Da mi je najbolja pička svijeta (ma što jedna, stotine) toga ponedjeljka 9. srpnja 2001. godine u četiri i kvarat popodne gola ušla u vidno polje pozivajući me u sobu da joj s jedne sise šmrčem koku, a s druge dopa, a sve to dok je jebem u šupak, a pička me zaziva da i nju ne zaboravim, ja je ne bih ni primijetio. Ne zato što su mi oči bile pune suza radosnica, ne zato što taj osjećaj jebanja najbolje pičke na najboljem speedballu (anglo naziv za miks koke i dopa) nije sjajan (naprotiv) – jer što mi u životu zapravo hoćemo osim proživljavanja ugodnih iskustava – već stoga što je moj mozak u tom trenutku iskusivao znatno intenzivniji i znatno sjajniji osjećaj od onog kada nadrogiran karaš 90-60-90.

Čitajući o polufinalu košarkaškog kupa Hrvatske u kojem je 5 igrača Zadra uspjelo pobjedit kompletnu ekipu Cedevite, sjetio sam se jedne davne utakmice.

U sezoni 1979. Gusar je nastupao u Međurepubličkoj ligi jug, jednoj od 3 skupine iz kojih se kroz kvalifikacije ulazilo u tadašnju prvu ligu. To je bila druga sezona u tom stupnju natjecanja. Ekipa, pod vodstvom trenera i igrača Željka Vukčevića  je bila podmlađena u odnosu na prethodnu godinu i osnovni cilj je bio ostanak u ligi. Protivnici su bili Bellevue-Dubrovnik, Cavtat, Vela Luka, Bijela, Kumbor, Rivjera-Đenovići i Borac iz Orahovca.

Jadran HN – Partizan Raiffeisen 8:13 [2-4]  [3-3]  [2-5]  [1-1]

Bazen: Institut “Simo Milošević” – Igalo

Gledatelja: 2000

Suci: Spiegel (GER), Galkin (RUS)

Igrač više: Jadran 5/13, Partizan 4/10