TOTTI ILI NE TOTTI

Još otkako su ona dvojica Engleza postavila na livadu dvije krave, pa ih šutali kotrljajućim kamenom, a iz čega se rodila najpopularnija sportska igra, nogomet nije bio u ovakvoj situaciji. No prvo treba reći u kakvoj jest situaciji trenutno nogomet, da bi mogli zaključiti da nikad nije bio u toj situaciji o kojoj ću vam pričat. Nogomet je danas biznis vrijedniji od bolnica, dionica i tvornica, jer ne ovisi o nikakvoj krizi. Ustvari ovisi – što je kriza veća i njemu je popularnost veća. Još su stari Rimljani to nazivali Kruha i igara.

Poznati talijanski pisac Umberto Ecco jednom je zgodom rek’o da revolucija nema šanse da se dogodi u nedjelju popodne jer su tada na rasporedu utakmice talijanske lige. Naravno, pravim navijačima važnije je kako će igrati njihovi ljubimci i hoće li pobijediti, nego hoće li oni taj dan imati što jesti. To je jedna od onih ljubavi koje su vječne i, za razliku od ljubavi među dvoje partnera, kroz godine ne jenjavaju, niti im se intenzitet mijenja.

Čak ni u situacijama kada za vaš voljeni klub u prvoj postavi igra jedanaest stranaca – crnaca koji ne znaju beknuti ni psovku na vašem materinjem, a za doći na domaćinski stadion treba im GPS. Rekli smo već, ljubav prema voljenoj momčadi je vječna i ne mijenja se, pa jebiga, navijaš za nju svom svojom žestinom i kad napad predvode Pape Bube Diopi i Mame Kukci Čiope.

No postoje neki klubovi, i neki igrači koji su ipak drugačiji od drugih. Evo upravo za ovu priliku, smislio sam i novi termin: igrači – navijači. Oni ne samo da igraju za neki klub, već za njega i navijaju. To su imenom i prezimenom: Paolo Maldini, Ryan Giggs, Paul Scholes, može i Javier Zanetti i Giuseppe Bergomi, Alessandro del Piero, Raul također da nije najuren, i Francesco Totti.

Izbacite uljeza od ovih nabrojenih! Naravno, to je kapetan Rome. Pitate se zašto? Pa zato jer je on jedini od svih ovih nabrojenih, cijeli svoj život proveo u provincijskom klubu seoske kvalitete. Ostali su osvojili u karijeri trocifreni broj trofeja i svi su osjetili kako je to nositi onaj klempavi pehar Lige prvaka – samo je Totti u svojoj klupskoj karijeri osvojio jedan jedini trofej (u Italiji se kupovi ne računaju), a trofej Lige prvaka vidio je na televiziji kako ga drugi nosaju.

U sezonama Lige prvaka dolazimo do apsurda, a to je da su u njoj više puta nastupali Boris Živković, Jurica Vranješ i Marko Babić, nego Francesco Totti.

Godine su prolazile, kao i desetljeća, stoljeća su se promijenila, kao i mileniji, a Totti je noseći svoju kapetansku traku iz godine u godinu vodio Romu do kvalifikacija za Ligu UEFA-e. Doduše bilo je nešto nastupa u Ligi prvaka, kako ne, sjetit ćete se kad je Roma na Old Traffordu u prvom poluvremenu primila 703 gola, pa drugo poluvrijeme kasnilo, jer je mreža bila toliko šuplja da ju je trebalo mijenjati, a na Old Traffordu nije bilo rezervne (rekao kasnije Sir da uvijek imaju rezervnu, ali da su fakat mislili da im protiv Rome neće trebat), pa morali pitati mrske protivnike iz Cityja da im posude mrežu, jedva ovi to učinili, a Roma u drugom poluvremenu primila dodatna 702 gola, tako da je i Cityjeva mreža otišla u pičku materinu. Upravo je ta utakmica koju je Roma sa 7000 naprema 1 izgubila na Old Traffordu bilo i najdalje što su Giallorossi došli u najelitnijem natjecanju otkako za njih igra Il Capitano.

I tako živeći između Lige UEFA-e i Smith and Wessona na Old Traffordu, prolazile su godine, desetljeća, stoljeća i mileniji, Totti se jučer probudio, prvi dan rujna bješe to, i shvati da u ovom istom mjesecu puni 35. Ne trebate znati taj podatak. Dovoljno je da ga vidite na terenu, onako sporog, debelog i guzačatog i kako mu lopta često pobjegne – nevaljalica jedna – kako u posljednjih nekoliko sezona gol može dati jedino iz penala, kako bi htio potrčati, predriblati protivničku stoku onako kako je to radio u doba Batistute, Cassana, Balba i DelVecchija, ali ne može, pa ne može. A ove godine došao novi vlasnik, neki tamo američki investitor i odlučio od Rome napraviti isto ono što su već do sada napravili najbogatiji, a time i najuspješniji svjetski klubovi. Dovesti igrače koji nemaju pojma u kojem su gradu, koji na talijanskom znaju reći samo ‘mama’ i ‘pasta’, a koji Stadion Olimpico ne mogu naći ni na Google Maps.

Došli su tako ove godine u Romu Bojan Krkić, Eric Lamela, Marteen Stekelenburg, Simon Kjaer, Fernando Gago, Miralem Pjanić, Pablo Osvaldo, Gabriel Heinze, Jose Angel i ostali manje bitni, zaista fascinantna ekipa nogometnih plaćenika spremna pokoriti talijansku Čizmu i Stari Kontinent, a još kad joj pridodamo mladog i perspektivnog trenera Luisa Enriquea koji ide spavati i budi se uz ritmove Tica-Taca, Roma Magica bi se napokon mogla maknuti od skromna tri scudetta koliko su ih do sada osvojili. Svi ti igrači, kada su ove godine potpisivali za Crveno-žute, govorili su kako im je kao malima bila želja igrati za Romu jer je ona veliki klub iz lijepog grada i još ljepšeg stadiona, ali također, svi su oni dodali da im se sviđa novi Romin projekt.

Samo postoji jedna zanimljiva stavka u tom novom Rominu projektu. Zove se Francesco Totti. Njemu je namijenjena uloga gledatelja s tribine, najžešćeg navijača Rome, nekakve maskote za koju se vežu neke tamo davne nostalgične uspomene kada se Roma u zadnjem kolu borila hoće li ostati u ligi ili će dogodine ići na vruće gostovanje u Crotone. Logika je to: onako guzačat i spor zaista ne može davati maksimun u svakoj utakmici. Tu i tamo hoće koju dobru i upotrebljivu loptu, ali daleko je od onih svojih najboljih dana. No Kapetan je na tu logičku konstataciju popizdio, posvadio se s Luisom i Roma u sezonu ulazi nikad posvađanija. Reći ćete sad, ekipa je ispred svih, pa i Tottija, ljubav prema klubu je nešto najuzvišenije, nešto što se ne mijenja.

Istina, slažem se, no je li i Totti jedan od tih kojemu je Roma sve na svijetu, nešto što se ne mijenja, ni kad ti Barcelona i Real Madrid daju stostruko veću plaću nego matični klub i stostruko veću mogućnost osvajanja trofeja.

Ovo je zaista najneobičnija situacija u povijesti nogometa. Simbol provincijskog kluba, ali i njezin najveći navijač, ‘mora’ se podrediti treneru koji je do sada u karijeri trenirao samo Barcelonu B i koji voli Romu sve dok mu dobro plaća, a onda će otići u Barcelonu ili Real ili oboje (tako je radio u igračkoj karijeri) i tamo nastaviti posao za stostruko veću plaću i strostruko veću mogućnost osvajanja trofeja. Njega srce neće boliti kada Roma bude krvarila, kao Tottija, koji će je gledati s tribina. Znate kako ono kažu. Teže je gledati nego sudjelovati.

Totti nije Roma, i prije njega je postojala Roma, i prije njega je postojao Totti, zvao se Giannini koji je na samom kraju čitave romulske karijere morao poći iz Rima (i to u nekakav Sturm iz Graza) kako bi oslobodio mjesto upravo Tottiju. Novog Tottija nema na vidiku, ali možda dođe jednog dana. Roma je iznad njega, ma koliko god to bilo teško reći, igrači su prolazni, ljubav prema klubu je za života. Međutim, ako američki investitor dogodine dovede još boljih igrača, još više onih koji nikad nisu čuli ni za Rim, ni za Vučicu, a na talijanskom znaju reći samo ‘mafia’ i ta bi se ljubav kao ona između dvoje partnera mogla promijeniti, smanjiti…i na kraju možda i ugasiti.

Jer jebeš ti Romu ako postane Manchester City ili Chelsea, iako svaki put kada usere, a često usere, ja sam bio taj koji je prvi zazivao kakvog bogatog šeika.