Palace i Štikovica u Sarajevu (dio prvi)

    Čitajući putopise na dance.hr shvatio sam da su im većini zajedničke dvije stvari. Prva je to da su svi napisani dosta poslije putovanja, a druga da su pisani u više dijelova. Ne želeći kršiti ta nepisana pravila i ja sam se odlučio na isto. Od putovanja Palacea u Sarajevo prošlo je nešto više od mjesec dana i baš je nekako sazrelo vrijeme da napišem prvi dio.

Inače ovaj tekst sam u početku zamišljao kao jedan kratki izvještaj o putovanju i rezultatima turnira, ali s obzirom na lošu organizaciju putovanja, opće nezadovoljstvo kako moje tako i ostatka Palace, te bezobrazan tekst u Dubrovačkom vjesniku koji je potpisao Smokvina (sam ga pisao nije), ipak će biti nešto duži i obuhvatit će sve aspekte putovanja od samog početka. Sve to, između ostalog,  pišem u nadi da se neka druga ekipa neće zeznuti ko i mi te otići na neko loše organizirano putovanje i to od nekog drugog  (kad sam organiziraš putovanju bar znaš na čemu si). Tekst će sigurno biti nabijen negativnom energijom koja će izbijati iz mene prisjećajući se baš svih detalja putovanja.
    Dakle, sama priča o organiziranju putovanja i turnira u Sarajevu krenula je nakon utakmice između Palacea i Štikovice/Neuma ovo ljeto. Alfa i omega Štikovice (u nastavku teksta Vođa) je započeo priču kako će on to sve sredit džabe, jer on ima nekog tipa tamo koji ima apartmane na Bjelašnici koji su 15 minuta od Sarajeva i da će sve bit fenomenalno. Naravno mi nismo imali ništa protiv, a s obzirom da je Vođa već organizirao putovanja smatrali smo da sa te strane neće biti problema. Kako smo samo naivni bili!
    Početkom rujna sama ideja se počela ostvarivati, te smo dobili plan putovanja i konačnu cijenu od 60€ koja je uključivala put, spavanje i doručak i koju je trebalo unaprijed uplatiti. Na planu su bile navedene i dodatne aktivnosti kao paintball i vožnja quadovima sa svojim cijenama, ali detaljnije o tome kasnije. Na prvi pogled je sve izgledalo fenomenalno, pa smo gotovo svi odlučili krenuti u Sarajevo, neki sami, a neki sa svojim ljepšim polovicama. Dan putovanja je brzo došao, a s njim i prvi problemi. Iako je dogovoreno da se kreće oko 16³⁰ iz Dubrovnika, dva dana prije dobivam informaciju da je start ustvari u 16⁰⁰ iz Dubrovnika, a u 16³⁰ iz Mokošice. Nije mi bilo jasno zašto je tolika razlika s obzirom da to Mokošice treba 10 minuta, ali uspio sam malo ranije otić s posla i oko 16¹⁵ smo krenuli. U Mokošicu smo naravno došli navrijeme i krenuli smo u 16³⁰ kao što je planirano. Iako naizgled nebitna informacija, ona kao da je najavila sve probleme i nelogičnosti koji su nas očekivali tijekom putovanja.
    Tek što se putovanje nastavilo dolazi do prvih problema. Dio putnika se uobičajeno za ovakva putovanja naoružao pivom, što je samo po sebi znak da će autobus morati stajati nešto češće nego što je predviđeno. No, Vođi i još nekima to nije odgovaralo, tako da su odmah počele sitne prepirke na relaciji prvi-zadnji sic, ipak s obzirom na upornost suigrači su uspjeli izboriti stajanje «čak» i prije Neuma da bi zadovoljili svoje biološke potrebe. Odmah sam tu shvatio da će ovo biti putovanje dosta duže nego što je uobičajeno, jer umjesto da su izašli petorica ljudi kojima se pišalo i da smo za tri minute krenuli dalje, izlazi cijeli autobus. Dok su svi popušili i malo popričali, sve se otegnulo i trajalo je pet puta duže nego što treba. U 8 je bila predviđena večera na Jablanici na koju ne bi stigli ni da nijednom nismo stali do tamo, a sa ovakvim tempom kašnjenje je bilo veći zicer nego pobjeda Špilje nad Turčinom ovo ljeto. Bilo kako bilo došli smo do Neuma gdje je bio predviđen šoping s obzirom da na Bjelašnici nema butige kako smo unaprijed obaviješteni. Nakon što su svi pokupovali sve što im treba (Komplexaš i dvaput pošto je uspio razbit bocu 30 sekundi nakon što je kupio) krenuli smo dalje, ali u nešto drukčijem sastavu. Naime za razliku od Palacea koji je iako  frustriran i iskompleksiran svim i svačim išao u uobičajenom sastavu Štikovica je sad već tradicionalno pokupila 3 momka iz Neuma. Jedan je igrao i ovo ljeto, a dvoje nisu, jer nažalost za Štikovicu igraju Drugu ligu (ajde dobro za jednog nisam 100% siguran 🙂 ). Uglavnom navedeni dvojac je sjeo u «naš» dio autobusa i tijekom cijelog putovanja vrlo je malo pričao s bilo kim osim međusobno. Prilično sam siguran da iz Štikovice nikog prije nisu ni vidjeli, a kamoli progovorili koju. Putovanje se nastavilo uz prikupljanje potpisa za listu putnika (ili smo to već obavili ko zna :smile:) koje isto nije prošlo bez manjih incidenata koji su kao rezultat donijeli još jednog jakog uvrijeđenog i ljutog člana Štikovice, krivi smo što reći. Kad smo došli do «prave» granice od Vođinog izaslanika dobili smo ljubazno upozorenje da svi pokažemo osobne ako dundo policajac dođe i pita ih i da ne izvodimo gluposti. Na sreću po njega do toga nije došlo, pa smo konačno prešli već navedenu «pravu» granicu i krenuli prema Mostaru. Koliko je sati bilo nemam pojma, ali već mi je tu putovanje postajalo naporno kao uostalom što mi sad postaje naporno ovo tipkanje. Jedina je razlika što sad mogu uzeti pauzu…