Problem zvan Andrija Martić
Već san dosta puta ćua kako ja pišen za “onaj” portal, ili za “onaj ozloglašeni” portal. Inace mi nije do lajkova. Napišen šta mislin i šta bude, ali u potrazi za sponzorima mi ipak tribaju neki tu lajkovi i slične pizdarije. I onda vidin sa vrimenom da određeni članci koji mi dobiju manje lajkova imaju uglavnom veći utjecaj na vaterpolo. Pa bi onda pita ja neke ljude i neke momke tu i tamo, “alo, znaš ti jel me itko čita?”. I onda se osjećaš glup kada to pitaš, a još gluplje kad o tome pišeš haha, ali za divno čudo reakcije ljudi koje bi pita su više-manje iste.
“Ja mislin da svi iz vaterpola bace oko na danče i tvoje tekstove, ali nitko ne želi priznati da se ne zamiri nekome od ovih gore.” Na što bi ja odgovoria, da koji kurac to ima veze sa mnon? Znači netko ne želi dati meni lajk, iako se slaže sa mnon, da se nebi zamiria nekome “gore” zbog toga šta je da lajk nečem šta ima veze sa Andrijom.
I onda ja tu uđen u problem. Mislin da nije moje da ja tu išta o ikome govorin. Koliko god glupo vam zvučalo, ali u mojoj glavi gospodin Tucak je i dalje moj izbornik. Ne virujen da će me ikada pozvati haha, ali svejedno mislin da nije moje da komentiran nešto njegovo. Nije red. Ja možda dajen malo drugačiji pogled na naš vaterpolo, ali ja nikad nisan napada samu strukturu sporta. Osim, Lonzija, ali budimo realni sam si je bia kriv. Zabranjivanje akreditacija medijima je dno dna, uz ono sa VAR-om. Stari. Sam si je kriv. Možda vama čudno zvuči da je zabranjeno zabranjivati, ali dobro došli u dvadest prvo stoljeće. Sloboda govora ne znači da ljudi mogu bilo šta govoriti. Sloboda govora znači da ljudi imaju pravo iznositi svoje mišljenje. Andrija kaže svoje mišljenje i drži politiku i političare dalje od svoje butige.
Onda se nameće ono pitanje. Ako je čovik apolitičan, da li je i to dio politike? I da, i ne. Ovisi o kontekstu, i iz kojeg ugla čovik gleda na tu stvar. Uzmimo prvo kontekst političke osobe. On je u politici i on sve gleda kroz glasove. Ako mu ne daš glas, protiv njega si. Dakle, u kontekstu političara, osoba koja je apolitična je također politički opredjeljena. A sad uzmimo kontekst te apolitične osobe. Ustaneš ujutro. Znaš šta možeš očekivati od života. Ideš i uradiš šta moraš uraditi. Niko ti ništa nije da, niti će ti. Ovi neki tamo političar koji ne radi nikakav fizički posal ti govori kako fizički posal koji ti radiš je krivi fizički posal, te da bi trebao raditi neki potpuno drugi fizički posal. I sad ga apolitičar gleda i pita se. Šta se ovi uopće miša u moj posal koji ja radin godinama i koji mi godinama prehranjuje obitelj? Nek odjebe i gleda svoja posla. Za apolitičara političar je samo alokator vrijednosti. Političar za njega ne stvara nikakvu vrijednost, nego je samo premiješta sa jednog mista na drugi. Naš vaterpolo vrh je toliko politički uvjetovan, da ti je gore biti apolitičan, nego u “krivoj” stranci. Dakle ili si u politici, ili si protiv nas…
Ali na kraju svega, ne smeta mene to. Mene smeta šta su ovi moji političari iz vaterpola u biti jako loši političari. Stari, tijekom zadnjih izbora bia je osjećaj kao da je cili hrvatski vaterpolo mora stat uz tadašnju predsjednicu. Odma san se snerva bia. Sinko u takvin situacijama ne smiš birati strane. Prvo jer uvik postoji šansa da “tvoj kandidat” neće pobijediti. Kako ćeš sada “ovi gore” pred oči trenutnom predsjedniku znajući da su mu otvoreno stali na stranu političke suparnice. Slab potez. Jako slab potez. U slobodno vrime ljudi imaju pravo glasati za koga žele. Ne govorin ja da je itko falia jer je podržava ikoga, ali ne moš mi uzeti sport i natjerati ga da da podršku tvom kandidatu. Stari jednostavno nemoš. Prije će Andrija uć u ured trenutnog predsjednika nego ijedan od vas, a čovik se i ne bavi politikom. Naprotiv.
Sad su se lagano stvari smirile i ljudi očekivaju da se svaki sekundi stvari smire i život nam se opet vrati u “normalu”. Ovaj… ja mislin da možete zaboraviti na to. Ja mislin da se nikada nećemo vratiti na ono šta je bilo. Bogu fala. Ono šta smo imali prije corone nije bilo normalno i znate kad san ja vidia da stvari nisu normalne. Molin vas, nemojte se smijati, ali ono kad gospođi Nives Celzijus nije uručena nagrada Kiklop je meni bia prvi znak da nešto ozbiljno nevalja. Znan, ima gorih stvari u životu, par godina kasnije joj je ipak dodijeljena nagrada, ali ja san to svatia ovako. Znači mjerilo za osvojiti tu nagradu je prodati najveći broj primjeraka jedne knjige u toj godini. Ova to uradila, a oni joj nisu onda uručili nagradu. I ko je tu bia normalan?
Malo san progugla tu nagradu Kiklop i ispada da se ta nagrada dijelila samo između 2004. i 2014. Razlozi zašto je gospođa Željković ipak uspijela dobiti tu nagradu imaju više veze sa njenom parnicom nego sa iznenadnim prosvijetljenjem uručivača te nagrade. 2014. godine je zadnji put nekome uručena nagrada Kiklop. Sredinom 2015. utemeljitelj nagrade Kiklop “je priopćio da zbog krize u nakladništvu Kiklopa više nije moguće dodijeliti bez narušavanja izvornog smisla nagrade”.
Svijet ne vrti oko Kiklopa. Svijet se samo vrti.