine bio sidrun.

Iza toga smo primili 4 gola. Prvo Pijetlović toliko sam na stativi da je čak i zacimao, ja Prlainović ima mjesta i vremena za čak 4 cima, spuštanje lopte na vodu i opet je i bez igrača na sebi pa čak skoro i bez bloka pa lakoćom realizira igrača više. Još smo dva gola primili „iz igre“ do kraja. Prvo Aleksić već spomenuti gol s 8 metara, pa Jakšić iz faula s 5 metara.

Srbija je odigrala lakoćom, što u napadu što još više u obrani. Igraju brzo u napadu, ne baziraju se na sidrunima, ili na vanjskom šutu. Kombiniraju, otvaraju prostor i sidrunima i pucačima. Nemaju igrače koji bi stalno mogli ulaziti kao drugi sidruni, ali Mandić, a prije i Filipović znaju iskoristiti priliku kad je na njima neki laganiji igrač, a ima prostora za odmah na početku napada ući s krila. S druge strane, stalno proplivavaju. Prlainović, Mitrović, pa i još neki imaju jako kvalitetan ulazak, snažne noge da mogu dobiti loptu ako su i dijelom tijela ispred čuvara. Najveću slobodu u napadu im daje iznimno kvalitetna igra u obrani. Danas nisu napravili niti jednu klasičnu kontru (zapravo jesu jednom kad je Ćuku Pavić obranio situaiju 4 na 3), ali par situacija 6 na 5 nisu realizirali. Također, danas nisu koristili svoje inače jako oružje šut iz faula s 5 metara. Doduše, ranije su dosta često silili taj način igre tako da bi dosta tih pokušaja uzimanja faula na liniji 5 metara bilo na i preko granice kontrafaula. Suci su to počeli češće kažnjavati pa su možda i odbacili taj stil igre.

Imali su nekoliko nerezonskih pokušaja, posebice Prlainović. Ali, ponavljam, može im se uz takvu obranu.

S druge strane mi nismo znali kako odgovoriti na igru Srbije. Nemamo plan B. Nisu probali zavlačiti lijevo otvarati Jokovića. Koji je inače malo previše šuterski samozatajan na ovom SP-u. Imali smo 13 igrača više, 4 više od Srbije. Ali bez akcija na stativu, bez akcija na krila, bez ičega. Lopta nam je puno sporija. Uzdajemo se u Suknovu imaginaciju. Dajmo loptu njemu, a on će već nekoga pronaći u dobroj poziciji. Samo Srbija to lakoćom zatvara. A i uvijek imamo najmanje jednog igrača kojeg se može malo pustiti. Pavić danas bolji nego u polufinalu, ali obrana ga je u potpunosti izdala.

Mi nismo imali plan B, a Srbija je primjerice potpuno drugačije završavala igrača više (tada stalno igrali na stative) nego prije mjesec i po dana u finalu Svjetske lige.

Najavili smo da smo došli po zlato, a dobro smo se osramotili u ovom finalu, 11:4. Žao mi je što takav igrač kao Sukno ima dio suigrača kakve ima pa trošimo natjecanja s jednim takvim genijalcem u momčadi, a da ne osvajamo zlata. Niti ne konkuriramo za zlato. Prošle su tri godine od Londona, a Tucak nije uspio pronaći niti jednog igrača koji bi dao značajni obol u igri naše reprezentacije. On čak niti ne pokušava pronaći takve. Uzeo je Bukića kao jedinog mlađeg i svima nam znanih razloga. Da nisam u statistici vidio da je igrao pomislio bi da ga izbornik uopće nije ubacio u igru. Igrao je čak 14 minuta, a da nije imao niti jedan detalj ni u napadu ni u obrani. Inače, nije on više neiskusan, već je 3 sezone stalno u reprezentaciji. Kao što smo krive forsirali prije 3-4-5 godina pa nismo stvorili igrače koji će naslijediti Hinića, Barača, Boškovića, tako i ovih godina propuštamo raditi za budućnost.

Statistika:

Obrane: Pavić (3/5+1/4+3/5+2/6)= 9/20 (45%); B. Mitrović (3/5+2/2+1/3+3/3)= 9/13 (69%)

Igrač više: Hrv (2/2+0/3+2/4+0/4)= 4/13 (31%); Srb (1/2+2/3+1/2+2/2)= 6/9 (67%)

Kontrafaulovi: Hrv 2, Srb 2