Nekoliko vijekova slavonska obitelj Olić teško je živjela mada je radila od jutra do sutra. Omaleno mjesto Davor na samom granici s BiH nikada se nije činilo kao mjesto gdje bi vam djeca mogla imati ikakvu svijetlu budućnost. Majka Olić, iako je jako voljela slavonsku ravnicu s jedne i protočnu rijeku Savu s druge strane, razmišljala bi u predvječerje na staroj taraci drvene kuće tijekom sezone alergija – a dugo traje ta sezona, pa je dugo i razmišljala – kako bi bilo dobro da ona malom Ivici može platiti obrazovanje, da se mali školuje i završi fukultet, da dobro živi. Držala je ona tako krunicu i molila se dragom Bogu da iznađe neki način da mali Ivica postane priznati znanstvenik. Ali život često krene u suprotnu stranu. Došao je rat, vodile su se borbe, selo je spaljeno, ali staru majku Olić ništa nije boljelo kao nemogućnost školovanja svoga sina Ivice.
Evo jedne priče u kojoj je svaka sličnost sa stvarnim osobama slučajna:
Bila jednom jedna strankinja i jako je voljela jedan čudan sport. Prešla je brda i doline, rijeke i mora da bi se u Lijepoj našoj bavila sportom kojeg toliko voli. Nisu je interesirale ni novci, ni slava, ni reprezentacija, samo igra koju voli.
Mladost je opet u Budvi (kao i lani u Euroligi) igrala odlučujuću utakmicu, i opet su ostvarili pozitivan rezultat. Očekivana utakmica na mali broj golova i neizvjesna do posljednje sekunde. Ovom pobjedom mladostaši su definitivno potvrdili nastup na Final4-u u Dubrovniku.
PRIMORAC – JUG 8:10








