Život leti kapetane

 

 

    Jučer je Niko Kovač objavio da u 38. godini odlazi iz hrvatske nogometne reprezentacije. Od debija na Kupu kralja Hasana u Casablanci 11. prosinca 1996. godine pa do poslijednje utakmice 11. listopada 2008. godine protiv Ukrajine odigro je ukupno 83 utakmice za najbolju hrvatsku momčad što ga stavlja na drugo mjesto po broju odigranih utakmica za našu reprezentaciju.

    Rođen je 15. listopada 1971. godine u Berlinu, a porijeklom je iz Livna. Debitiro je u prijateljskoj utakmici protiv Maroka i to je ušo u drugom poluvremenu na poziciji desnog beka. Ta utakmica je druga najposjećenija u povijesti naše reprezentacije s 85 000 gledatelja (prva je na Wembleyu 2007. s 88 091 gledateljem). Zlatko Kranjčar ga je postavio za kapetana 2004. godine i vodio je u toj ulozi reprezentaciju na SP-u 2006. u rodnoj Njemačkoj i EP-u 2008. u Austriji i Švicarskoj. S 43 utakmice u ulozi kapetana postao je drugi legendarni kapetan hrvatske nogometne reprezentacije, odmah do Bobana. Nastupio je još i na SP-u 2002. u Japanu i Koreji te na EP-u 2004. u Portugalu. Zabio je 15 golova.
    Nikad nije bio najbolji igrač, ali je, poglavito, u zadnje vrijeme ponovnog uzleta reprezentacije bio njen najvažniji igrač. Igro je poziciju središnjeg veznog igrača. Bio je zadužen za defanzivne zadaće. Tehnika mu nije bila baš najjača strana, ali sve je nadoknađivo nevjerojatnom borbenošću. Bio je iznimno taktički inteligentan igrač i gotovo sam je držo defanzivnu ravnotežu u našoj dosta ofenzivno postavljenoj momčadi. Prvi je igrač iz naše dijaspore koji je zaigro za reprezentaciju i utro je put svome bratu Robertu, Šimuniću, Klasniću,  Petriću, Rakitiću i ostalima. Uvijek je bio pravi vođa. Za sve ostale igrače je relativno lagano nać zamjene osim za njega. Evo sad se spominje i Ivan Jurić za kojeg smatram da je sad naš najbolji zadnji vezni i koji bi trebo debitirat u 34. godini i pokušat zamjenit Nika. Nadam se da će na neki način ostat u hrvatskom nogometu jer mu sigurno može još puno ponudit. Adio i hvala.