SPLITSKI AQUARELLE

Najsportskiji grad na svijetu pa prema tome vjerojatno i najvaterpolskiji grad na svijetu je konačno došao u fazu koja im omogućava da proglase vaterpolsku neovisnost te na sreću svih nas pokrenu postupak odcjepljenja, te organiziraju Kup Splita, Prvenstvo Splita, Svjetsku ligu Splita te pretpostavljam Ligu prvaka Splita. Možda i još nekog drugog trofeja, recimo trofej Kaurloto ili nešto slično.

Sudionici bi trebali biti VK Mornar, VK Jadran, OVK POŠK, ali i svaki ostali nesplitski VK koji u svom statutu ima poglavlje koje govori o mazohizmu. Recimo VK Galeb koji je spreman trpjeti ovaj sustav jer će za uzvrat dobiti zaštitu od istih kada igraju protiv klubova iz drugih sredina.

Sad će te svi skočiti, pretpostavljam, na ovu sarkastičnost, ali svi koji dolaze u Split igrati vaterpolo znat će o čemu govori ovaj članak. Prije nego nastavim o gore navedenom moramo znati da je u jednom svom periodu evolucije, splitski vaterpolo imao svjetske rezultate, za kapu skinut do poda. Iznjedrio je vrhunske igrače i stručnjake, međutim svi ti su izgleda daleko od ovog sporta trenutno jer teško mi je vjerovati da bi takve igračke i dužnosničke veličine preko noći postale nesposobne nastaviti ono što su njihovi prethodnici, koji su „btw“ njih stvorili, radili. Recimo gore već spomenuti Kaurloto, za kojega kažu da je bio odličan igrač pa i reprezentativac, sada je delegat koji radi sve da uništi sport koji ga je proslavio. Vjerojatno zato da se ne pojavi netko bolji od njega, mada za njega ja baš i nisam čuo kao recimo za Bebića, Bezmalinovića, Posinkovića. Ali on je taj koji kroji kapu mnogima i još za to prima lovu.

Tri su kluba bila, tri su kluba i sada. Ali sada su, uz donekle iznimku Mornara, u raspadu i to kao što je i kompletna organizacija Gradskog ili Županijskog vaterpolskog saveza u raspadu. Takvo stanje je dovelo raznorazne ljude koji baš i ne razumiju ovaj sport na čudne pozicije unutar njega, prvenstveno mislim na delegate (opunomoćenike) i suce, čast iznimkama. Na žalost ovoga sporta oni su danas najbitniji, a ne igrači i klubovi.

Tako su ti „raznorazni ljudi na čudnim pozicijama“ došli do zaključka da su splitski klubovi najbolji na svijetu te da u Splitu nitko drugi ne može pobijediti nego sveti trio. Unutarnjom reorganizacijom podredili su sve tome cilju, jasno pišem o mlađim uzrastima. Klubovi su skužili da nema love za neke velike stvari u seniorskoj konkurenciji, pa su tu vidjeli svoju priliku da na takav način opravdaju svoje loše rezultate ne samo kod seniora nego i na mlađeuzrasnim natjecanjima izvan domicilnog središta vaterpola i zaigrali su u isto kolo. Tu se u svemu malo brecne Mornar sa svojom vrhunskom školom vaterpola i radom u mlađim kategorijama pohara Hrvatsku, ali i oni ga riješe svako malo pa tako gube od rivala u seniorskoj konkurenciji što je malo čudno s obzirom na to da i jedni i drugi igraju seniore uglavnom sa juniorima i donedavnim juniorima.

Dakle kada se ide igrati u Split igrati sa mladim kategorijama onda do Dugopolja klubovi žive normalni vaterpolo, međutim na naplatnim kućicama naglo postaju svjesni blizine vaterpolske veličine grada u koji dolaze i mire se sa sudbinom da s obzirom na to da dolaziš u goste u utakmicu ulaziš s hendikepom -5 golova. Po dolasku na bazen već su svi totalno utučeni s hendikepom jer se ispostavlja da se uopće ne igra po pravilima i odredbama po kojima su svi ti „jadnici“ trenirali i pripremali se.

Dakle igra se u bazenu gdje su dva gola povezana nekim konopom na otprilike sredinama bazena. Nema kućice za izbačene igrače, nema gol aut linije pa tako ni linija 2 i 5 metara. Istina postoje neki mali, jedva vidljivi čunjići, ali oni bi trebali biti vidljivi samo onima koji određuju hendikep. Nema ni satova za napade, nego postoji nekakav semafor ispred kojeg stoji jedan sat za mjerenje napada koji je vidljiv samo sucima, trenerima samo na jednoj strani bazena, ali ne i igračima. I to nije sve, tada se pojavljuju oni; delegati i suci. Na brzinu počnu utakmicu i od tada postaju dio igrokaza koji je teško opisiv riječima. Njihove odluke su oprečne do te mjere da nismo sigurni koji se sport igra, ali s obzirom na to da se igra u bazenu tješimo se da je to vaterpolo. U početku svi to mirno gledaju, ali onda ako se malo i pobune odmah ih pogodi munja u obliku suca ili delegata te ih vrati u stvarnost. Oni, delegati pa suci, svojim radom, koji je očito odraz nekog samo njima znanog pravilnika, do te ih mjere anesteziraju da su do kraja utakmice mirni ko bubice. Rezultat je nebitan; izgubili su s 5 i više razlike. Ali eto, ako izgube s točno 5 razlike tješe se da su u stvari odigrali utakmicu u egalu.

Kad prođe djelovanje anestetika gosti ih pohitaju tražiti po bazenu. U najboljem slučaju, ako im je sretan dan, nalete na nekog delegata koji će im onako sa sažaljenjem reći da su u pravu 100% da i drugi to govore kada dođu. Dotični delegat kaže da mu je žao, i sve ostane na tome. I na kraju gosti se spakiraju i odlaze doma te smišljaju način kako svojim igračima objasniti da je vaterpolo ipak ono što treniraju, a da je ovo eto samo usputna stanica koju moraju proći da bi igrali pravi vaterpolo i da je brzo zaborave.

Dobijem nekako osjećaj da se Splitu nije ukazalo sunce u obliku mediteranskih igara i izgradilo bazen da bi sada vaterpolo u Splitu bio na nivou druge lige, s time da recimo u usporedbi s primjerice Cavtatom, Gusarom i sl. ovi nikako u zadnje vrijeme da izbace nekog svjetskog igrača. Kao recimo Cavtat koji nema bazen, ali ima hrpu zlatnih medalja sa zadnje OI.

Tako to sve izgleda s tribina Poljuda kada gledaš utakmicu vaterpola, a ne navijaš za domaće, ali niti za goste, ali ti ih je žao. Zbog svega ovoga predlažem Splitu pokretanje postupka odcjepljenja od matice HVS-a i da tako spase ove jadnike gore navedenih trauma. Ili ako je to nemoguće, onda bih molio HVS da neke stvari dovede u red da nam djeca ne doživljavaju traume, jer bi se moglo dogoditi da će nas više koštati angažiranje psihoterapeuta nego putovanje do takve vaterpolske prijestolnice.