Rađanje nove igre

Prije osnivanja FINA 1908, vaterpolo je definiran kao vodeni nogomet

    Igre u vodi postojale su u mnogim mjestima na svijetu krajem 19. stoljeća. U moru, kao i u bazenima, plivači i kupači uglavnom su uživali u ovim rekreacijskim aktivnostima. Ta baština postala je dio vodenih festivala koji su se odvijali uglavnom u Velikoj Britaniji sredinom 19. stoljeća.

Zaista, takvi događaji tijekom vodenih festivala i drugi plivački mitinzi bili su pozitivni faktor za privlačenje publike i motiviranje plivača koje nisu uvijek posebno privlačila i uzbuđivala organizirana natjecanja. Uključene su igre s loptom preuzete s „kopna“, aktivnosti koje su, zbog vodenog okoliša, bili su vrlo zabavne.
   Pojam jahanje je često korišten u odnosu na ove događaje. U „vodenom derbiju“, plivači su sjedali na bačvama na koje su bile pričvršćene drvene konjske glave i nazivali su ih po velikim trkaćim konjima tog doba. Kretali su se pomoću provizornih vesala. Ponekad su te vodene igre imitirale igru polo. Smješteni na bačvama, igrači su se borili za loptu koja je plutala na vodi i koristili su se veslima s kojima su je gurali i bacali. Jedino je ime sačuvano od ove forme „vaterpola“, koji je imao jednaku ulogu u oživljavanju i izrugivanju pola, kao vodene borbe u doba viteških turnira.
    Konačno, pojmovi smišljeni za nogomet, kao i sam naziv, su se bez razlike koristili prije 1870. god. za opisivanje postojećih igara. Postojale su dvije vrste: u jednoj su igrači rukama kontrolirali loptu, a u drugoj je samo dozvoljeno „vođenje“ lopte nogom. Za prvi od ta dva oblika su 1871. god definirana službena pravila i nazvan je ragbi („rugby football“), a za drugi još i prije, 1863. god i nazvan je nogomet („football“). Kako je igračima u vodi nemoguće kontrolirat loptu nogama, igra „nogomet u vodi“ je jednostavno uključivala dvije ekipe koje su težile loptu dovest do nekog mjesta (najčešće male barke) koristeći se svim mogućim, često i nasilnim, metodama_{(op. izgleda da još od onda potječu potezi tipa prst u pak-šu, lakat u rebra, depiliranje prsa…)}. Ovaj „vodeni nogomet“ posebno je zaintrigirao direktore MSA (Metropolitan Swimming Association). Nakon što su sastavili pravila za amatersko plivanje 1869. god., 12. svibnja 1870. ustanovili su odbor koji je bio zadužen da napiše pravila za „vodeni nogomet“.

Golovi su primitivni, a sudac stoji na pontonu

Međutim, izvan Londona, u Glasgowu nastaju 1877. prva pravila, kada je predsjednik plivačkog kluba „Bon Accord“ William Wilson zatražio od predsjednika udruženja plivačkih klubova Škotske (ASCS) da preporuči tj. smisli način na koji bi se povećao interes za godišnja klupska natjecanja. On je stvorio skup pravila za igru koju je nazvao „vodeni nogomet“ („aquatic football“, dok je u Engleskoj korišten naziv „football in water“). Vjerojatno inspiriran popularnim igrama koje je već upoznao, predložio je da se ekipe sastoje od tri igrača te da kao loptu koriste napuhanu kesu (najčešće kesa za duhan i sl.).
Wilson je s vremenom mijenjao pravila kako bi igra dobila na zabavi. Tako je na primjer uveo poziciju golmana (po uzoru na nogomet) i povećao broj igrača na devet. Ova pravila su svojom jednostavnošću popularizirala igru na „vodenim događanjima“ kao fizički zahtjevan sport. Njihova jednostavnost je bila još više na cijeni zbog činjenice da su pravila preuzeta iz nogometa koji je u to doba postajao sve popularniji. Kad je Amatersko plivačko udruženje (ASA) u Engleskoj 1886. god. kreiralo nova vaterpolo (tada je usvojen pojam „vaterpolo“) pravila bilo je pod velikim utjecajem Wilsonovih Škotskih pravila. Konačni izgled pravila je postignut 1888. god. Natjecateljski vaterpolo tj. vaterpolo prvenstva privukla su publiku i doživjela su veliki uspjeh u Engleskoj na kraju 19. st. Generalizacijom pravila, engleskog modela, postalo je moguće organizirat utakmice između Engleske i Škotske. Prva takva utakmica je odigrana u Londonu 28. srpnja 1890. 1895. Irska je igrala protiv Engleske, a dvije godine kasnije organizirana je utakmica između Walesa i Škotske. 1891. došlo se na ideju o organiziranju utakmica između članica Commonweltha koje je realizirana 1911. god. na Prvenstvu Carstva.

U 1880-tim i 1890-tim poveznice s nogometom su postale češće nego one s ragbijem, iako su pravila i oprema morali bit prilagođeni vodenom okružju. Ipak su učinjene samo manje promjene u pravilima sve do 1900. Ipak vaterpolo nije nogomet i da bi se očuvala osnovna obilježja igre, pravila su se morala precizirati. Tako je, na primjer, nakon 1990. god. dubina vode u bazenu morala bit najmanje 3 stope (91 cm). Iz istih razloga i kako bi se izbjegla dotadašnja praksa kombiniranog trčanja i ronjenja, što je odvelo igru u drugom smjeru, igračima je, s iznimkom golmana, 1886. god. zabranjeno ponovo uskočit u bazen ako bi ga napustili, niti su se više smjeli držat za rub bazena ili stajat na dnu (osim kada su se odmarali). Zanimljivost igre je ovisila o uvjetima u kojima se igralo i to je bilo vrlo važno jer su loši uvjeti prijetili opstanku igre.

Vaterpolo utakmica na Olimpijskim igrama 1904.

Lakša pravila

Na kraju stoljeća pravila su se također razvijala u smjeru veće zabave za gledatelje što je često ujedno i olakšavalo suđenje. Vodeno okružje u kojem se igralo otežavalo je i gledateljima i sucima da prate što se sve događa. Zato se igra morala učinit jednostavnijom i „čišćom“. To je bio glavni razlog zašto se smanjivao broj igrača s vremenom: s „otprilike devet“ 1879., preko ne više od osam 1885. pa sve do obavezno sedam 1886. god.

Kao vodeni ragbi, vaterpolo je u svojim počecima imao ista obilježja kao i „obični“ ragbi, kroz koje se viktorijanska mladež, koja je u bila u potrazi za trgovačkim i kolonijalnim avanturama, željela fizički razvit: fizička borba, element rizika, napor, razvoj snage. U tom smislu, preko pravila i tehnika, kulturna ograničenja su bila vrsta socijalne dominacije. I plivači i vaterpolisti su, međutim, često su pripadali nižim klasama od onih koji su vodili plivačke organizacije. Oni su bili bliži nogometašima čija je popularnost rasla 1890-tih. U dvadeset godina, promjena iz „ragbi vaterpola“ u „nogometni vaterpolo“, može se promatrati u tri različita, ali potencijalno komplementarna načina: kao posljedica dogovora o opće prihvaćenim pravilima koja daju više prostora socijalno i zemljopisno dominantnim grupama _{(op. narodski rečeno, ko jači taj tlači)}, kao direktni utjecaj popularizacije igre ili možda najvjerojatniji, kao relativni neuspjeh nametanja modela vaterpola kad su se suočili s onima koji su imali drugačiju viziju kako bi se trebalo igrati.

Prva verzija vaterpola

Vaterpolo je predstavljao različite vrste igara u vodi i kao takav se širio i izvan Britanskog otočja. Početak širenja dogodio se 1890-tih i to u SAD, Njemačku, Austriju, Mađarsku, Francusku i Belgiju. Širenje ovih Britanskih igara je bilo lakše u kulturama u kojima su vodene igre već postojale i ljudi su ih odmah prihvatili. Ipak, iza ovog prividnog zajedništva, postojalo je nekoliko različitih stavova. Neki su insistirali na pozivanju na ragbi tj. da se stavi naglasak na kolektivnu borbu i gdje je voda jednina promjena u odnosu na borbu na ragbi terenu. Ipak su utjecajniji bili oni koji su bili skloniji da se pravila oblikuju prema nogometnim. Tada se odredilo da vaterpolo usvoji tehnike i pravila koja će stavit naglasak na dodavanje i protok lopte umjesto na fizičku borbu _{(op. pitanje je koliko se u tome uspjelo, barem u današnjem vaterpolu)}. Neki su imali i drugačije mišljenje i smatrali su vaterpolo, prije svega, kao neku vrstu potope plivanju tj. da se koristi u treningu ili za učenje plivačkih tehnika. Njegova institualizacija nije bila garancija da će bit priznat kao sport, nego način kontrole i nametanja određenih standarda igre.

Lopta u gledalištu Bath Cluba u Londonu

Ovaj standard je također opće prihvaćen kao i konačni oblik pravila koja su vaterpolo približila nogometu. U toj formi se dalje širio u kontinentalnu Europu i u SAD, gdje je jedino prihvaćen u mjestima gdje je bila razvijena svijest u pogledu higijene i objekata za plivanje. 1908. god. Engleska pravila su definitivno bila prihvaćena kao jedini svjetski standard s legitimitetom koji je donijela FINA.

^{* prijevod teksta koji je napisao Thierry Terret prezidente Međunarodnog udruženja za povijest tjelesnog odgoja i sport}