RUN LOLA RUN

    Jednog pijanog petka u svibnju ove godine skupila se ekipa: ja, Pero, Marin, Pisa (kolega s faksa)  i štok-kola. Prebaljezgavajući razno razne teme nekako smo došli i do teme trčanja što se daljnjim razvojem dijaloga i monologa potpomognutih štok-kolom razvilo i do tema trčanja maratona i polumaratona te mog prijedloga da probamo jednom istrčat tako nešto npr. polumaraton dužine 21097.5m, dakle točno pola maratona. Osim mene i Pisa je bio za tako nešto, Pero se pravdao da on nije građen za trčanje a Marin se smijo i ne pomišljajući na tako nešto.

    Nekoliko dana iza proučavajući internet i kalendar takvih trka zaključili smo da nam najviše paše Zagrebački plumaraton. 10.10.2010.g. je datum kada se trčao zagrebački maraton i polumaraton. Internet nam je otkrio i to da je nekom početniku koji je u nekakvoj rekreativnoj formi potrebno 10-12 tjedana, po 3-4 treninga tjedno, priprema da bi mogao istrčati takvu trku. Odlučili smo da do godišnjeg tj. do sredine srpnja idemo jednom tjedno trčati a nakon godišnjega da se spremamo po pravom programu sa tri-četiri treninga tjedno.

    Dio priprema do godišnjeg odmora bio je bitan samo da se noge priviknu na duže trčanje na tvrdoj podlozi (asfalt). Iz toga razloga smo taj dio priprema odradili na Jarunu. Jednom tjedno smo išli trčati jedan krug oko Jaruna koji je dug 6.3km. Prvih dva-tri puta nije bilo moguće to uraditi u komadu, trčalo se 2km pa par stotina metara hodalo itd. Nakon što smo uspjeli svladat tu dužinu u komadu počeli smo s podizanjima tempa ali dužinu nismo mijenjali. Nakon trčanja noge bi nam noge bile prilično teške i taj dan i dan iza.

    Sredinom srpnja otišli smo na tri tjedna godišnjeg, do 8. kolovoza. U ta tri tjedna jednom sam išo trčat u Dubrovniku. Moram priznati da nije lako naći mjesto u Dubrovniku gdje se mogu trčati dužine od više kilometara. Išo sam trčat od Nuncijate onom makadamskom stazom iznad magistrale prema Sustjepanu.

    Nakon godišnjeg odmora krenuli smo s pravim pripremama, 3 treninga tjedno. Imali smo tri vrste treninga: trening dužine, trening tempa i trening brzine. Svaku vrstu treninga radili smo jednom tjedno. Svakom treningu prethodilo je lagano razgibavanje i zagrijavanje (1km laganog trčanja). Nakon treninga bilo je obavezno dobro istezanje mišića noga.

    Trening dužine obično smo trčali subotom, na tome treningu potrebno je bilo istrčati zadanu dužinu skroz laganim tempom. Tempo je trebao biti toliko lagan da se može normalno razgovarat. Obično smo trčali tempom 5min/km. Prvi trening dužine imali smo zadanu dužinu od 9km a svaki slijedeći put se povećavala za 1.5km da bi točno tjedan dana prije trke narasla na 21km. Ovu vrstu treninga uvijek smo radili na tvrdoj podlozi tj. asfaltu.

    Trening brzine je trebalo trčati u dionicama s pauzama npr. 4x1000m ili 4x1500m. U pauzi je trebalo skroz polako trčati iako smo mi više preferirali hodanje. Brzina kojom bi trebalo trčati trebala bi biti brža od one kojom se trči trka. Mi smo odredili da nam za ovu vrstu treninga brzina bude 4min/km. Prvih par puta ovaj trening smo radili kao 4x1000m, onda smo prešli na 4x1500m da bi zadnja dva puta trčali 3x2000m. Kad smo prvi put trčali ovakav trening nismo uspijevali trčat u trženom tempu više od dva puta 1000m, treći i četvrti bi bio 15-20s sporiji. Ovu vrstu treninga smo uvijek trčali na mekanoj podlozi, obično na pješčanoj stazi savskog nasipa u Zagrebu.

    Trening tempa je trening na kojemu je trebalo trčati 5-10km brzinom kojom se može izdržati tj. planira izdržati cijela trka. Budući prvi put trčimo nismo imali osjećaj koja bi brzina to trebala bit. S vremenom smo je odredili negdje oko 4min 30sec po kilometru. Duljina koju smo trčali na ovom treningu bila je 6-7km u početku a kasnije 8-9km. Trčali smo zadanim tempom sve do zadnjeg kilometra koji smo uvijek trčali svom snagom. Ovu vrstu treninga najčešće smo trčali na tvrdoj podlozi.

    Pripreme su uglavnom prošle po planu, par puta trebalo je pomaknuti trening dan ili dva zbog kiše ali bi se sve nadoknadilo. Kad je bilo toplo vrijeme trčali smo par puta po laganoj kiši. Krajem rujna došli su malo hladniji dani pa smo trebali nabaviti i onu usku pedersku majicu dugih rukava za trčanje. Inače, majice za trčanje nisu od pamučnih materijala, rađene su od materijala koji ne upijaju znoj nego ga propuštaju na vanjsku stranu majice da on brže isparava tzv. Dri-Fit.  Oporavak od treninga (umor noga itd.) s vremenom je bio sve kraći osim kod dužinskog treninga. Treninge smo uglavnom planirali da ne budu dva dana zaredom. Duljinu koju trčimo mjerili smo pomoću GPS-a na mobitelu. Pogađanje zadanog tempa u početku nije bilo lako a s vremenom smo bili sve precizniji. Bitno je bilo i što smo bili dvojica jer kad nekome nije bio dan drugi ga povuče a i kad su bili dosadni dužinski treninzi onda je puno lakše u dvojicu jer vrijeme brže prolazi razgovarajući s nekim. Trebalo je paziti na prehranu prije treninga, pogotovo dužinskog, pa smo uvijek pazili da jedemo obrok 2h prije treninga koji je bogat ugljikohidratima, ne prejedamo se taj obrok, i ne jedemo ništa teško kao kobasice, pljeskavice, ajvar i slične delicije. Zadnjih par dužinskih treninga koji su bili dulji od 15km i na samoj trci nosili smo energetsku čokoladicu (power bar) sa sobom koju bi sažvakali negdje oko 10-og kilometra. Na početku priprema imao sam 88kg do dana trke sam pao na 82kg.

    U zadnjem tjednu prije same trke imali smo samo jedan trening i to je bilo lagano trčanje 5-6 km tako da noge budu što odmornije za trku. Dan prije trke pili smo tekućine više nego inače (Internet kaže da bi tako trebalo) i jutro prije trke isto tako. U jutro 2h prije trke izmikso sam dvije banane, pahuljica, meda i mlijeka a pred samu trku sam pojeo jednu energetsku čokoladicu kao i na pola trke.

    Za maratonsku trku na startu je bilo 232 muškaraca i 26 žena, za plumaratonsku trku 414 muškaraca i 87 žena. Start je organiziran tako da svi skupa startaju i maratonci i polumaratonci te trče istom stazom ali tako da polumaratonci trče jedan krug Zagrebom koji je dug 21097.5m a maratonci dva takva kruga. Dan prije starta trebalo je doći preuzeti startne brojeve i čipove koji služe za mjerenje vremena te platiti kotizaciju 150kn. Dobiveni startni broj trebalo je pričvrstiti za majicu. Čipovi za mjerenje vremena moraju se provući kroz špigetu na teniskama. Na startnoj/ciljnoj liniji nalazi se ploča širine startne linije i duljine nekih 2-3 metra tako da svaki trkač mora nagaziti preko nje, kada trkač nagazi na ploču kompjuter prepozna njegov čip te se tako bilježi njegovo vrijeme. Ista takva ploča postavljena je i na oba okretišta te se tu registrira prolazno vrijeme. Na ovakvim trkama nakon pucnja ne može svih 800 natjecatelja trenutno proći kroz startnu ravninu već je za to potrebno nekih minut pa se razlikuje bruto i neto vrijeme potrebno za istrčati trku. Bruto vrijeme je vrijeme između startnog pucnja i prolaska kroz cilj a neto vrijeme je vrijeme između prolaska startne linije i prolaska kroz cilj.

    Organizator se pobrinuo da budu i četiri pacemakera. Pacemakeri su trkači koji su posebno označeni i organizator ih plaća da istrče maratonsku trku u točno zadanom vremenu tako da cijelu trku trče jednak tempo. Jedan pacemaker je bio označen s vremenom 3:15, drugi s vremenom 3:30, treći 3:45 i četvrti s vremenom 4:00, sva vremena se odnose na maraton, za polumaratonce to je pola toga vremena. Pacemakeri puno olakšavaju trkačima koji ne trče redovno ovakve trke pa nemaju iskustva s držanjem tempa. Boljim trkačima pacemakeri nisu potrebni pa zato i nema pacemakera za vremena ispod 3h. Ja i Pisa imali smo plan pratiti pacemakera koji je označen vremenom 3:15, to bi za polumaratonsku trku trebalo biti vrijeme od 1:37:30.

Trasa trke u Zagrebu

 

    Na start smo došli nekih pola sata ranije. Vrijeme na startu je bilo maglovito i temperatura 6-7 stupnjeva pa sam odlučio trčati u kratkom šorcu i dugoj majici za trčanje. Prvo smo pošli presvuć se pa onda malo zagrijat. Par minuta prije starta pojeli smo po jednu energetsku čokoladicu i otišli u startni blok. Nakon startnog pucnja za izlazak iz startnog bloka trebalo nam je pola minute zbog gužve. Gužva je bila i cijeli prvi kilometar tako da taj prvi kilometar nije moguće trčati neki svoj tempo već se koncentrirati na izvlačenje iz gužve. Nakon prvog kilometra pronašli smo i našeg pacemakera koji je označen vremenom 3:15. Njega smo obojica pratili prvih 6-7km. Tempo koji on trči je 4 minute i 38 sekundi po kilometru. Nakon 6-7km imo sam dojam da bi ja to mogo i malo brže pa sam podigo tempo, Pisa je nastavio pratiti pacemakera. Budući nisam imao nikakav sat sa sobom nisam imao pojma kojim tempom trčim već sam trčao po osjećaju, išo sam tempom za koji mi se činilo da mogu trčati cijelu trku. Motivirajuće je bilo i to da sam stalno nekoga sustizo budući sam prvih 6-7 km išo sporije. Negdje nakon 10km sam pojeo energetsku čokoladicu koju sam imo sa sobom. Na okrjepnim stanicama uzimo sam uvijek sok koji sam naravno pio trčeći pa bi pola soka završilo po bradi vratu i majici. Negdje na pola trke izišlo je sunce. Tu i tamo bilo je ljudi uz stazu koji bi navijali. Nakon 17-18 km sustigo sam nekog lika koji je imo sat što mu svako malo piskuta, kratko smo popričali (trčeći naravno), objasnio mi je da ima GPS sat koji je trenutno podešen da piskuta svaki put kad mu tempo padne ispod 4 minute i 15 sekundi po kilometru. Malo sam se iznenadio jer je to značilo da trčim tempom bržim od toga. Nakon 18 km počela me hvatati psihička i fizička kriza, noge su mi postajale teške ali budući je bilo samo 3 km do kraja nisam htio usporavati, zadnji kilometar sam i još podigo tempo. U cilj sam ušo s bruto rezultatom 1:32:13 ili 1:31:36 neto rezultatom što je značilo 81. mjesto od 414 natjecatelja u muškoj konkurenciji. Od 87 žena 10 ih je imalo bolje vrijeme od mene. Pisa je završio s neto vremenom 1:37:42 na 131. mjestu. Svi natjecatelji koji su prošli kroz cilj dobivaju medalje. U ženskoj konkurenciji prva je bila Lisa Stubljić (hrvatska rekorderka u maratonu) s vremenom 1:16:27 a u muškoj je pobijedio neki mađar 1:05:38. Kada sam se mimoišo s tim likom nakon njegovoga okreta bilo je nevjerojatno vidjeti kojim tempom taj lik trči. Svjetski rekord je 58:23. Nakon trke cijeli dan osjećao sam bolove u nogama čak sam narednih par sati poslije trke imo temperaturu skoro 38 stupnjeva. Drugi dan je sve bilo OK.

 

    Iz priče nekoga trkača čuli smo da su Ljubljanski maraton i polumaraton puno veći spektakl od Zagrebačkog maratona. Ljubljanski se održavao točno 15 dana nakon zagrebačkog, a budući smo smatrali da smo spremni istrčati još jednom to isto s razmakom od 15 dana, odlučili smo se otići i na ljubljanski iako to u početku nije bio plan. Na startu Ljubljanskog maratona bilo je 894 muškaraca i 129 žena a polumaratona 3894 muškarca i 1565 žena što je ukupno 6482 natjecatelja tj. 8 puta više nego u Zagrebu. Mjerenje vremena je na istu shemu ko u Zagrebu. Kotizacija je 25 ili 35 eura ovisno o tome koliko prije trke se uplaćuje, ako se uplaćuje zadnja tri tjedna prije trke onda je 35 eura. Svi maratonci i polumaratonci startaju skupa, polumaratonci trče jedan krug a maratonci dva kruga. Budući iz istog startnog bloka treba startati preko šest tisuća ljudi startni blok je podijeljen u 6 zona. Zone startaju jedna iza druge s razmacima od minute (nisam siguran možda je i nešto manje od minute) da se izbjegne prevelika gužva na startu. Iz prve zone startaju natjecatelji s pozivnicom a u ostale zona natjecatelji se raspoređuju ovisno o tome koje vrijeme namjeravaju istrčati. To vrijeme može se i lagat, niko ne kontrolira, ali ako ne startaš s grupom koja trči tvojom brzinom onda si uzrok gužve ili ti drugi smetaju ovisno jesi li brži ili sporiji od njih tako da je najbolje ne lagati.

    Osim broja prijavljenih natjecatelja bitna razlika od Zagrebačkog maratona je i puno više publike uz stazu, bine s bendovima na startu/cilju i mislim na još dva mjesta uz stazu. Postignut rezultati najboljih natjecatelja bitno se ne razlikuje od Zagrebačkog maratona kao ni broj stranaca koji trči ali je broj domaćih trkača enormno veći, dobio sam dojam da se pola Slovenije rekreativno bavi trčanjem.

 

Ljubljanski maraton start prve zone

 

Ljubljanski maraton start druge zone

 

    Nakon završetka Zagrebačkog polumaratona nismo htjeli ići trčati par dana da se noge dobro odmore. Nakon 4-5 dana išli smo napraviti trening i nakon 1 km osjetio sam bol u koljenu te sam odusto od treninga taj dan. Probo sam još jednom napraviti trening prije Ljubljanskog maratona i opet osjetio istu bol ali nakon 3km. Odlučio sam ne pokušavati trenirati sve do Ljubljane. U Ljubljanu sam otišo svjestan da možda neću moći završiti trku. Dolaskom u Ljubljanu može se odmah primijetiti ogromna razlika u organizaciji, cijeli grad je označen jumbo-plakatima s obavijestima da se održava trka, u centru Ljubljane gomila ljudi.  U startnom bloku je bila ogromna gužva, gužva je bila sigurno i prvih 5-6 km nakon starta. Mene je moje koljeno počelo boliti negdje između 5. i 6. kilometra tako da sam na 6. kilometru odustao. Staza u Ljubljani se razlikuje od Zagreba i time što postoje uzbrdice i nizbrdice, nije sve ravno ko u Zagrebu. Nakon 6km uputio sam se pješke prema startu/cilju. Budući mi se nije dalo ići u kontra smjeru od trkača malo sam šeto susjednim ulicama, tako da sam upozno skoro cijelu Ljubljanu. Pisa je uspio završiti polumaratonsku trku s vremenom malo lošijim od rezultata u Zagrebu. Na startu/cilju cijelo vrijeme je bila hrpa ljudi i stalno se nešto događalo na bini. Iako nisam uspio završiti trku svejedno je bilo zanimljivo iskustvo vidjeti koliko Slovenaca to trči i koliko je bolje organizirano nego u Zagrebu.

    Ni u jednom trenutku nije mi bilo žao što sam se upustio u ovo. Hoću li opet to ne znam, potrebno je odvojiti puno vremena za spremiti se, vidjet ćemo hoću li imati volje dogodine. Ukoliko se dogodine odlučim trčati ovako nešto mislim da to neće biti ni u Zagrebu ni u Ljubljani nego neki još veći polumaraton u regiji. U svakom slučaju neću se upustiti u ovako nešto sam jer bi to bilo jako dosadno. Sigurno neću pokušavat trčat neku dionicu dužu od 21km jer je za to potrebno odvojiti puno više vremena. Iako nisam nikad trčao maraton ali samo na temelju ovog polumaratonskog iskustva siguran sam da je završiti maraton 5 puta teže nego polumaraton.

    Za kraj još priča kako je određena duljina maratonske trke. Mišljenje da je 42km i 195m udaljenost koju je pretrčao Filipid nije točno. Duljina maratonske trke nije određena prema udaljenosti maratonskog polja i centra Atene tj. udaljenosti koju je pretrčao Filipid da javi pobjedu nad perzijancima. Filipid je pretrčao manje od 42km i 195m. Duljina maratonske trke varirala je sve do Olimpijskih igara u Parizu 1924.g. Prije tih olimpijskih igara ekipa je odlučila standardizirati duljinu maratonske trke. Za duljinu maratonske trke uzeta je duljina koja se trčala na olimpijadi u Londonu 1908.g.  a na toj olimpijadi trčala se ta „okrugla“ udaljenost od 42km i 195m ili 26milja i 385yardi jer je trebalo udovoljiti kraljevskoj obitelji pa je start bio ispred dvorca Windsor a cilj na olimpijskom stadionu.